Marina Abramović, kao i uvijek, bez dlake na jeziku. Ovako je opisala seks poslije menopauze!
Slavna umjetnica, koja je prije dvije godine imala retrospektivu u beogradskom Muzeju savremene umjetnosti, za "Gardijan" je govorila o životu, smrti, porodici pa i seksu. Marina Abramović će u novembru napuniti 75 godina, i kaže da je život tek sada postao zanimljiv!
"Moja baka je doživjela 103. rođendan i rekla mi je da je život zanimljiv tek od 70. godine. Slobodan si da radiš šta god hoćeš i imaš svu mudrost ovog svijeta. Ono što je grozno je, ako nemaš zdravlje. Ali ako imaš zdravlje, život je nevjerovatno uživanje", rekla je ona.
"Svakog dana razmišljam o smrti, samo tako možeš da u potpunosti uživaš u životu. Nema s*anja, sve što je nebitno otpada i znaš da možeš da umreš u svakom trenutku, da igraš posljednji čin. Moraš da misliš o tome šta ćeš ostaviti čovječanstvu, kao umjetnik imaš tu obavezu. Pošto imaš dar, moraš pažljivo njim da rukuješ. Dar nije samo za tebe, on je tebi predat da bi ga ti dalje ustupio društvu. Moraš da razmišljaš o tome kako da na značajan način ostaviš dobar rad iza sebe", rekla je ona.
"Seks mi je jako važan, uvijek je bilo tako. Mnogi misle da poslije menopauze žene odustaju od seksa. A za mene je sve bolji od menopauze, jer ne moram da brinem o trudnoći. Imam momka koji je 21 godinu mlađi od mene i sjajno je. Nemam nikakav problem s tim da budem vrlo seksualno aktivna. To me usrećuje. Seks vidim kao važan balans, zajedno sa dobrom hranom, humorom i životnom radošću", rekla je ona.
"Nikada nisam željela djecu. Imaš samo jednu energiju u tijelu, i kada se ta energija podijeli na umjetnost i majčinstvo, jedno ili drugo će ispaštati. Kuma sam djeci svih svojih prijatelja, i to je prelijepo, takođe su moji studenti moja djeca, ponosna sam na njih", rekla je Marina.
"Bila sam sa Ulajem 12 godina, bio je ljubav mog života, a onda me je tužio. Sve sam izgubila. Bila sam nevjerovatno bijesna. Ali sam onda ustala jednog dana i rekla sebi, OK, izgubila sam, šta sad? I onda sam oprostila. Umro je 2020. i imali smo predivnu posljednju godinu njegovog života, kad smo zapravo bili prijatelji. Kada držiš u sebi ljutnju, ona je toksična, i za tebe i za tu drugu osobu. Sada se Ulaja sjećam s nježnošću", rekla je Marina koja podvlači da u životu ne žali za stvarima, ali brine šta ostaje poslije nje.
"Zaostavština je vrlo bitna, ako umrem ovog trenutka, šta sam ostavila za sobom? Odgovorna sam za to što je performans sada dio mejnstrima, jer niko nije bio ranije na toj teritoriji. Performansu su se smijali, uopšte ga nisu smatrali umjetnošću. Bio je potreban cijeli moj život i 50 godina moje karijere da bi postao dio muzejskog života, zbirki i kulture. Za razne umjetnosti, potrebno je da ih intelektualno razumijete. Da pročitate mnogo napisanih redova. Ali s mojom umjetnošću nije tako. Moja je čisto emotivna - udara u stomak. Takva umjetnost pripada svima i za nju nije potrebno predznanje", rekla je Marina.
Svoj karakter definisala je kao spoj komunizma i duhovnosti.
"Živjela sam sa bakom do šeste godine, i bila je centar mog svijeta. Moji roditelji su bili komunisti ali je ona prezirala komuniste. Bila je duhovna, ujutru bi zapalila svijeću i pomolila se. Od nje sam dobila osjećaj mira i smirenosti koji je dugo ostao sa mnom. Ali od roditelja sam naslijedila sve što je vezano za snagu volje i hrabrost, za ideju da život nije važan već njegov razlog, njegova svrha. Ta kombinacija spiritualnosti i komunizma me je stvorila", rekla je Abramovićeva.
Podsjetite se njene izložbe u Beogradu!
(MONDO)