Proslavljeni režiser nas je napustio, ovako je govorio o svom životu i djelima.
Napustio nas je veliki režiser i scenarista Goran Paskaljević.
U posljednjem intervjuu za MONDO, urađenom u junu, proslavljeni reditelj ocijenio da je njegovo ostvarenje "Poseban tretman" i danas aktuelno, i zaključio da "nismo umjeli, niti smo imali mudrosti da iskoristimo šansu" koja je pružena.
Vaša prva tri filma govorila su o "malom, običnom čovjeku sa margine", a onda ste snimili svoj prvi društveno-angažovan film, o sistemu, licemerju, torturi, totalitarizmu, što je bio zaokret? Zašto ste odlučili da krenete tim putem?
"Nema zaokreta. Moj prvi film 'Čuvar plaže u zimskom periodu' bio je u to vrijeme društveno-angažovan film. Bila je to filmska priča o mojoj generaciji mladih ljudi bez perspektive, koji se završavao njihovim odlaskom u Švedsku trbuhom za kruhom. Voz kojim odlaze iz Jugoslavije gubio se u mraku tunela bez povratka. Film je sadržao dosta kritičkih momenata, ali je bio duhovit što je pomoglo da prođe ondašnju cenzuru. Vjerovatno je to bio i jedan od razloga da je uvršten u glavni program Berlinskog filmskog festivala, gdje je bio i nagrađen".
Danas, 40 godina kasnije, da li možete da nam kažete šta Vam je smetalo u tom sistemu? Da li je današnji svijet bolji ili se kao ljudi, kao društvo, nismo mnogo pomakli?
"Nažalost, 'Čuvar plaže...' je po mom mišljenju i danas aktuelan film. Kao i 'Poseban tretman'".
"Poseban tretman" se može tumačiti i razumjeti na razne načine, ali u suštini je riječ o borbi za slobodom.Ti ljudi, koji su liječeni alkoholičari, pod budnim okom svog mentora/psihijatra, pokušavaju da se izvuku, da isplivaju na površinu, batrgaju se. Gledalac ima osjećaj da će uspjeti, navija za njih, ali na kraju pokleknu. Da li je to zato što je takva ljudska priroda ili je to zato što su "okolnosti" takve? Da li su imali šansu za uspjehom?
"Oni nisu imali nikakvu šansu. Živjeli su u totalitarnom, jednoipartijskom sistemu. Danas bi imali šansu da isplivaju na površinu, kako vi kažete, pošto živimo u višepartijskom političkom sistemu. Ali, nismo umjeli, niti smo imali mudrosti da tu šansu iskoristimo".
Da li ste imali pritiske od tadašnjih "drugova odozgo" u to vrijeme oko distribucije i plasmana filma? Da li su oni uopšte razumjeli film i da li ste se plašili neke "pogrešne riječi ili rečenice" zbog koje biste vi i scenarista Dušan Kovačević mogli da završite u nekom kazamatu?
"Film smo slobodno kreirali, bez ikakve cenzure ili autocenzure. Međutim kada je film bio nominovan u finalnih pet ostvarenja za nagradu 'Zlatni globus' u Holivudu, na pitanje novinara 'Holivud reportera' na koga smo mislili kada smo kreirali lik diktora Ilića (Ljuba Tadić), odgovorio sam da smo mislili na diktatora poput Staljina. Sljedeće pitanje je bilo da li sam ipak imao na umu i Tita kada sam radio film. Ja sam iskreno odgovorio potvrdno i to me je kasnije koštalo da nisam mogao da dobijem sredstva za snimanje novog filma u Jugoslaviji. Na sreću, dobio sam u Americi šansu da radim film 'Suton' sa Karlom Maldenom u produkciji MGM, po mom scenariju u saradnji sa Filipom Davidom, tako da se moja karijera filmskog reditelja nastavila".
Mnogo je anegdota iz Kana. Paskaljević je predložio da cijela ekipa bude u tamnim odijelima i sa zlatnom značkom na reverima, na kojoj je Titov potpis. Prema riječima reditelja, jedne večeri je na terasi čuvenog hotela "Karlton" sreo legendarnog kolegu Bernarda Bertolučija, koji ga je pitao za značku na reveru i poklonio mu je. Potom je šef jugoslovenske delegacije, inače partijski aparatčik, prekorio Paskaljevića što šeta Kroazetom bez značke. "Nije mi vjerovao da sam je poklonio Bertolučiju, za koga nije bio baš siguran da zna ko je to", kaže Paskaljević.
Taj isti šef delegacije se potom "dosjetio" da Paskaljeviću preda pregršt znački sa Titovim potpisom, sa zadatkom da ih po Kanu dijeli poznatim ličnostima koje sretne. Taj plan je otišao u zaborav poslije nekoliko čašica domaće šljivovice koju je ponio iz Beograda...
Mnogo je upečatljivih scena iz filma "Poseban tretman". Moram da Vas pitam - ono kupanje u pivu, da li je to bilo pravo pivo, da li su se Bata Stojković, Milan Srdoč, Petar Kralj i družina, zaista napili?
"Naravno da nije bilo pravo pivo. Kaskader koji je skočio inače ne bi preživio, kao ni Bata Stojković. Inače, na svim mojim snimanjima alkohol je zabranjen".
Dušan Kovačević je jednom prilikom priznao da nije bio pretjerano zadovoljan doradom scenarija za "Maratonce". I scenario za "Poseban tretman" je mijenjan. Koliko ste Vi intervenisali na njemu i da li je, možda, nešto "ispalo" iz filma, a što ste željeli da u njega uđe?
"Kovačevićev prvi scenario u njegovoj filmskoj karijeri nosio je naziv 'Džeparoši', u saradnji sa mnom i u produkciji TV Beograd. Poslije nekih nesuglasica sa televizijom odustao sam i prepustio projekat mom drugu iz vojske Slobodanu Šijanu, koji je to sa Duškom pretvorio u "Ko to tamo peva". Ja sam, u međuvremenu, snimio film 'Zemaljski dani teku' po sopstvenom scenariju, a sa Duškom sam započeo saradnju na scenariju po motivima njegove pozorišne komedije 'Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću', koju smo tretirali slobodno i dosta je mijenjali. Tako je nastao scenario za 'Poseban tretman'".
Kako je taj film dospio do takmičarskog programa renomiranog Kanskog festivala i kako je bilo biti dio tog glamura? Milena Dravić je tada dobila nagradu za najbolju glumicu...
"Dan Tana, koproducent filma, i ja otputovali smo u Pariz sa kopijom filma i ponudili smo ga selektoru Kanskog festivala, Žilu Žakobu. Njemu se film dopao i uvrstio ga je bez oklijevanja u glavni, takmičarski program. Što se glamura tiče, nisam odlazak u Kan doživljavao kao nešto posebno. Imao sam već dva filma prije toga u konkurenciji Berlinskog festivala i jedan u Veneciji. Pamtim da me je posebno uzbudilo u Kanu prisustvo projekciji takozvanog filma iznenađenja. Uvukao sam se na projekciju sa našim novinarima. Ispostavilo se da je film iznenađenja bio 'Stalker' Andreja Tarkovskog. Na pola projekcije gomila filmskih kritičara i novinara iz cijelog svijeta je napustila salu, film im je bio dosadan. Svi naši novinari su takođe napustili salu. Ja sam bio potpuno fasciniran tim filmom. Poslije projekcije sam sreo nekoliko najvećih svjetskih filmskih kritičara koji su dijelili moje mišljenje da je 'Stalker' izuzetan film. Vijest se proširila Kanom da se radi o remek-djelu. Uveče u baru u kojem smo se svi mi Jugosloveni okupljali, nekolicina naših kritičara me je zamolilo da im ispričam kako se film završava. Tri dana kasnije u našim novinama sam čitao njihove hvalospjeve 'Stalkeru'. Mislim da od tada ne pridajem mnogo važnosti izvještajima kritičara o filmovima sa festivala koji su primorani da gledaju i po pet, šest filmova dnevno i sude o njihovom kvalitetu. Naravno, ono što je najveći utisak svih nas Jugoslovena koji smo te godine bili prisutni u Kanu, jeste glumačka nagrada Mileni Dravić, koju je i te kako zaslužila".
Šta smatrate pod posebnim tretmanom u životu, prije svega?
"Za mene je poseban tretman to što mi je život omogućio da se bavim filmom i da ne zavisim ni od koga".
Nažalost, među živima, iz ekipe glumaca, jedino je Radmila Živković. Kakvo je bilo Vaše iskustvo sa njima i da li ste možda imali svog favorita u ekipi?
"Imao sam sreću da sam u tom filmu okupio ekipu glumaca i saradnika iz snova. Bolje nije moglo. Divno smo sarađivali. Vjerovali smo da radimo na nečem izuzetnom što će ostaviti trag u jugoslovenskoj kinematografiji. Tako je i bilo. Bez lažne skromnosti, uvjeren sam da je taj film i te kako aktuelan i danas".
(Predrag Vujić)