"Nije mogao da ćuti, odmah se pohvalio da je kupio 'Maradonu sa Istoka'", otkrio je Stojković u opširnom intervjuu za italijansku "Gazetu".
Kada su Džozef Barbera i Vilijam Hana nacrtali Piksija, Diksija i Mister Džinksa, nisu ni sanjali da će jedan drugi Piksi zasjeniti slavu njihovih junaka.
Zašto Piksi, a ne Diksi? Da li je ona plava leptir mašna koju je nosio Piksi bila draža od crvenog prsluka koji je "furao" Diksi?
"Kao mali, volio sam taj crtani film, bio je jako popularan početkom 70ih godina. Zašto Piksi, a ne Diksi? Pa zato što se crtani zvao Piksi i Diksi. Da se zvao Diksi i Piksi, možda bih bio Diksi. Imao sam tri drugara, igrali smo fudbal na ulici iza moje kuće. I svaki dan u 19.15, bez obzira na rezultat, ja bih preskakao ogradu i trčao kući da gledam crtani film. Poslije sam se vraćao na teren da nastavimo sa utakmicom. To je bilo ono, igramo do 10, ko da 10 golova taj je pobjednik. Dešavalo se da bude 8:5 ili 9:9… bude neka velika frka… i onda drugar kaže 'ajde brže da damo gol, sad će ovaj Piksi da ode da gleda Piksi i Diksi'. To mi je ostalo bukvalno od drugara iz komšiluka… Piksi i Diksi".
Utakmica u prvenstvu Italije između Verone i Intera bila je sjajan povod da Gazeta delo sport napravi opširan intervju sa Draganom Stojkovićem Piksijem. Naime, u sezoni 1991/92 kada je branio boje Verone, aktuelni selektor Srbije je najbolju partiju pružio upravo protiv "nerazura":
"Rasturili smo Inter koji je tada u svojim redovima imao Zengu, Bergomija i Bremea", počeo je Stojković priču za jedan od najtiražnijih sportskih listova na svijetu.
"Tog 9. februara 1992. godine dogodilo se nešto čudno, nisam osjećao ni najmanji bol i bukvalno sam letio po terenu. Čitave te sezone vodio sam borbu sa teškom povredom koju sam zaradio u Marselju neposredno po dolasku iz Crvene zvezde. Ali, protiv Intera je odjednom sve došlo na svoje mjesto. Trčao sam bez problema, nije bilo straha od promjene pravca, driblinga… To su stvari koje je teško objasniti sa medicinske tačke gledišta. Pobijedili smo 1:0, ali je rezultat morao da bude još ubjedljiviji. Promašio sam penal u finišu susreta, lopta je otišla iznad prečke. U novinama sam proglašen za igrača utakmice i svi su pisali o preporodu jedne velike desetke svjetskog fudbala. Nažalost, dva dana kasnije, bolovi su ponovo počeli da čine svoje."
Uprkos svemu, Verona je ostala u Piksijevom srcu.
"Na 'Bentegodiju' sam odigrao onu antologijsku utakmicu protiv Španije u osmini finala Svjetskog prvenstva 1990. Dao sam dva fenomenalna gola i to ostaje za cijeli život. Evo i vi me tri decenije kasnije opet pitate za tu utakmicu, što znači da sam zaista napravio nešto veliko. Kod prvog gola, nije samo Martin Vaskez odletio u prazno, već kompletna klupa sa rezervnim igračima Španije. Najbitnije da sam u tom trenutku razmišljao drugačije od svih drugih na stadionu. Svi su očekivali najjednostavniji mogući potez, udarac iz prve, ali ja sam u glavi imao nešto sasvim drugo. I ispalo je fenomenalno. Za drugi gol iz slobodnog udarca dobio sam javne pohvale od Edsona Arantesa. A kad Pele dijeli komplimente, ne možete da budete ravnodušni."
Sticajem okolnosti, utakmicu protiv Španije iz svečane lože Bentegodija, pratili su rukovodioci Verone na čelu sa legendarnim predsjednikom Erosom Macijem.
"Emotivno sam veoma vezan za porodicu Maci. Eros je bio strastveni navijač Verone i veliki fudbalski entuzijasta. Upravo mi je iz tog razloga najviše žao što zbog povrede nisam bio u mogućnosti da ispunim sva njegova očekivanja. Nikada ne govorim o sebi i ne bih volio da zvučim pretenciozno, ali ja sam u tom periodu zaista bio jedan od najboljih igrača u Evropi. To su činjenice. Osjećao sam se moćno, superiorno… Sjećam se da je Franc Bekenbauer kada sam došao u Marsej rekao Tapiju da će Piksi biti Zlatna lopta svjetskog fudbala ukoliko ga budu mimoišle povrede. Da, te proklete povrede…", uzdahnuo je Stojković i nastavio intervju lijepom anegdotom koja je na Italijane ostavila poseban utisak.
"Bukvalno sat vremena nakon što sam potpisao predugovor sa Marseljom, zazvonio je fiksni telefon u mom stanu i sa druge strane žice bio je niko drugi do Adrijano Galijani. Pitao me je da li je istina da sam potpisao za Marsej. Dogovor sa Tapijem je bio da se ne izlazi u javnost sa informacijom o transferu i da se sve ozvaniči tek poslije Svjetskog prvenstva u Italiji. Ali Tapi nije mogao da ćuti, odmah se pohvalio francuskim novinarima da je kupio Maradonu sa Istoka. Pošto se radilo samo o predugovoru, rekao sam Galijaniju da informacija nije tačna, ali da sam dao riječ Marselju i da je za mene riječ svetinja. Rekao je da ne pita za cijenu i da će na sve načine pokušati da me ipak dovede u Milan. Pozvao je Tapija, nudio kule i gradove, ali ovaj je odgovorio: ’Evo ti cijeli tim Marselja, biraj koga hoćeš, ali Piksija ne možeš da imaš’."
Piksijeva avantura u italijanskom fudbalu obilježena je i čudnim isključenjem u Ređo Emiliji u posljednjoj pripremnoj utakmici pred početak prvenstva.
"E za taj događaj me veže jedna zanimljiva epizoda. Kada je reprezentacija SCG igrala 2002. godine u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo protiv Italije u Napulju, ja sam bio predsjednik Saveza. Prišao mi je jedan čovjek i pitao me da li ga poznajem. Odmahnuo sam glavom, a on je rekao ’ja sam onaj sudija što ti je pokazao crveni karton protiv Ređijane i želeo bih poslije toliko godina da ti se izvinim’. Bio sam u šoku, nisam vjerovao šta čujem. Nasmijao sam se i odgovorio ’nema veze, život ide dalje…’ ali čovječe, šta te je natjeralo da me isključiš na prijateljskoj utakmici… da li je moguće da neko ko je tek došao u Italiju, toliko dobro govori italijanski da je tebe uvrijedilo ono što je rekao. A nisam mu ništa rekao, zaista… pomiješao me je sa nekim igračem koji se nalazio u mojoj blizini. Totalno bezveze situacija koja je bogami uticala na mene. Dođeš tu kao veliko ime i onda te isključe na pripremnoj utakmici bez ikakvog razloga. Dobio sam dva mjeseca suspenzije, poslije je to smanjeno na četiri meča i debitovao sam tek protiv Napolija.“
Naravno da je veliki dio intervjua bio posvećen srpskim igračima koji trenutno nastupaju u dresu Verone. Prije svega Ivanu Iliću koji je poput Piksija, od Radničkog iz Niša, preko Crvene zvezde, stigao do Bentegodija.
"Može se reći da je to znak sudbine. Ivan zaista posjeduje veliki talenat. Znam taj njegov put, ali nije zbog toga pozvan u reprezentaciju, nego zato što je pokazao potencijal koji tek treba da eksplodira. Za godine koje ima, igranje u Seriji A je bio dovoljan znak da reagujem i da ga uvrstim među kandidate. Slažem se sa trenerom Jurićem da bi morao fizički da ojača i da u tom slučaju kroz tri-četiri godine može da bude top igrač sredine terena. Mora da bude strpljiv, da ne pretjeruje sa teretanom i sve će doći na svoje mjesto. Masa jeste bitna, ali za mene je važno da tehnički djeluje veoma inteligentno, dobro čita igru, njegove lopte su jako pametne, brzo misli… to mi je važnije od fizike. Ni Inijesta nije bio fizički jak, pa je važio za najboljeg veznog igrača na svijetu. Čudi me da Italijani porede Ilića sa Prosinečkim, mene više podsjeća na Matića. Robi je bio potpuno drugačiji tip igrača, daleko ofanzivniji od Ivana."
Mladi Nišlija je i dalje fudbaler Mančester sitija, a Veronu bi eventualni otkup ugovora koštao ravno 10 miliona evra.
"To je pametna investicija jer sam ubijeđen da će njegova vrijednost u budućnosti biti još veća. Zavisi i od politike Verone, od ljudi koji finansiraju transfer. lako je govoriti o milionima sa pozicije nekoga ko ne izdvaja novac. Ako me pitaju za savjet, da li treba da ga kupe, moj odgovor je da, jer se radi o veoma talentovanom fudbaleru. Slično mislim i o Dušanu Vlahoviću koji ove sezone pruža fenomenalne partije u dresu Fiorentine. Zaintrigirao je velikane evropskog fudbala. Lično mislim da bi mu više odgovarao neki španski klub nego Milan ili Juventus. Ali navikao je na Italiju i siguran sam da mu ni ostanak u Seriji A ne bi usporio karijeru."
U Veroni igra i Darko Lazović koji je fenomenalnim golom iz slobodnog udarca protiv Sampdorije podsjetio na majstorije velikog Piksija Stojkovića.
"Darko je prije svega jedan skroman i pametan momak. Naravno da je i odličan fudbaler, ima nevjerovatnu brzinu i takođe je veoma inteligentan. Gol je zaista bio fantastičan. Svi elementi, tajming, položaj tijela, udarac… Sve maestralno izvedeno. Raduju me igre svih naših igrača u Italiji. Đuričićev perfomans u jednom malom Sasuolu je za svaku pohvalu. Vrlo ozbiljan, brz, inteligentan… njemu bi takođe prijala promjena sredine, da ode na viši nivo. Baš kao i Sergej koji je već dugo u Laciju i vrijeme je da počne da razmišlja o novim izazovima. To bi odgovaralo i klubu koji u tom slučaju može da zaradi ogroman novac, a Milinković-Savić novu motivaciju i želju za daljim dokazivanjem."
Na kraju intervjua, Stojković je podvukao paralelu između današnje Serije A i one u kojoj je on imao ulogu protagoniste.
"Kvalitet fudbala je drastično opao. U moje vrijeme to je bila najljepša i najatraktivnija liga na svijetu. U Italiju su odlazili vrhunski asovi, svjetski šampioni… Brazilci, Argentinci, Nijemci… Španska liga je bila smiješna… bukvalno smiješna. Slično i Bundesliga. Englezi praktično nisu ni postojali… duge lopte i tačka. Niko nije imao želju da ide bilo gdje osim u Italiju. Nažalost, ništa se od tog vremena nije promijenilo po pitanju infrastrukture. Italijanski klubovi i dan danas igraju na predratnim stadionima koji imaju atletske staze i nisu lijepi. Srećom, ostala je ta strast, Italijani 24 sata dnevno žive za fudbal. Jako je bitno da se piše, priča, mašta i sanja o fudbalu“, rekao je Stojković i uzvratio na pozdrave bivših klupskih drugova Atilija Gregorija, Ćelestea Pina i Klaudija Luninija.
"Hvala im puno, sve su to sjajni momci. Fenomenalno smo se družili tih godinu dana u Veroni. Sve je bilo perfektno. Sve osim mog koljena. Ali toga dana protiv Intera, osjećao sam se lagano kao leptir", završila je Gazeta u svom stilu veliki intervju sa selektorom reprezentacije Srbije.