Od dijagonale ekrana do bitnih pojmova: Stvari koje morati znati prije kupovine novog televizora!

Moderni televizori nude mnogo više od pukog praćenja TV programa pa zbog toga izbor novog televizora više nije tako jednostavna stvar kao ranijih godina. "Koji televizor kupiti" je pitanje koje se sve češće postavlja - s razlogom, a odgovora je onoliko koliko i kupaca, jer svi imamo drugačije potrebe, drugačija očekivanja i drugačiji budžet.

Pozamašan izbor modela, veliki broj sličnih a opet različitih tehnologija, raznolike softverske mogućnosti i nikada veći broj robnih marki - tako bi se, ukratko, moglo opisati današnje tržište televizora.

Ukoliko ste u nedoumici oko izbora televizora, u ovom vodiča za ćete moći da naučite šta je najbitnije kako biste odabrali idealan uređaj za vaše potrebe.

Kako odabrati veličinu i rezoluciju ekrana

Bez obzira na to koliku ste sumu novca spremni da date za novi televizor i kakve su vaše želje kada su tehničke karakteristike u pitanju, uvek će postojati dva fizička ograničavajuća faktora koja ne smijete da izgubite iz vida, a to su veličina prostora u koji ćete smestiti televizor (polica, zid, soba…) i udaljenost sa koje ćete gledati u ekran. Za odabir prave veličine TV-a potrebno je da ispravno iskombinujete ova dva faktora.

Kada kažemo "veličina televizora" ili "veličina ekrana" mislimo na dužinu dijagonale ekrana, tj. na rastojanje od donjeg levog do gornjeg desnog ugla ekrana.

Većina proizvođača dužinu dijagonale izražava u inčima (simbol: "). Jedan inč odgovara dužini od 2,54 cm, pa jednostavnim množenjem možete lako pretvoriti inče u centimetre. Primjera radi, 50" x 2,54 = 127 cm.

Previše veliki televizor, čak i ukoliko se fizički može smjestiti na predviđeno mesto, može biti nepregledan sa tačke sa koje gledate sadržaj. Drugačije rečeno, postoji vjerovatnoća da pogledom nećete moći da obuhvatite cijeli ekran, zbog čega ćete neprestano morati da pomjerate glavu levo-desno, a to će znatno umanjiti vaše zadovoljstvo i uživanje u omiljenom TV programu, filmovima, serijama…

S druge strane, previše mali ekran će vam otežati čitanje titlova i učiniće da detalji više ne budu tako lako uočljivi. Uz to, kod previše malog ekrana će izostati takozvani imerzivni efekat, tj. nećete moći da “zaronite” u sliku i na pravi način doživite ono što se događa na ekranu.

Do optimalne dijagonale ćete doći tako što ćete prvo izmjeriti udaljenost između mjesta sa kojeg ćete gledati u ekran i mjesta na kome će stajati televizor, a zatim tu dužinu podijelite sa dva.

Ako pretpostavimo da ćete televizor gledati sa udaljenosti od 3 metra, primjenom prethodno navedene formule dolazimo do zaključka da bi veličina ekrana trebalo da bude oko 1,5 m (150 cm) odnosno oko 59 inča.

Imajte u vidu da ova formula ne predstavlja strogo pravilo već smjernicu, jer će na vaše zadovoljstvo uticati još nešto - rezolucija ekrana.

Naime, ekran televizora je sačinjen od sićušnih kvadratića koji se zovu pikseli. Kada se oboje različitim nijansama, ovi kvadratići tj. pikseli obrazuju sliku koju vidimo na ekranu. Može se reći da ekran televizora podsjeća na goblen - čvorić do čvorića, to jest piksel do piksela - i eto slike.

Pod terminom "rezolucija ekrana" podrazumijeva se ukupan broj piksela kojim ekran raspolaže. Ukoliko ekranu priđete dovoljno blizu ili upotrebite lupu, moći ćete da vidite piksele. Probajte.

Za potrebe ovog teksta, izbliza smo fotografisali djelić ekrana televizora, tačnije cvijet ruže na ekranu. Ukoliko pažljivo pogledate fotografiju, primijetićete da je čitava slika sačinjena od kvadratića tj. piksela. Ako fotografiju gledate na ekranu mobilnog telefona, predlažemo vam da je uveličate kako biste mogli da vidite detalje.

Kada se uporede dva ekrana iste veličine, a različite rezolucije, onaj koji ima veću rezoluciju, tj. veći broj piksela, imaće i oštriju sliku jer se uz pomoć većeg broja piksela može prikazati znatno više finih, najsitnijih detalja. Takvom ekranu biste mogli da priđete i nešto bliže nego što ranije navedena formula preporučuje, dok će ekrani niže rezolucije možda zahtijevati da se dodatno udaljite kako bi slika izgledala oštrije.

U tehničkoj specifikaciji ekrana, rezolucija se iskazuje pomoću dva broja, npr. 1920 x 1080. Prvi broj označava broj piksela po horizontali tj. po dužini ekrana, dok drugi broj označa broj piksela po vertikali tj. po visini ekrana. Naravno, množenjem ova dva broja dobija se ukupan broj piksela od kojih je ekran sačinjen.

Ekrani savremenih televizora najčešće imaju jednu od sljedećih rezolucija:

• HD Ready - 1280 x 720 piksela (ukupno 921.600 piksela)
• HD - 1366 x 768 piksela (ukupno 1.049.088 piksela)
• Full HD - 1920 x 1080 piksela (ukupno 2.073.600 piksela)
• 4K UHD - 3840 x 2160 piksela (ukupno 8.294.400 piksela)
• 8K UHD - 7680 x 4320 piksela (ukupno 33.177.600 piksela)

Aktuelni modeli televizora su najčešće opremljeni ekranima 4K UHD rezolucije pa možemo reći da se ona danas smatra standardnom rezolucijom TV ekrana. Iako se tradicionalni TV program uglavnom emituje u Full HD rezoluciji, HBO Max, Netflix, Disney+, YouTube, Amazon i drugi digitalni servisi uveliko nude video-sadržaj u 4K UHD rezoluciji.

Takođe, prednosti 4K UHD ekrana ćete moći da iskoristite i ukoliko na njemu budete gledali video-klipove zabilježene mobilnim telefonom ili akcionom kamerom, jer ovi uređaji već duže vreme imaju sposobnost snimanja u 4K UHD rezoluciji.

Drugim riječima, nema razloga da se vraćate na već prevaziđenu HD Ready ili Full HD rezoluciju, osim ukoliko vam cijena televizora nije jedini i najvažniji parametar pri izboru. No, čak i tom slučaju treba da imate u vidu činjenicu da se ekrani HD Ready i Full HD rezolucije danas ugrađuju isključivo u niskobudžetne televizore, pa ćete, pored niže rezolucije, morati da prihvatite i druge kompromise, kao što su lošiji kvalitet zvuka, lošiji prikaz boja, manji broj priključaka za povezivanje drugih uređaja i slično.

8K UHD rezolucija tek zauzima svoje mjesto na tržištu televizora i audio-video uređaja. Ekrani 8K UHD rezolucije "rezervisani" su televizore iz najviše klase koje, naravno, prati i najviša cijena.

Šta znače pojmovi: osvijetljenost ekrana, HDR i Dolby Vision

U tehničkoj specifikaciji televizora, tačnije u sekciji koja se odnosi na ekran, naići ćete i na pojmove kao što su: osvetljenost ekrana, HDR i Dolby Vision.

Pod terminom "osvijetljenost ekrana" podrazumeva se maksimalna jačina svjetlosti koju ekran televizora može da proizvede. Osvetljenost ekrana se u tehničkoj specifikaciji televizora iskazuje u kandelama po metru kvadratnom - npr. 330 cd/m2.

Ekrani modernih televizora uglavnom proizvode dovoljno jaku svjetlost da ne morate previše da brinete o ovoj tehničkoj karakteristici. Ipak, ukoliko ćete televizor gledati u jako osvijetljenoj prostoriji, pokušajte da pronađete model čiji ekran ima veću osvijetljenost, kako bi svjetlost ekrana mogla da nadjača ambijentalnu svetlost jer u suprotnom nećete jasno vidjeti sadržaj ekrana.

Termin HDR je zapravo skraćeni zapis fraze "High Dynamic Range" i označava mogućnost ekrana da prikaže visok dinamički raspon. HDR tehnologija značajno doprinosi sveukupnom kvalitetu slike, čineći je primetno živopisnijom i realističnijom. Uopšteno govoreći, HDR omogućava jasniji i kvalitetniji prikaz detalja u veoma svetlim i veoma tamnim dijelovima kadra, pa ćete lakše, bolje i detaljnije videti objekte koji su u senkama ili su okruženi većom količinom svjetlosti. U zavisnosti od načina na koji je HDR tehnologija implementirana, HDR ekrani mogu da prikažu i do milijardu boja - što je oko 62 puta više u odnosu na standardne ekrane koji prikazuju do 16 miliona boja.

Dolby Vision je još jedan od načina za povećanje dinamičkog opsega slike. Kada je u pitanju sam doživljaj slike, ne ulazeći u tehničke detalje, Dolby Vision se može direktno uporediti sa HDR10+ tehnologijom.

Imajte u vidu da ćete pun potencijal ekrana koji je opremljen HDR odnosno Dolby Vision tehnologijom moći da iskoristite samo ukoliko je sadržaj koji gledate snimljen u HDR odnosno Dolby Vision tehnici. Takav video-sadržaj je sve prisutniji, a ukoliko posjedujete neki od relativno naprednijih modela mobilnih telefona ili akcionih kamera moći ćete i sami da ga snimite.

Koji tip tjunera tj. prijemnika vam je potreban

Televizijski signal može na tri načina putovati od vašeg TV operatora do vašeg televizora: terestrijalno tj. vazdušno, kablovski ili satelitski. Sva tri načina prenosa televizijskog signala se međusobno veoma razlikuju, u tehničkom smislu, pa zato svaki od njih zahtijeva posebnu vrstu prijemnika.

Kada kažemo "prijemnik" mislimo na elektronski sklop koji se nalazi unutar televizora, a koji je zadužen za prijem i obradu dolaznog signala. Posljednjih godina, pogotovo otkako je stari analogni TV signal zamijenjen digitalnim TV signalom, sve češće se koristi termin "tjuner" - engleska riječ za prijemnik.

Dakle, da bi televizor "razumio" televizijski signal koji dobijate od svog TV operatora, potrebno je da tip prijemnika koji je ugrađen u televizor odgovara tipu signala koji dobijate. S obzirom na to da se signal može prenositi na tri načina, postoje i tri tipa prijemnika. Krenimo redom…

Terestrijalni način prenosa signala podrazumijeva emitovanje signala kroz vazduh, sa predajnika koji se nalazi na Zemlji. Primer takvog predajnika je i čuveni Avalski toranj. Za prijem ovakve vrste televizijskog signala koristi se klasična sobna ili krovna TV antena. Na engleskom jeziku se ova tehnologija naziva Digital Video Broadcasting - Terrestrial, pa otuda i skraćenica DVB-T. Ukoliko televizijski signal dobijate na ovaj način, tj. putem sobne ili krovne TV antene neophodno je da odaberete televizor koji posjeduje DVB-T2 prijemnik, a detalje o prijemniku ćete pronaći u tehničkoj specifikaciji televizora. Imajte u vidu da se u našoj zemlji koristi DVB-T2 standard, koji se razlikuje od već prevaziđenog DVB-T standarda, pa obratite pažnju na broj dva koji treba da stoji uz slovo "T".

Pod kablovskom televizijom to jest pod kablovskim prenosom televizijskog signala se ne podrazumijeva baš svaka tehnologija koja koristi kabl. Naprotiv, terminom "kablovska televizija" se naziva samo onaj televizijski signal koji do vas stiže takozvanim koaksijalnim kablom. Imajte u vidu da televizijski signal koji se prenosi posredstvom interneta, kao u slučaju IPTV tehnologije, zapravo nije kablovski TV signal iako se za njegov prenos ipak koristi neka vrsta kabla. Tehnologija kablovskog prenosa TV signala se na engleskom jeziku zove Digital Video Broadcasting - Cable, što se skraćeno zapisuje kao DVB-C. Dakle, ukoliko od svog TV operatora signal dobijate putem koaksijalnog kabla, neophodno je da odaberete televizor koji je opremljen DVB-C tjunerom.

Satelitski televizijski signal se emituje sa satelita, a za njegov prijem se koristi satelitska antena u kombinaciji sa odgovarajućim prijemnikom. Ova tehnologija se naziva Digital Video Broadcasting - Satellite ili skraćeno DVB-S. Ako TV signal dobijate na ovaj način, tj. putem satelitske antene koja se uključuje direktno u televizor, izaberite televizor koji poseduje DVB-S2 tjuner.

Moderni televizori najčešće posjeduju više od jednog tjunera, na primjer i DVB-T2 i DVB-C, pa nema razloga za brigu.

Imajte u vidu da pojedini TV operatori korisnicima isporučuju posebne TV prijemnike koji dolaze u formi samostalnih uređaja koji se pomoću kabla povezuju sa televizorom. U tom slučaju ne treba da brinete o vrsti prijemnika koji je ugrađen u vaš televizor, jer će se prijemom i obradom signala baviti upravo pomenuti uređaj. Opšteprihvaćeni naziv za ovakav uređaj je Set-Top-Box i sa televizorom se najčešće povezuje putem takozvanog HDMI priključka, pa jedino na šta treba da obratite pažnju je da vaš novi televizor raspolaže odgovarajućim brojem HDMI priključaka - i to samo pod uslovom da planirate još nešto da povežete sa televizorom, npr. gaming konzolu. S obzirom na to da većina savremenih televizora posjeduje barem dva HDMI priključka, imaćete više nego veliki izbor. Na slici koja slijedi možete videti uobičajeni izgled Set-Top-Box uređaja.

Set-Top-Box ćete najćešće dobiti od TV operatora koji za prenos televizijskog signala ne koriste nijedan od ranije pomenutih standarda, već to rade posredstvom internet veze ili ukoliko nude i posebne usluge kao što je npr. mogućnost vraćanja programa unazad kako biste i kasnije mogli da odgledate emisiju koju ste propustili.

Koji operativni sistem treba da ima vaš novi TV

Posmatrano sa tehnološkog aspekta, moderni televizori nisu ništa drugo nego pravi računari, opremljeni ekranom. Kao i klasične računare, moderne televizore pokreće softver koji nazivamo operativni sistem. U zavisnosti od toga koliko je taj softver kompleksan i koje sve mogućnosti i funkcije nudi korisniku, televizore dijelimo na klasične i smart tj. pametne televizore.

Od klasičnih televizora nemojte očekivati napredne funkcije kao što je veza sa internetom i slično, već isključivo bazičnu funkcionalnost, u smislu prikaza tradicionalnog TV programa. Napredak tehnologije je klasične televizore stavio u drugi plan i takvih modela je sve manje na tržištu.

Smart televizori su već znatno napredniji uređaji koji, pored praćenja redovnog TV programa, nude i druge načine za uživanje u digitalnom multimedijalnom sadržaju. Poput pametnih telefona, smart televizori koriste aplikacije koje korisniku obezbeđuju pristup različitim digitalnim izvorima video-sadržaja, kao što su čuveni YouTube, popularni Netflix, nezaobilazni HBO Max itd. U zavisnosti od operativnog sistema, smart televizori omogućavaju da sa digitalnih prodavnica preuzmete i instalirate čak i jednostavnije video-igre, da bežičnim putem reprodukujete filmove koji imate u svom računaru ili telefonu i slično. Kraće rečeno, smart televizor je zamišljen kao uređaj koji će imati ulogu multimedijalnog centra u vašoj dnevnoj sobi.

Za razliku od računara i pametnih telefona, gdje su Windows i Android dominantni operativni sistemi, u svijetu pametnih televizora stvari stoje znatno drugačije. Naime, neki od najvećih svjetskih proizvođača televizora su razvili vlastite operativne sisteme koje bez mnogo uspjeha pokušavaju da nametnu i drugim proizvođačima.

Kompanija Samsung je za potrebe svojih televizora napravila operativni sistem po imenu Tizen, dok LG forsira svoj webOS, a Hisense ne odustaje od svog VIDAA operativnog sistema. Televizori kompanije Sony najčešće koriste Google TV platformu koju je Google i razvio upravo u saradnji sa japanskim Sony-jem. U trci za svoje parče tržišta su i drugi operativni sistemi, ali je njihov udio na tržištu pametnih televizora gotovo zanemarljiv.

Iako svi operativni sistemi za pametne televizore pružaju gotovo istovjetan nivo funkcionalnosti, programeri koji razvijaju aplikacije im nisu podjednako naklonjeni. S tim u vezi, može se dogoditi da neka aplikacija, npr. ona koju je napravio vaš TV operator ili ona na čiji ste video-sadržaj pretplaćeni, ne bude raspoloživa za svaki od navedenih operativnih sistema. Zato je važno da pre konačnog izbora televizora napravite popis aplikacija koje planirate da koristite i proverite da li su one raspoložive i na vašem budućem TV-u.

Ukoliko vas dostupnost aplikacija ne opterećuje, već prednost dajete kvalitetu slike, veličini i rezoluciji ekrana, kvalitetu zvuka, dizajnu ili nečem drugom, praktično je nemoguće da vas neki operativni sistem razočara.

Koji tip ekrana (panela) odabrati

S obzirom na to da su plazma ekrani tehnološki davno prevaziđeni, zbog čega se više ne proizvode, današnji televizori koriste znatno naprednije LCD i OLED ekraneili neki od "derivata" LCD ekrana kao što su QLED, NanoCell i ULED. Drugim riječima, možete da birate samo između LCD i OLED tehnologija, ali izbor svakako nije mali jer na tržištu ima zaista mnogo modela televizora, iako svi oni u osnovi koriste jedan od ova dva tipa ekrana.

Ukratko, OLED ekrani nude najviši nivo kvaliteta slike, ali po najvišoj cijeni. Unapređeni LCD ekrani (QLED, NanoCell i ULED) nude nešto niži, ali ipak natprosječan kvalitet slike, dok osnovne verzije LCD ekrana nude sliku uobičajenog, prosječnog kvaliteta (za današnje pojmove).

Ukoliko se pitate gdje su sa ovog spiska nestali LED ekrani, odgovor će vas vjerovatno iznenaditi - nikada nisu ni postojali, barem ne u formi ekrana za televizore.

Šta je LCD ekran i kako on radi

Ako na kratko zaboravimo na OLED ekrane, o kojima će biti riječi nešto kasnije, možemo reći da se savremeni ekrani sastoje od dvije osnovne komponente, a to su ekranski panel i sistem za pozadinsko osvjetljenje panela.

Šta je ekranski panel? Ekranski panel je takoreći “tabla” sačinjena od piksela tj. od minijaturnih kvadratića o kojima je već bilo riječi u ovom vodiču za kupovinu televizora. Pikseli su ispunjeni tečnim kristalom koji pod dejstvom električne struje formira sliku. Tečni kristal se na engleskom zove Liquid Crystal, pa otuda i skraćenica LCD (Liquid Crystal Display).

Da biste na ekranu odnosno na LCD panelu vidjeli sliku koju je tečni kristal kreirao, potrebna je svjetlost. Zato se iza LCD panela nalaze sijalice, zahvaljujući kojima ekran sija.

Nekada su se u televizorske ekrane ugrađivale takozvane CCFL sijalice koje je najlakše opisati kao minijaturne neonske cijevi koje svakodnevno možete videti na plafonima. CCFL sijalice su jednog trenutka zamijenjene manjim i naprednijim LED sijalicama koje su proizvođačima televizora omogućile da naprave znatno tanje i atraktivnije uređaje.

Kako bi naglasili da njihov televizor koristi LED sijalice umjesto prevaziđenih CCFL sijalica, a i da bi se izdvojili od konkurencije, proizvođači su počeli da koriste termin LED TV. Tako je stvoren mit o LED TV ekranu koji - ne postoji. Dakle, riječ je o standardnom LCD ekranu kod kojeg se kao generator svjetlosti koriste LED sijalice.

Usavršavajući tehnologiju osvetljavanja LCD panela LED sijalicama, najpoznatiji svjetski proizvođači televizora stvorili su unapređene sisteme za pozadinsko osvjetljenje panela i kontrolu svjetlosti. Tako je Samsung stvorio QLED, LG je stvorio NanoCell, kompanija Hisense je stvorila ULED… Sve ove tehnologije imaju za cilj da sliku na ekranu učine kvalitetnijom i živopisnijom, uz poboljšan prikaz boja i bolji kontrast, a to obavljaju više nego uspešno. Ipak, treba da imate u vidu da su to i dalje ekrani u čijoj je osnovi LCD panel, zbog čega svi nose zajedničko ime - LCD ekrani.

Šta je OLED ekran i kako on radi

Pored televizora koji koriste upravo opisane LCD ekrane, na raspolaganju su vam i televizori koji koriste tehnološki naprednije i superiornije ekrane koji se zovu OLED. OLED je skraćenica od Organic Light Emitting Diode. U redovima koji slede objasnićemo šta je OLED ekran i kako on radi.

Pikseli kod OLED panela nisu ispunjeni tečnim kristalom već organskom materijom koja je sposobna ne samo da proizvede sliku već i svjetlost - istovremeno. S obzirom na to da svaki pojedinačni piksel proizvodi svjetlost za sebe, OLED paneli ne zahtijevaju pozadinsko osvjetljenje. Izostanak pozadinskog osvjetljenja donio je velike prednosti u pogledu kvaliteta slike.

Pozadinsko osvjetljenje kod LCD panela radi stalno i tako narušava uniformnost i dubinu crne boje, pa crna boja izgleda “isprano”, što kod OLED panela nije slučaj.

Da bi piksel na OLED ekranu proizvio crnu boju, on će se potpuno isključiti pa samim tim neće proizvoditi nikakvu svjetlost, čime se postižu izuzetna dubina i upečatljivost crne boje.

Po definiciji, kontrast je razlika između najsvetlije (bele) i najtamnije (crne) nijanse koju ekran može da prikaže. Uzimajući navedeno u obzir, lako se dolazi do zaključka da OLED ekrane karakteriše i znatno bolji kontrast, što ima veliki uticaj na sveukupni kvalitet slike. Kada se na OLED ekran primjeni i HDR tehnologija, dobija je ekran koji kvalitetom prikaza doslovno oduzima dah.

Iako su u stanju da prikažu sliku impresivog kvaliteta, OLED ekrani ipak nisu savršeni. Naime, vremenom dolazi do istrošenosti piksela tj. do takozvanog burn-in efekta. Ovaj efekat se najčešće javlja kod piksela koji se koriste za prikaz statičnih delova slike, kao što su logotipi TV stanica, kajroni i slično.

Burn-in efekat tj. istrošenost piksela se na ekranu manifestuje kao trajni obris slike koja je ranije bila prikazana na tom dijelu ekrana - kao da je ostala utisnuta u taj dio ekrana. Primjera radi, ukoliko za vreme gledanja programa određene TV stanice primjećujete i konture logotipa neke druge TV stanice, najverovatnije je reč o burn-in efektu koji je zahvatio taj dio ekrana.

Moderne TV stanice tokom emitovanja programa često mijenjaju poziciju svog logotipa i na taj način "odmaraju" dio ekrana u kojem se prikazuje logotip.

Vlasnicima televizora sa OLED ekranom se preporučuje da izbjegavaju situacije u kojima bi jedna, statična slika bila previše dugo prikazana na ekranu, kao što je to slučaj prilikom slušanja radio-programa putem specijalnih TV kanala jer je tada sadržaj ekrana najčešće potpuno statičan. Ukoliko radio-program volite da slušate na ovaj način, neće biti na odmet da u podešavanjima televizora što više smanjite nivo osvijetljenosti ekrana.

U cilju sprečavanja nastajanja burn-in efekta, proizvođači televizora su osmislili softver koji mjeri vrijeme uključenosti ekrana i analizira ono što se na ekranu prikazuje. Kada ovi parametri dostignu određene vrijednosti, softver će korisniku ponuditi da aktivira opciju koja ima za cilj da "revitalizuje" piksele i tako spreči nastanak burn-in efekta.

Ukoliko se odlučite za televizor sa OLED ekranom, uživaćete u impresivnom kvalitetu slike, ali nemojte ignorisati poruku televizora u kojoj vam se sugeriše da pokrenete opciju za "revitalizaciju" piksela i trudite se da izbjegavate situacije u kojima će satima na ekranu stajati potpuno ista slika.

Kojim priključcima TV treba da bude opremljen

Prilikom izbora tj. kupovie televizora treba da razmislite o tome koje ćete sve uređaje povezivati sa njim, kako biste u startu odabrali model sa odgovarajućim priključcima, u smislu njihovog broja i raznovrsnosti.

HDMI priključci se još nazivaju i HDMI portovi, a omogućavaju da sa televizorom povežete spoljne izvore slike i/ili zvuka, kao što su gaming konzole (npr. Sony PlayStation), laptop i desktop računari, BluRay plejeri, razni multimedijalni plejeri, AV risiveri, sistemi za video-nadzor i slično. Između ostalog, Set-Top-Box uređaji, koje pojedini TV operatori izdaju svojim korisnicima, se sa televizorom takođe povezuju putem HDMI priključka. Praktično, svaki uređaj koji proizvodi sliku se sa televizorom povezuje upravo putem HDMI priključaka i zato je važno da ih imate dovoljno.

HDMI priključci mogu da budu opremljeni i dodatnim tehnologijama koje unapređuju njihovu funkcionalnost, kao što su HDMI-CEC, HDMI ARC i HDMI eARC.

Ukoliko planirate da sa televizorom povežete dodatni zvučni sistem, potrudite se da obarete TV koji raspolaže HDMI eARC priključkom jer vam ovaj priključak može znatno olakšati povezivanje.

CI Slot je ležište u koje se ubacuju CI kartice odnosno CI moduli. CI kartice se najčešće koriste za otključavanje specijalnog sadržaja koji vaš TV operator nudi, kao što su npr. dodatni kanali. Iako je gotovo nemoguće da danas kupite televizor bez ležišta za CI karticu, nije na odmet da znate čemu ono služi.

Optički audio izlaz je priključak putem kojeg televizor šalje zvuk u druge uređaje, kao što su soundbar zvučnici, pojačala i slično. Optički audio izlaz zahtijeva i korišćenje optičkog audio kabla koji se uvijek kupuje odvojeno. Ovo su kablovi kroz čiju sredinu ne prolaze žice već svjetlost - zbog čega se i zovu optički. Prednost optičkog prenosa zvuka ogleda se u izuzetno visokom kvalitetu zvuka i sposobnosti prenosa višekanalnog zvuka (5.1 na primjer).

USB priključci se već godinama ugrađuju u televizore. U zavisnosti od modela televizora, putem USB priključaka se mogu povezati memorijski uređaji (USB fleš memorije i eksterni hard diskovi) na kojima čuvate filmove, fotografije ili muziku; pa čak i tastatura, miš ili veb-kamera.

LAN priključak se koristi za povezivanje televizora sa ruterom i drugim uređajima u okviru lokalne tj. kućne mreže. Ovaj priključak može biti izuzetno koristan ukoliko signal vaše Wi-Fi mreže nije zadovoljavajućeg intenziteta ili ne nudi zadovoljavajuću brzinu prenosa podataka.

Priključke koji omogućavaju prenos video i audio signala u analognom obliku, kao što je npr. nikada prežaljeni SCART priključak, nažalost nećete naći na modernim televizorima. Drugim riječima, ukoliko vam u perspektivi iz bilo kog razloga budu potrebni kompozitni ili komponentni analogni audio-video priključci, uključujući i već pomenuti SCART, nećete ih imati na raspolaganju. Ovakve priključke koriste video-rekorderi, stariji modeli DVD plejera, CD plejeri, dekovi za muzičke kasete i brojni drugi audio-video uređaji starijeg datuma proizvodnje.

Koje dodatne mogućnosti mogu biti korisne

Pojedini modeli televizora mogu biti opremljeni Bluetooth, Miracast, Chromecast Built-in (Google Cast) i sličnim tehnologijama koje omogućavaju bežižno povezivanje televizora sa drugim uređajima.

Bluetooth, u zavisnosti od modela televizora i načina implementacije, omogućava da televizor povežete sa Bluetooth slušalicama ili Bluetooth zvučnicima. Prenos podataka putem Bluetooth veze je još uvijek relativno spor, tako da istovremeni prenos zvuka i slike visoke rezolucije još uvijek nije moguć. Uz to, pojedini televizori omogućavaju da putem Bluetooth veze povežete tastaturu, što vam može olakšati unos teksta prilikom pronalaženja sadržaja na YouTube-u ili nekom drugom video-servisu.

Miracast i Chromecast Built-in (poznat i kao Google Cast) su tehnologije koje obezbjeđuju bežični prenos slike i zvuka sa uređaja kao što su mobilni telefoni, tablet uređaji i računari. Zahvaljujući ovim tehnologijama možete npr. da pustite film na telefonu ili računaru, a da ga gledate i čujete na televizoru, što je veoma praktično.

Kako da detaljno upoznate TV prije kupovine

Ovaj vodič za pametnu kupovinu televizora je tu da vam olakša razumijevanje osnovnih tehničkih karakteristika televizora koje su prikazane u njegovoj tehničkoj specifikaciji i na taj način vam pomogne da odaberete model koji će na najbolji način odgovoriti na vaše potrebe.

Ipak, na tržištu postoji toliko modela da ni dvostruko dužim tekstom ne bismo mogli da pokrijemo apsolutno svaki segment i svaki detalj. S tim u vezi, predlažemo vam da prije konačne odluke o kupovini detaljno upoznate model za koji ste zainteresovani.

Na taj način ćete otkriti mnoštvo detalja o mogućnostima televizorima, na osnovu kojih ćete još lakše donijeti konačnu odluku i eliminisati sve nedoumice.

Sve što je potrebno da uradite je da sa veb-sajta proizvođača preuzmete korisničko uputstvo za televizor koji vam je zapao za oko i detaljno ga pročitate. Nakon toga ćete imati znatno kompletniju i jasniju sliku o uređaju koji planirate da kupite, što će vam pomoći da učvrstite svoju odluku ili da možda ipak razmislite o drugom modelu.

Pametna kupovina televizora je uvijek isplativa investicija

Sada znate sve što je potrebno kako biste donijeli mudru i pametnu odluku prilikom izbora novog televizora. Dakle, prvo je potrebno da odredite optimalnu veličinu ekrana tj. dužinu njegove dijagonale. Nakon toga, u skladu sa željama i budžetom, donesite odluku o tipu ekrana u koji želite da gledate i tako ćete znatno suziti izbor. Ostaje još samo da se provjerite da li vaš budući televizor posjeduje odgovarajući tjuner, u zavisnosti od toga na koji način dobijate TV signal, kao i to da li su njegove softverske mogućnosti u skladu sa vašim zahtijevima.

Imajte u vidu da je razlika u cijeni između dva modela često zapravo mijanja od razlike u kvalitetu i performansama, što znači da biste za neznatno više novca dobili primjetno bolji televizor. S obzirom na to da je televizor jedan od onih uređaja koji se ne kupuju često, pokušajte da ne pravite previše velike kompromise pri izboru modela kako ne biste došli u situaciju da zbog jednokratne i često nevelike uštede narednih nekoliko godina žalite za propuštenim kvalitetom ili nekom praktičnom funkcijom koju ste mogli da imate.