Zvijezde i tračevi

BOEMSKA ŽIVOTNA PRIČA PETRA KRALJA: Ovako je govorio o svom životu

Autor Dragana Božić

Glumac Petar Kralj, koji je bio rođen na današnji dan 1941. godine, ovako je govorio o svom životu.

Izvor: Printscreen/Youtube/ RTS TV lica, kao sav normalan svet - Zvanični kanal

Glumac Petar Kralj je do uspjeha dolazio kroz neprestanu borbu, a svaku pruženu šansu prihvatao je bez razmišljanja. Vodeći se mišlju da umjetnost počinje tamo gdje prestaje zanat i svjestan da je na sceni to nemoguće, pred publikom nikad ništa nije krio.

Neke stvari je dobijao preko reda, ponekad i s manje zasluga i, kako kaže, za to su krivi njegovo ime i prezime. Znao je većinu beogradskih kafana gdje je uz piće vodio najrazličitije razgovore i stekao neke od najboljih prijatelja. Bio je ponosan na sve što je uradio, pa i na ono što je, namjerno ili slučajno, propustio. Strasno je volio dva puta u životu i bio je srećan zato jer je imao kćerku Milicu. Bez glume ne bi mogao da postoji, je vjerovatno da će raditi do kraja svog života. Tako se i desilo - umro je 10. novembra 2011. godine u Beogradu.

A ovo je životna priča Petra Kralja ispričana "iz prve ruke", njegovim riječima:

"Tata mi je porijeklom sa Banije, a ja sam rođen u Zagrebu, dva dana prije početka Drugog svjetskog rata. Pošto je otac nešto ranije morao da pobjegne iz Hrvatske i nastavi službu u Čačku, nije ni znao da je 4. aprila dobio sina. Majka mu je na rastanku rekla da će muškom djetetu dati ime po njegovom ocu. Deda Petar je umro još 1906, tako da je odluka da se zovem po njemu dio tradicije - ranije se tako radilo, a to ni danas nije rijetkost. Ponekad sam bio povlašćen zbog imena, naročito u vojsci. Kada su me jednom prozvali Kralj Petar, jer se tamo prvo izgovara prezime pa ime, svi su se okrenuli, dobro me pogledali i zapamtili o kome se radi. Nisam imao neprijatnosti, istina, neki ljudi su pričali da su nerijetko u kafani uzvikivali: Živio Kralj Petar, pa su ih hapsili. Trebalo im je vremena da objasne kako se to odnosi na glumca."

Izvor: Printscreen/Youtube/ RTS TV lica, kao sav normalan svet - Zvanični kanal

Rat je bjesnio pa je i Petrova majka, odmah poslije njegovog krštenja, sa bebom u naručju napustila hrvatsku prijestonicu. Tako su dospjeli kod rođaka u Srem. Bila su to veoma teška vremena, ali djeca, uprkos svemu, nisu primjećivala opasnost niti su osjećala strah.

"U Sremskoj Mitrovici družio sam se sa braćom od strica, Predragom i Nenadom, jer rođene nisam imao," ispričao je svoju priču Petar Kralj za magazin Story, 2006. godine.

"Omiljena igračka nam je bila krpenjača: - lopta koja se pravila od čarapa umotanih u krpe. Sjećam se prve čokolade i pomorandže, neobične narandžaste voćke koju sam probao tek kad mi je bilo osam godina. Roditelji su mi predavali u tamošnjoj gimnaziji, pa su me vodili na đačke priredbe. Bili su to veseli prizori u kojima sam uživao. Školarci su igrali oko logorskih vatara i recitovali, što je kasnije uticalo da se opredijelim za glumu. Kao sedmogodišnjak krenuo sam u osnovnu školu, u razredu nas je bilo 80 i ne znam kako je učiteljica Ljuba mogla da nas savlada. Služila se raznim metodama podučavanja koje bi generacijama iz ovog kompjuterskog doba sada bile neprihvatljive i strane."

Svoju prvu ulogu, lik Toze Čvarka, odigrao je s 11 godina u predstavi Seoska učiteljica Svetolika Rankovića, za koju se prijavio kad je pozorišna ekipa ušla u njegov razred da izabere glumca. Kao gimnazijalac pobunio se protiv reforme školstva i skoro zaradio zabranu da nastavi školovanje u ma kom dijelu bivše Jugoslavije.

"Direktor, koji je bio saradnik Stipe Šuvara, htio je nasilno da uvede izmjene u sistem učenja i nastave. Bili smo mladi i vjerovali u poštenje. Usmjereno obrazovanje, koje je proisteklo iz toga, kasnije se nije najbolje pokazalo. Umalo nas nisu proglasili državnim neprijateljima, a meni su prijetili izbacivanjem i zabranom nastavka školovanja. Ipak, iz poštovanja prema mom ocu dozvolili su mi da se ispišem i premjestim u Novi Sad, gdje sam stekao divne prijatelje. Roditeljima je bilo uskraćeno da me svakodnevno viđaju, jer sam kući dolazio samo vikendom i u toku ljetnjeg raspusta."

Zaveden školskim priredbama i omađijan naivnim glumačkim iskustvom, Petar se uputio u Beograd s idejom da upiše Akademiju - i uspio. Stanovao je kod tetke u strogom centru prijestonice i studentske dane provodio kao i većina vršnjaka, sve dok 1964. nije diplomirao. Često se zaljubljivao, ali je mnogo više volio da izlazi s drugarima.

Izvor: Printscreen/Youtube/ RTS TV lica, kao sav normalan svet - Zvanični kanal

"Nisam bio neki zavodnik ali sam često bivao zaljubljen i to onako lirski, da ne kažem platonski. Nisam imao potrebu da stalno budem pored nekog niti da udaram recke. Iako su te ljubavi ostale neuzvraćene, lijepo smo se družili. Bile su važnije neke druge stvari. Znali smo dokle rade sve gradske kafane. Ako smo imali novca, ostajali smo do fajronta i uvijek dijelili sve što smo imali u džepovima. Ujutro smo jeli burek koji smo kupovali u pekari na Zelenom vencu i odlazili kućama. Bili smo veoma bliski i često se ispovijedali jedni drugima. Kao noćobdije, policija nas je redovno zaustavljala, tada je to bilo uobičajeno i tražila objašnjenje zašto smo u dva sata noću na ulici."

Ovaj velikan teatarske scene sa čežnjom se sjećao dana provedenih na studijama i druženja s prijateljima koji su mu pomogli da postane pravi Beograđanin.

"Odmah sam se sprijateljio s Dušanom Golumbovskim, kolegom na klasi. Često sam ga posjećivao, a dolazio je i slikar Duško Otašević, pa smo igrali karte. Uz njih sam lagano postajao Beograđanin. Večeri sam nerijetko provodio i sa Slobom Kojićem i Cerovićem. Na Akademiji sam se najviše družio s pokojnim Milošem Žutićem. Koliko smo samo besanih noći proveli zajedno. Cimer mi je jedno vrijeme bio Dragan Petrović, koji je kasnije postao legenda Radio Beograda. Čeznem za tim danima. Dramska je bila na uglu ulica Uskočke i Knez Mihailove, sto metara dalje bila je Likovna, a nešto niže Primenjena akademija. Cijela ta generacija sakupljala se u nekoliko kafana, prije svega u Kolarcu i Proleću. Imali smo konobare kod kojih smo jeli i pili na crtu. Vodili smo poluboemski život i naučili da razgovaramo i međusobno se uvažavamo."

Petar je tada stekao jednu neobičnu naviku - da obilazi i po nekoliko kafana u nizu. Kasnije je njegova sadašnja supruga Sonja tu putanju nazvala Staza slonova. Odlično zna gdje mu je mjesto i koliko vrijedi, a ono kako ga drugi vide, manje mu je važno, pa se nikada nije ustručavao da prizna šta mu je velika strast.

Izvor: Printscreen/Youtube/ RTS TV lica, kao sav normalan svet - Zvanični kanal

"Nije poenta samo u mijenjanju lokala. Volim da popijem i to ne krijem, ali ne volim da se napijam i ne znam šta radim. Kad ujutro krenem u pozorište, svratim na čašicu. Zato imam razne staze pića: jedna je na putu do Jugoslovenskog dramskog, druga do Ateljea 212, treća do Zvezdara teatra... A nastale su zbog čestih promjena adrese. Sigurno sam živio u preko 20 ulica i uvijek se družio s ekipom iz kraja, koja se, naravno, okupljala u lokalnim bifeima. Tu sam sretao ljude različitih zanimanja i s njima pričao o svemu i svačemu, a ne samo o glumi. To mi je pomagalo da ne pomislim da sam bolji i važniji od drugih. Novinari često pišu da sam pijanac, crven u licu i crvenog nosa. To i sam izjavljujem, jer mi je takva koža, ne mogu da budem bijel."

S glumicom Narodnog pozorišta Ljiljanom Gazdić, oženio se 1971. godine. Samo dvije godine kasnije, rodila im se kćerka Milica, danas pozorišni reditelj. Poslije skoro tri decenije brak se raspao. Smatrajući da za ljubav nikad nije kasno, ovaj veteran našeg glumišta imao je hrabrosti da ponovo voli do daske i oženi se balerinom Sonjom Divac.

"Bivša supruga mi je glumica ali ljubav nema nikakve veze s profesijom. Ona nastaje iz želje da osjetite nečiju dušu, nekad čak i poslije samo jednog pogleda. Ispunjava vas na duže vrijeme i postaje dio života, a svaki čovjek je doživljava na svoj način. Ako nje nema, nastaje pakao. Najbitnije je međusobno razumijevanje. Imao sam sreću što mogu ponovo da volim. Sa mojom Sonjom, koja je balerina, u harmoničnom braku sam već sedam godina i to opet nema veze s našim poslom. Prava ljubav treba da potpuno oslobodi ličnost, zbog nje nikako ne smijete da se osjetite sputano i niko me neće ubijediti da je takav odnos nemoguć."

I dok su mnoge njegove kolege privatnost čuvale daleko od očiju javnosti, Petar se nikad nije trudio da je sakrije po svaku cijenu.

"Ne znam šta može da se sakrije kad izađem na pozornicu. Ipak, neki dio intime treba zadržati za sebe. Ne znam zašto ljudi pokušavaju da otkriju svaki detalj, razgolite nas i obezvrijede, nađu nam slabe strane. Valjda kao djeca, kada iz radoznalosti kvare igračke. Sa svojom Sonjom izlazim, primamo goste, idemo kod prijatelja... Zašto bi se nekog ticalo kako izgleda naše jutro ili veče. Ne mogu pobjeći od sebe, od svog tijela, glasa, pa ni crvenog nosa. Takav sam kakav sam.

Sa kćerkinom željom da upiše režiju i zaviri u pozorišni svijet, u glumčevo srce uvukla se strepnja, ali je ubrzo uvidio da zabrinutosti nema mjesta. S Milicom je, potpuno se prepustivši njenim instinktima i komandama, sarađivao na predstavama Silvija, X+Y, Brana...

"Ne razgovaramo previše o poslu. U početku sam se bojao, ali je dokazala da zaslužuje povjerenje. Radila je i veliku predstavu u Banjaluci sa preko dvadeset glumaca. Ako je njih ubijedila da zna šta i kako hoće, više nemam šta da kažem. Ona je samostalna ličnost, mogu samo bezrezervno da je podržavam."

Petar Kralj je tvrdi da, sve dok bude imao snage da glumi, nema prava da se povuče sa scene. Počeo je kao Hamlet sa 25 godina, a monodramu Živeo život Tola Manojlović igra od 1967. godine. U želji da se ne zamjera drugima, napustio je Atelje 212 i otišao u slobodne umjetnike. Nagradu za najboljeg mladog glumca dobio je godinu dana poslije diplomiranja, a među njegovim priznanjima su i Oktobarska nagrada grada Beograda i Dobričin prsten. Ipak, prvu glavnu ulogu na filmu odigrao je tek kao šezdesetpetogodišnjak, u prvencu Siniše Kovačevića Sinovci.

"Na premijeri, koja je bila 5. aprila, imao sam veliku tremu, bio sam samokritičan, ali na kraju ipak srećan. Film je nabijen emocijama i izazvao je mnogo smijeha i plača. Pojam glavne role za mene je besmislena kategorija i u pozorištu, a pogotovo na filmu. Uloga ili ima neki sadržaj ili nemate njome šta da kažete. U Sinovcima sve su podjednako bitne. Najvažnije je lice koje je tog trenutka u kadru. Imao sam glavne uloge u TV dramama, tehnologija je ista, ali se to ne zove film. Siniša mi je ukazao veliko povjerenje, jer mi je omogućio da dočaram jedan tako bogat lik. Samo je trebalo da u njega uronim. Bila je to prava poslastica za mene."

O Radetu Šerbedžiji je govorio:

"Znamo se iz Dubrovnika, još iz vremena kada je završavao prvu godinu studija. Mogu da kažem da smo pravi prijatelji. Uvijek se lijepo družimo, čak smo zajedno radili predstavu Majka hrabrost koju je režirala njegova žena. U martu 1992. godine igrali smo je u Goraždu i Sarajevu. Divili smo joj se kao antirantnoj i tvrdili da u Bosni nikada neće biti rata, a počeo je samo mjesec dana kasnije. Bio sam kod njega u Londonu. Volim ga kao glumca, volim način na koji igra, on mene ne mora da voli."

Petar Kralj preminuo je 10. novembra 2006. godine u Beogradu, nakon duge i teške bolesti. Tek teška bolest natjerala ga je da "okači kopačke o klin", što je odavno najavljivao, govoreći da se premorio... Ali za kralja glume koji je decenijama suvereno vladao scenom nije bilo odmora gotovo do posljednjeg daha.

 (Stil/MONDO)