Srpski naučnik iz SAD u vrlo detaljnom tekstu objasnio sve o vakcinama i teorijama zavjere!
Svijet se bori protiv pandemije korona virusa već godinu dana, u međuvremenu su napravljene i vakcine koje bi trebalo da pomognu u zaustavljanju virusa, ali su se uporedo sa vakcinama javile i razne teorije zavjere.
Zato je neurobiolog i molekularni biolog Miloš Babić na svom blogu odlučio da detaljno objasni sve o vakcinama i stane na kraj teorijama zavjere tekstom nazvanim "Vakcine, efekti i nusefekti".
1. Japanski eksperiment
Možda najvažnija pojedinačna vakcina u upotrebi je takozvana MMR – koja štiti od morbila, zaušaka, i rubeole istovremeno. Daje se djeci, obično u periodu između prve i šeste godine života, skoro svuda u svijetu. Ali ne u Japanu: ako odete tamo, dobićete dvostruko skuplju i dvostuko bolniju stvar. Dvije igle, dvije vakcine, M i MR, istovremeno. I to iz veoma, veoma zanimljivog razloga.
Naime, krajem 1993-će godine, među roditeljima u Japanu se podigla uzbuna: primjećeno je da su djeca koja su primila lokalno proizvedenu seriju MMR vakcina imala znatno veći broj slučajeva meningitisa nego što je očekivano. Od nekoliko stotina hiljada vakcinisane djece, troje je umrlo, a osmoro je ostalo sa teškim doživotnim posljedicama; nedopustivo visoki nusefekti, mnogo veći nego što je ikada viđeno za MMR u drugim državama svijeta.
U odgovor na velike proteste u javnosti, Japanska država je ukinula MMR kao obaveznu vakcinu; a roditelji su odmah prestali da je daju djeci. Nivo vakcinacije je sa skoro 100% pao skoro na nulu.
Prvih par godina je sve prošlo u redu. Djeca iz prethodnih generacija su bila vakcinisana, i virus nije mogao efikasno da se širi. Ali kako je kroz godine nevakcinisana populacija polako rasla, tako su počele da se pojavljuju epidemije morbila. Prvo stotine, pa hiljade, pa desetine hiljada inficiranih. Onda je 2001. udarila ogromna epidemija, sa preko 265.000 zaraženih. Morbili su ozbiljna bolest: mada većina djece ima samo neprijatan osip i temperaturu, otprilike jedno dijete na svakih 50-100 dobije neki od težih oblika bolesti, što može biti smrtonosno ili ostaviti invaliditet.
Ukupno, morbili su u periodu 1994-2006. u Japanu ubili preko dvije hiljade djece, i ostavile preko četiri hiljade sa teškim doživotnim posljedicama (pretežno gluvoća i oštećenja mozga).
A onda su prestale, odjednom – zato što se neki genije u Japanskoj vladi sjetio kako da riješi problem. Roditelji i dalje nisu htjeli MMR, pošto su "svi znali" da je to opasno. Zato, prosto su proizvedene dvije posebne vakcine, M i MR. Vrlo pragmatično rješenje, M+MR je očigledno potpuno drugačija stvar nego MMR. I to je riješilo problem. Narod se smirio, vakcinacija je ponovo počela. U roku od godinu dana, epidemije su prestale, i smrti među djecom su pale sa više stotina godišnje nazad na nulu.
Ovo je vrlo ilustrativan slučaj, jer pokazuje nekoliko različitih stvari. Prije svega, koja je cijena straha i panike. Vakcina koja je ubila troje djece 1993. godine je zaista bila neprihvatljivo loša; ali odbacivanje vakcine generalno je zatim koštalo dvije hiljade dječijih života tokom sljedećih godina. Mada je najbolje imati dobru vakcinu, čak loša je neuporedivo bolja nego kada vakcine uopšte nema!
Ali ostavljajući direktne posljedice po strani, šta sa indirektnim? Japan je vrlo uređena država, i ima detaljne epidemiološke podatke iz tog perioda. Prije nego što pročitate dalje, stanite i razmislite – šta mislite šta se desilo sa zdravljem u Japanu tokom 12 godina kada je MMR, ta strašna vakcina, bila povučena iz upotrebe?
Podaci su vrlo jasni. Tokom tih 12 godina, broj slučajeva autizma se duplirao. Autoimune bolesti? Nastavile su porast, kao i svuda u svijetu. Druga oštećenja kod djece? Ista ili veća kao što su bila. Doslovno ništa se nije popravilo bez vakcine, ništa nije bilo bolje nego ranije. Jedino što se postiglo padom vakcinacije je bio gubitak hiljada dječijih života.
Ali Japan je daleko, a ovo se događalo prije par decenija. Pogledajte danas, u našim krajevima. Nemojte meni vjerovati na riječ, provjerite svojim očima. Vidite koliko ljudi neće da vakciniše ni sebe ni djecu. Izbrojte ih. A onda svratite kod nekog defektologa, i pitajte ih: da li danas ima manje autizma? Manje psiholoških i neuroloških problema? Ili više? Svratite kod reumatologa, pitajte da li ima manje ili više autoimunih bolesti? Vidjećete sami.
Imamo manje vakcina, i manje… ničeg drugog. Ništa se nije smanjilo.
A čega imamo više? Pa bila je jedna smrt od morbila u Srbiji 1997. godine. Nula smrti tokom sljedećih 20 godina. Ali onda se zaukao antivakcinalni pokret, oborio kolektivni imunitet, i… dobili smo epidemiju 2017., sa stotinama ljudi koji su imali težak oblik bolesti, i petnaestoro mrtvih. Eto, uspjeh. Toga nam je baš trebalo više.
2. "Big Pharma", pohlepa, i priče o zaradi
"Moraš da vidiš kakvo imaju super organsko povrće", reče mi kolega o novoj prirodnoj farmi koja je otvorila tezgu na lokalnoj pijaci ("farmer’s market" ovde u Americi). "Tako im je dobar i prirodan bijeli luk, možeš da ga namirišeš deset metara od tezge".
Otišao sam tamo, i stvarno, na deset metara sam mogao da namirišem malation, opasni i otrovni pesticid koji miriše slično bijelom luku. Kada su im konačno nekoliko mjeseci kasnije zatvorili tezgu, mnogo ljudi se žalilo što je eto nestao tako dobar izvor "prirodne" hrane.
U priči o vakcinama, neprestano se pominje kako njih prave "farmaceutske korporacije" i da je "njihov jedini motiv zarada". I to je tačno. Isto kao što poljuprivredniku na pijaci nije motiv da vas nahrani, već da proda ono što je uzgojio. Frizeru nije motiv da vi imate lijepu frizuru, niti zubaru da vi imate zdrave zube: njima je motiv da zarade platu, što postižu tako što vas šišaju ili što vam popravljaju zube. Profit je sveprisutan motivator; i jednako je neizbježan koliko je opasan.
U idealnom slučaju, dobićete na pijaci zdravu hranu, od frizera dobru frizuru, od zubara dobru popravku zuba. A od farmaceutskih korporacija, dobar lijek. No, na to se ne može računati. Svako ko ima profit, ima i motivaciju da taj profit poveća. I povremeno, neko će podleći tom iskušenju. Zbog toga, ne vjeruje se nikome na riječ, već se provjerava. Frizeri imaju sanitarne inspekcije, tehnolozi ispituju kvalitet hrane i prisustvo pesticida prije nego što produkt dođe u prodavnice, zubari imaju licensuru, a farmaceutske kompanije su pod uvodom velikih državnih institucija za javno zdravlje.
Zašto mislite da "Big Pharma" troši tolike milijarde dolara na studije i testove? Da ne moraju, one bi samo rekle da je sve to provjereno, i udarile bi reklame. Ne bi uopšte skupljale tako mukotrpno podatke. Trenutno, devet od deset lijekova koji uđu u razvoj propadnu; ne budu dovoljno dobri, ili imaju suviše nusefekata. Nikada ne izađu na tržište, često nakon što su stotine miliona ili milijarde dolara potrošene na razvoj. Svakih par decenija, desi se da se neki lijek provuče kroz razvoj, ali onda bude povučen nakon što je došao na tržište. Ovo u nekim slučajevima znači da desetine milijardi dolara "ispare" preko noći (npr. Vioxx, lijek protiv atritisa, koji je povučen zato što izaziva srčane udare).
Sve se ovo događa zato što rad tih korporacija nadgledaju službe za javno zdravlje, kojima je ovo takođe direktan profitni interes. Državni sistemi za zdravstvo moraju da plate za te lijekove, i prije nego što odvoje novac, moraju da odluče da li lijek vrijedi para. Te odluke donose ljudi koji dobijaju platu upravo za preispitivanje i odbacivanje nedokazanih ili loših lijekova. Ako neki lijek "povećava profite" farmaceutskim kompanijama tako što ljude čini bolesnim, taj lijek istovremeno "smanjuje profite" državi koja em gubi prihode od poreza kada ljudi ne mogu da rade, em mora da plati za liječenje.
Ali povrh toga, čak i ljudi koji rade u farmaceutskim kompanijama, šta mislite – da oni tek tako truju ljude za novac? Koliko bi vama trebalo neko da plati da trujete svoju porodicu, komšije, prijatelje? Pa i same sebe? Zapitajte se to, pa pogledajte oko sebe koliko vidite naučnika milionera. Gdje su sve te silne pare koje "oni" plaćaju "ljekarima" da eto "truju narod?"
Malverzacija i korupcije uvijek ima, ali sistemske nisu česte, ne u funkcionalnim državama. Kada Američka FDA ili Evropska EMA potvrde neki lijek, radi se o procesu koga je jako teško zavarati, pogotovo u zadnjih četrdeset godina. Čak i kada se nešto provuče kroz pukotine, tu se radi o lijekovima koji nisu bolji od prethodnih, ili o besmislenim patentima koji daju veći profit i povećavaju cijenu lijeka; nikome nije uspjelo da prošunja nešto što je zapravo opasno po zdravlje.
Vakcine se testiraju doslovno decenijama. HPV vakcina je izašla na tržište nakon dvije decenije razvoja i više stotina studija, na primjer. A sve vakcine, bez obzira koliko stare, se prate na više nivoa nakon toga, kroz decenije. Svaka pojedinačna proizvodna parcela svake vakcine dobija broj, i prolazi posebnu provjeru kvaliteta da bi dobila dozvolu za prodaju. Stalno se rade nove studije, i stalno se gleda da li ima nekog efekta koji je ranije propušten.
Što nas dovodi do jednog tužnog paradoksa. Internet je prepun ljudi koji misle da se bore protiv "farmakomafije" tako što se bore protiv vakcina. U stvarnosti, zarada farmaceustkih kompanija je mnogo veća kod tretmana bolesti, nego kod vakcina. Prosječna zarada na vakcinama je manja od jednog evra po dozi, i sve vakcine ukupno predstavljaju samo mali djelić zarade farmaceutske industrije.
Povrh toga, gorepomenuti naučnici, ljekari, radnici u javnom zdravlju? Kada dotični moraju da ulaze u borbu sa antivakcionistima na Internetu, to direktno smanjuje količinu energije i vremena koja ostaje za nadgledanje i ograničavanje dometa farmaceutskih malverzacija. Ja i kolege imamo svoju teoriju zavjere (onako polu-ozbiljno) – da baš farmaceutska industrija u stvari potajno finansira antivaksere.
No, zezanje na stranu, nije im potreban spoljni finansijer. Antivakcioni pokret zarađuje preko milijardu dolara godišnje – što kroz prodaju raznih preparata i tretmana, što prosto kroz oglase na sajtovima na kojima objavljuju tekstove i video zapise. Slično mnogim drugim takvim shemama, proizvođači sadržaja (oni koji pišu tekstove i argumente) računaju na armiju naivnih pratilaca koji njihove priče i snimke šire po internetu – šireći strah i bijes, dovodeći više ljudi do njihovih priča, i time uvećavajući njihove profite. Mnogi od njih (npr. Joseph Mercola, ili Mike Adams) su postali multimilioneri na tim osnovama.
Kliknite na strelicu da nastavite čitanje
3. Koji su stvarni rizici vakcinacije?
Da ponovo upotrijebim korisnu metaforu: ako vi sada pošaljete e-mail deset miliona ljudi, šta će se desiti? U toku sljedeća dva mjeseca, u toj grupi će se desiti oko 4.000 srčanih i 4.000 moždanih udara. Takođe će tu biti preko 9.000 novih dijagnoza raka, i oko 14.000 ljudi će umrijeti iz raznih razloga – mnogi u roku od samo par sati nakon što vi kliknete "pošalji". Sad, da li se sve to desilo zato što ste im vi poslali e-mail? Ili zato što se to uvijek događa kada pogledate bilo koju grupu od deset miliona?
Zamijenite sada e-mail vakcinom. Dajte deset miliona doza vakcine, i šta vidite? Potpuno isto, samo što sada oni koji umru ili obole to pripišu vakcini. Što se onda prijavljuje i ide na sudove, zbog čega su razne države morale da razviju specijalizovane programe za praćenje posljedica vakcinacije. Američki sistem (VAERS/VICP) je posebno detaljan, i omogućava da se kroz decenije prati broj problema koji su uzrokovani vakcinama.
Rezultat je jasan: na svakih milion datih doza, u prosjeku preko svih vakcina, ima oko 1,2 slučajeva težih nusefekata sa dugotrajnim posljedicama.
Daleko najčešća vrsta ovakvog teškog nusefekta, preko polovina ukupnog broja, je povreda ramenog zgloba. Naime, ako vam se injekcija da na pogrešno mjesto, previsoko na ramenu, moguće je da igla uđe u sam zglob ramena. Pošto je vakcina napravljena da aktivira imuni sistem, to onda izaziva zapaljenje i oštećenje zgloba. Tetanus vakcine, koje se daju mnogo češće od drugih (zato što se obnavljaju na svakih 10 godina, i zato što se daju nakon mnogih uboda ili posjekotina) zbog ovoga imaju najveći broj ozbiljnh problema, oko 13 slučajeva na milion doza. Skoro sve zbog ovog problema sa ramenom.
Sljedeća najčešća teška posljedica vakcinacije je nesvjestica. Ljudi se onesvijeste kada ih ubodu iglom, padnu, povrede se, tuže, dobiju odštetu. Nije šala – ovo je jedan od češćih negativnih nusefekata vakcine.
Zatim, poslije toga, alergijska reakcija na vakcinu: rijetka, ali događa se. Konačno, u izrazito rijetkim slučajevima (manja šansa nego da čovjeka ubije grom), vakcina može da proizvede izuzetno snažnu reakciju, sa toliko visokom temperaturom da dođe do oštećenja mozga; ovakvi nusefekti se javljaju jednom u više desetina miliona doza vakcine (ako vakcinišete cijelu Srbiju, očekivali biste manje od jednog takvog slučaja).
Radi poređenja sa ovim, svaki put kada prelazite ulicu, vi imate veći rizik smrti i povrede. Doslovno: veća je šansa da se pogine na putu do ambulante, nego zbog posljedica vakcinacije.
4. Koje su stvarne prednosti vakcinacije?
U jednom od posljednjih dužih razgovora sa mojom sada pokojnom bakom, pokrenuo se razgovor i o vakcinaciji. Njoj je to bilo neshvatljivo: ona se sjećala svoje mladosti, kada je svakih par godina poneko u selu umirao od tetanusa; što je jeziva i teška smrt. Danas, kada je ogromna većina ljudi vakcinisana, ove bolesti su skoro zaboravljene. I došli smo do današnje situacije u kojoj mnogi ljudi smatraju da je rizik virusa manji nego rizik vakcinacije. Na kraju krajeva, oni ne znaju nikoga ko ima posljedice od virusa – zašto bi se brinuli?
Uzmimo ovdje za primjer jedan baš "dječiji" virus, možda i najmanje ozbiljan od svih protiv kojih se daju vakcine: varičele, ovčije boginje. Kod inficirane djece, dolazi do osipa, temperature, svraba, i većina djece se provuče sa samo par malih ožiljaka koji ostanu iza plikova. Na prvi pogled, ništa strašno.
Ali, varičela u stvari ostavlja oštećenja na krvnim sudovima unutar tijela; i povećava kasniju vjerovatnoću moždanih udara. Ako zarazi trudnu ženu, nerođena beba često ostaje sa teškim neurološkim posljedicama. Čak i kod obične infekcije, jedno dijete od svakih 60 hiljada umre od bolesti, a jedno u svake dvije hiljade ostane sa većim posljedicama. Najveći problem je encefalitis, zapaljenje mozga, koje se događa otprilike jednom na svakih pet hiljada slučajeva bolesti.
Nakon bolesti, virus nije uništen. On se sakrije u krajevima nervnih ćelija u koži, i tu čeka priliku. Ako kasnije u životu opadne imuni sistem, virus ponovo postaje aktivan u vidu bolesti herpes zoster (takođe u narodu zvana šindra) – jako bolnog osipa koji može izazvati sljepilo ako se proširi do očiju. I povrh svega ovoga, dok se vakcinacija može tempirati tako da se uradi kada to odgovara djetetu i roditeljima, infekcija ne može; ako dijete ne zakači virus u djetinjstvu, može da ga dobije kasnije, a infekcija kod odraslih ljudi je mnogo ozbiljnija sa mnogo većim problemima i posljedicama.
Drugim riječima, čak i za relativno "slab" virus, rizici su stotinama puta veći nego rizik vakcinacije. Za opasnije viruse, ovaj balans je još gori. Pomenuti morbili, male boginje, koji su odnijeli živote hiljadama djece u Japanu, ostavljaju sekundarne posljedice čak i kod djece koja prođu sa blagim oblicima. Naime, ovaj virus "briše pamćenje" imunog sistema, i čini dijete ponovo osjetljivim na prethodne viruse koje je preležalo. Jadno dijete onda mora ponovo da gradi imunitet na sve rinoviruse, koronaviruse, i druge boleštine sa kojima se već prethodno borilo.
5. Balans rizika
Svaki put kada napišem neki ovakav tekst, uvijek se javi grupa ljudi čiji stav se svodi na "možeš ti da pričaš šta hoćeš, nikada ti neću vjerovati". Ovi ljudi misle za sebe da su jako oprezni i jako mudri, dok u stvari predstavljaju grupu koja sebe i svoju djecu izlažu većim problemima i većim rizicima, prosto zato što su pobrkali ubjeđenje sa znanjem. Ali oni imaju izbor kao i svi drugi. Samo treba biti jasan koji je taj izbor, i to možemo oslikati na još jednom primjeru.
U studijama iz zadnje decenije, u Americi, negdje između 80 i 90% svih vozača uvijek vezuje pojas u kolima. Istovremeno, 60% svih smrti u saobraćajnim nesrećama čine ljudi koji nisu imali vezan pojas. Dakle, ta jedna desetina vozača koji neće pojas čini više od polovine ukupnih smrti. Pojasevi su jedna od najjednostavnijih i najefektivnijih mjera kojima čovjek može sebe da zaštiti od rizika saobraćajne nesreće.
Ali pojasevi nisu bez mana. Svake godine bude po nekoliko slučajeva u kojima automobili upadnu u rijeke ili jezera, i ljudi se udave jer ne mogu da se iskobeljaju iz pojasa na vrijeme. No, i pored činjenice da pojas može da bude i štetan, izbor je jasan. Odbiti pojas znači da se čovjek boji jako rijetkog problema, i da se namjerno izlaže stotinama puta većem riziku.
Ista logika važi i za vakcine. Mali rizik nusefekata vakcine, ili veliki rizik virusa? Povjerenje stručnjacima, naučnicima, institutima za javno zdravlje – ili nadriljekarima sa YouTube i Facebooka? Svako može da bira sam za sebe.
(MONDO/milesbabbage.com)
MONDO vas poziva da poštujete preporučene mjere – držite distancu, nosite masku i izbjegavajte okupljanja, to je jedini način da se spriječi širenje epidemije.