Iskrena ljubav iz Aušvica nije uspjela, ali oni su preživjeli i sreli se nakon više od 70 godina...
Bila je to zabranjena ljubav kao i mnoge druge u to vrijeme. Srca su treperila na tajnim sastancima i nakon čitanja skrivenih pisama. Ljubavna priča Bu Dejvida i Helen "Zipi" Spicer odvijala se u sjenci krematorijuma koji se dimi, a njihove susrete od čuvara sakrivali su zatvorenici u crno-bijelim uniformama.
Kako piše Keren Blenkfeld, bila je tada zima u Birkenau, najvećem i najsmrtonosnijem logoru u Aušvicu. U svojoj knjizi "Ljubavnici u Aušvicu: Istinita priča", Keren otkriva ljubavnu priču u najgorem mogućem vremenu - vremenu nacističke Njemačke.
Zipi je u Aušvic došla 1942. godine, deportovana iz svog rodnog grada Bratislave u Slovačkoj. Spakovana je u voz bez hrane i pića i samo sa kantom kao klozetom. Na kraju je izbačena na poljsku željezničku stanicu, a dočekali su je nacistički čuvari u pratnji njemačkih ovčara.
Kapija od kovanog gvožđa ukrašena sada već ozloglašenom frazom "Arbeit macht frei" (Rad će te osloboditi) postala je mladoj Zipi (23) jasna - ovo je bio Aušvic. Ženama su iz ruku izvučene lične karte, tašne, nakit i novac, oduzet im je prtljag i nikada nije bio vraćen. Novopridošlice su skinute gole prije nego što su dezinfikovane crijevom za peskarenje, a kosa i nokti su im ošišani tupim makazama. Čuvarke su grubo ispitivale otvore u potrazi za skrivenim dragocjenostima. To su bile samo prve od mnogih sramota koje je Zipi doživjela u Aušvicu, piše u knjizi autorke Keren Blenkfeld. Baraka je smrdila na mokraću i izmet, vaške su bile svuda, a tifus je vrebao sa svih strana. Batine, izgladnjivanje i očaj koji otupljuje um bili su stalni saputnici, dok se prijetnja od gasne komore uvijek nazirala.
S druge strane žice, Dejvid Visnia je bio 15-godišnje jevrejsko siroče iz Poljske koje je stiglo u Aušvic nakon što su njegovi roditelji, deda i mlađi brat ubijeni od strane nacističkih okupatora u Varšavi. Njegov prvi zadatak u Aušvicu bio je u "odred leševa". Izvlačio je tijela iz rovova blizu kapija logora, gdje su očajne zatvorenike streljali nacisti ili ih je ubijala struja.
Ipak, Dejvid i Zipi su imali više sreće od ostalih u Aušvicu, izbjegavajući opasan fizički rad jer su imali posebne talente. Zipi se školovala za grafičkog dizajnera i tako je dobila zadatak da slika crvene pruge na poleđini zatvoreničkih uniformi. Dejvid je bio talentovan pjevač i preživljavao je zabavljajući nacističke oficire noću. U znak zahvalnosti, dobio je lak posao da pere odjeću, što mu je omogućilo da se ugrije tokom hladnih zima u Aušvicu.
Njihova ljubav na prvi pogled se upravo tu i dogodila, u u perionici, zvanoj "sauna" zbog svog sparnog okruženja. U Zipi, sa njenim velikim loknama i ženskim oblinama, Dejvid je vidio nadu.
"Kada se pojavila, skoro je zaboravio gdje je. Pogled na nju dao mu je nešto čemu se može radovati", piše Blankfeld.
Nakon toga njih dvoje su počeli da razmjenjuju skrivene poruke, pisali su jedno drugom o snovima i budućnosti za koje nije bilo izvjesno da li će je imati. Na kraju, Zipi je željela više.
Te 1944. godine, Zipi i Dejvid našli su utočište od ostalih pogleda u skrivenoj ostavi, izgrađenu na gomili napuštene odjeće ispod dimnjaka krematorijuma IV i V u Aušvicu. Drugi zatvorenici su im čuvali stražu, a koje su "potkupilI" sapunom. Sastajali su se u tajnosti najmanje jednom mjesečno, uživajući u slatkim izlivima ljubavi. Ali ne zadugo... Početkom 1945. godine, dok su nacisti bježali od Rusa na istoku i Amerikanaca na Zapadu, zatvorenici Aušvica su rasijani u svim pravcima. Dejvid i Zipi su se rastali uz obećanje da će se ponovo sresti u jevrejskoj zajednici u Varšavi. Po završetku rata Zipi je otišala u Varšavu, ali nikada nije pronašla jevrejsku zajednicu. Dejvid se nikada nije vratio u Poljsku. Pronašla ga je nakon završetka rata američka 101. vazdušno-desantna divizija koja ga je prvo prebacila u Pariz, piše The New York Times.
Dejvid više nikada nije želio da razmišlja o Poljskoj, o svojoj izgubljenoj porodici ili o tom užasnom logoru - čak i ako je to značilo da više nikada neće vidjeti Zipi. Na kraju su i Dejvid i Zipi osnovali nove živote u Americi. Godine 1950. Dejvid je stupio u kontakt sa Zipi i tražio da se sretnu, ali je ona odbila. Ali nikada nije prestao da pokušava. Nekoliko godina kasnije, tačnije 1963. godine, Zipi je pristala na sastanak u hotelu na Menhetnu, ali nije mogla da skupi hrabrosti da se pojavi.
Tek 2016. Zipi i Dejvid će se konačno ponovo sresti u njenom domu na Menhetnu. Bol za onim što je moglo biti svih godina ranije između njih dvoje, vidno se vidjela na njihovim licima.
"Voljela sam te", šapnula mu je. "I ja", odgovorio je Dejvid.
Možda nisu živjeli srećno do kraja života, ali Dejvid i Zipi su preživjeli Aušvic. Helen "Zipi" je dočekala duboku starost, preminula je 2019. u 99-oj godini u Njujorku, dok je Dejvid napustio svijet dvije godine kasnije, dočekavši 94-tu godinu.
(MONDO)