Žarka Lauševića pamtićemo po brojnim ulogama iz kultnih filmova, serija i pozorišnih komada, a jedna koja je definitivno obeležila njegovu karijeru jeste uloga Miloša Obilića u ostvarenju "Boj na Kosovu".
Legendarni glumac, Žarko Laušević preminuo je u 64. godini nakon kratke i teške bolesti, posljednje dane proveo je u bolnici, a riječi koje je izgovorio pred smrt teraju suze na oči. Iza njega su ostale brojne velike uloge, a bilo bi ih još više da se 1993. godine nije dogodila strašna noć koja ga je zauvijek obilježila.
Među njegovim najvećim ulogama možda i najpopularnija je uloga Miloša Obilića u ostvarenju "Boj na Kosovu" iz 1989. godine, koji je režirao Zdravko Šotra. Replike koje je izgovarao u ovom filmu ostale su urezane u sjećanje gledaoca - "Neka od danas zna koji nije znao da Srbija nije ćilim, da Kosovo nije svileni jastuk. Srbi znaju za nešto skuplje od glave. Srbija nije šaka pirinča da je pozobe svaka vrana koje donese vjetar", čuvena je rečenica koju je Miloš Oblić (Žarko Laušević) rekao u lancima pred ranjenim sultanom Muratom.
Film "Boj na Kosovu" reditelj Zdravko Šotra snimio je za samo mjesec dana, a Laušević je sjećanje na rad na ovom projektu opisao je u knjizi "Godina prođe, dan nikad", gde je otkrio i kako je umalo poginuo na snimanju.
"Proljeće, 1989. Snimamo 'Boj na Kosovu'.
Deliblatska peščara.
Dolazim na snimanje i shvatam da imam novog konja!
'Gdje mi je Lisa?', pitam.
'Lauše', odgovara mi Dagi, pomoćnik režije, moj dugogodišnji prijatelj, 'televizija više nije mogla da plaća usluge dosadašnje ergele, pa su odlučili da se snađu, kako-tako. Imaš od danas novog konja! Pogledaj, kako je lijep!'
Gledam zaista prelepog konja, okupanog u pjeni i znoju.
Prilazi lik kog nisam ranije viđao na filmu, u društvu sa Fićom, kaskaderom. Fića je mokar:
'Ne brini, Žare, jahao sam ga cijelo jutro, biće miran'.
'Fićo, ovo nije jahaći konj! Ovo je pastuv'.
Novi lik, očigledno vlasnik, ponosno potapša pastuva i uzgred mi dobaci:
'J*bi ga, jednom se u životu igra Miloš Obilić!'
Nešto kasnije se kombi, sa kamerom koji je snimala 'Obilića' u galopu, prevrnuo u jarku jer ga je moj pastuv prestigao. Šofer mi poslije reče da su išli 60 km/h kad je primijetio da ih s konjem sustižem i krećem na njih. Nisam mogao da ga zaustavim. Isprobao sam sve što sam učio u jahačkom klubu 'Milicioner', na Banjici, i ništa nije radilo. Onda sam, u galopu, krenuo da se oslobađam teške opreme koja bi me mogla ubiti pri padu. Bacio sam najpre koplje, zatim i kacigu.
Konj je nasrtao na sve što bi nam se našlo na putu. Kao kroz maglu se sjećam da su neki ljudi u posljednjem trenutku skakali u stranu. Shvatio sam da moram da skočim sa konja, jer se namjerio da me otrese o kamion sa agregatom, koji je bio nekih pedesetak metara dalje. Možda samo par sekundi ranije sam se odupreo rukama o sedlo i odbacio unazad. Padam. Vidim ispred sebe konja, koji se brzo, nakon oslobađanja viška sa njegovih leđa, mirno zaustavio. Ležim i počinjem da osjećam žmarce svuda po tijelu. Ne pomjeram se.
Pritrčavaju ljudi iz ekipe. Iznad sebe vidim živu legendu jugoslovenskog filma Batu Živojinovića, koji se sa pola ulijepljenog brka upišava od smijeha. Žmarci postaju sve prisutniji. Kao da mile po meni. Zašto se Bata smije?
'Kure, pao si na mravinjak!'
Poslije sam, nepovrijeđen, sjeo na istog konja i ponovo snimio scenu. Bata mi kaže:
"Kure, jašem četrdeset godina i još nisam vidio takve oči kod konja. On je htio da te ubije. Ma, neka to, nego ste mogli i mene i ovu djevojku, Anitu, što mi je lijepila brkove da oterate u pi*ku materinu. U posljednjem momentu smo skočili u stranu".
Pitam sa konja Dagija:
'Kaži, majke ti, kol'ko su plaćali konja kog sam jahao do juče?'
'120.000 dinara dnevno!'
'A ovog konja', pokazah na sebe, 'plaćaju 90.000!'
'Bruto!', nemoćno se nasmija.
U tom trenutku za 90.000 dinara u Jugoslaviji, dakle, prije reforme Anta Markovića, moglo se kupiti $15 USA. Tako da je najhrabrija srpska glava, 'Miloš Obilić', pojačala budžet".