Ne bira godine, pol ni status: Usamljenost ima ogroman uticaj na skraćivanje životnog vijeka

"Čak 73 odsto milenijalaca i 80 odsto osoba mlađih od 18 godina osjeća se usamljeno. To je iskustvo s kojim se gotovo svi suočavaju, ali o njemu rijetko otvoreno govorimo. Ipak, trebalo bi da to činimo, jer usamljenost nije samo neprijatan osjećaj. Ona predstavlja i prijetnju po naše zdravlje. Danas je, uz pušenje i gojaznost, jedan od faktora koji najviše utiču na skraćenje očekivanog životnog vijeka", tvrdi neurobiološkinja Rejčel Bar.

Teško je pronaći bolji dokaz naše potrebe za bliskošću od svakodnevnog iskustva njene nemogućnosti. Usamljenost se često romantizuje u holivudskom stilu, kao dramatično, gotovo poetsko stanje. Svi znamo te slike - mučeni umjetnici, melanholični pisci, izgubljene duše koje gledaju kroz prozore po kojima klizi kiša... Vrlo romantično, gotovo filmski. Ipak, stvarnost je mnogo prizemnija.

Usamljenost je svakodnevno, uporno iskustvo i u njoj nema ničeg posebnog. Upravo ta običnost čini je prepoznatljivom - ne čini vas tajanstvenim, već samo... usamljenim. I pomalo tužnim. Neki ljudi prolaze kroz život s lakoćom, šarmirajući svakog koga sretnu. Ipak, usamljenost ne pogađa samo one koje društvo odbacuje. Ona se često ušunja u svakodnevicu, nakon raskida, gubitka voljene osobe ili kada blizak prijatelj ode na novo radno mjesto. Ponekad se i sami preselimo i moramo od nule da gradimo nove odnose. Usamljenost ne bira, ne pravi razliku po godinama, polu ili društvenom statusu.

Prema istraživanju "Korijeni usamljenosti", 73 odsto milenijalaca i 80 odsto mladih ispod 18 godina osjeća usamljenost. To je gotovo univerzalno iskustvo, ali o njemu ćutimo. A trebalo bi da govorimo, jer usamljenost, osim što boli, utiče i na zdravlje. U savremenom svijetu skraćuje život gotovo jednako kao pušenje, gojaznost ili hronični stres. Povezana je s većim rizikom od demencije, srčanih bolesti, depresije i anksioznosti, a tragično je i to što je jedan od glavnih uzroka samoubilačkih misli.

Visoka cijena luksuza nezavisnosti

Savremeni život ne olakšava sklapanje odnosa. Više ljudi nego ikada živi samo. Često se selimo, a ni ne znamo imena svojih komšija. Radimo u otvorenim kancelarijama gdje se pretvaramo da ne čujemo privatne razgovore kolega ili, još češće, radimo od kuće, gdje zaista nikoga ne čujemo. Poslove mijenjamo češće nego ikada, kao i mjesta stanovanja. Danas jednostavno provodimo više vremena sami nego ranije.

Nekada je život bio stabilniji. Ljudi su decenijama, pa i generacijama, živjeli na istom mjestu. Poznavali su svog mesara, pekara, majstora... Lokalna zajednica ličila je na veliku porodicu u kojoj je svako znao sve o svakome, i dobro i loše. Danas uživamo u luksuzu nezavisnosti, ali za to plaćamo cijenu - život u zatvorenim mikrosvijetovima.

Za to nije kriv samo tempo savremenog života. Postoji još jedna, dublja sila koja nas može gurnuti u izolaciju - naš sopstveni mozak.

I mozak je usamljen

Zamislite da naš "društveni radar" - dio mozga koji prepoznaje signale drugih ljudi - funkcioniše savršeno. Uvijek bismo znali kada da se nasmijemo, kada da klimnemo s razumijevanjem, a kada da se diskretno povučemo. Da nam je empatija jača, razumjeli bismo druge i intelektualno i emocionalno, pretvarajući se u društvene kameleone koji lako nalaze zajednički jezik sa svakim.

Ipak, stvarnost je obrnuta. Umjesto da nas usamljenost čini društveno spretnijima, ona iscrpljuje mozak i slabi dijelove odgovorne za razumijevanje drugih. Postajemo sumnjičavi, gubimo empatiju i svaku interakciju doživljavamo kao bitku, a ne priliku za bliskost. To je stanje koje neurobiolozi nazivaju načinom samoodbrane.

Mozak tada prepoznaje prijetnje tamo gdje ih nema, pogrešno tumači neutralne izraze kao neprijateljske i uvodi nas u začarani krug samoće.

Kako da prevarite sopstveni mozak?

Ako prolazite kroz raskid ili započinjete život u novom gradu, zapamtite - mozak koji čezne za vezom, umije da vas prevari. Može da vas navede da mislite da vas svi odbacuju, da otkažete dogovoreno viđenje i ostanete sami kod kuće. Kada to prepoznate, postaje vam lakše da se oduprete.

Kada osjećate da vas svi kritikuju, pokušajte da dovedete to u pitanje - možda vam samo mozak "pušta demo verziju" načina samoodbrane.

A kako da je ugasite? Paradoksalno, povezivanjem s drugima. Gradnjom dubokih, iskrenih odnosa koji obuhvataju različite dijelove vaše ličnosti. Na taj način postajemo viđeni i podržani. Na trenutak, ne usamljeni.

Naravno, potpuno se zaštititi od usamljenosti nije moguće. Ona je dio ljudskog iskustva. Čak i kada imamo mnogo prijatelja, gubitak voljene osobe suočava nas s neizbježnom prazninom. Nijedna druga veza ne može je ispuniti.

Ipak, bliskost s drugima pomaže da se lakše nosimo s tim bolom. Njegovanje odnosa štiti naše mentalno zdravlje i ublažava udarce života. Jedini lijek protiv usamljenosti je bliskost.

(MONDO)