Srpski Kolo Kolo, klub za koji žive šabačko selo i pola Čilea: MONDO reportaža iz Žabara - Sanjamo put u Južnu Ameriku!

Kada se u prvoj polovini oktobra u najjačim fudbalskim ligama Evrope zaustave takmičenja, a pažnja bude usmjerena ka utakmicama reprezentacija, u Engleskoj na snagu stupa jedan relativno nov događaj - "Non-League Day".

Taj "Dan niželigaškog fudbala" smo na MONDU već jednom obilježili prije dvije godine. Riješili smo da i mi, kao i oni u "kolijevci fudbala", potražimo autentične priče sa niželigaških terena u Beogradu i pokažemo kakva je vrijednost praćenja fudbala na "malim" terenima.

Od tada su prošle već dvije godine. Priče o GSP Polet Dorćolu, Resniku, Boki Seniors i mečevima u "beton ligi" su potvrdile našu teoriju - niželigaški fudbal u Srbiji ima pregršt zanimljivih priča da nam otkrije. Ali sada je došlo vrijeme za neke nove.

Zato sam riješio da i ovog oktobra, tokom reprezentativne pauze, potražim nešto neobično, ali van Beograda. Kolega fotograf Uroš i ja sjedamo u kola i kišnog nedjeljnog dana odlazimo u pravcu Šapca.

Destinacija: selo Žabar. Povod? Utakmica Međuopštinske lige "Pocerina". Naš domaćin: Fudbalski klub Dobrava. Ili za ljubitelje fudbala u Čileu - "srpski Kolo Kolo". Da, ovaj klub iz šestog ranga je već dobro poznat u Čileu. Njihov grb je isti kao nekadašnjeg šampiona Južne Amerike i kluba koji je 1991. godine izgubio u finalu Interkontinentalnog kupa od Crvene zvezde.

"NAJLAKŠE JE OKRENUTI SE I OTIĆI... SELO OŽIVI KAD JE UTAKMICA"

"Jeste, po tome smo poznati. Imamo grb kao Kolo Kolo, pa su nas preko Instagrama po tome primjetili i u Čileu", otkriva nam trener ekipe Vladimir Đurđević. Na popularnoj društvenoj mreži, FK Dobrava ima preko 16.000 pratilaca, 15.500 više nego što selo Žabar ima stanovnika. Naravno, mahom se radi o Čileancima, fanovima njihovog najvećeg kluba.

Dobravin Instagram profil je u potpunosti na španskom jeziku, kako bi ih pratioci sa drugog kraja svijeta pomno podržavali iz nedjelje u nedjelju. Nerijetko ostavljuju i euforične komentare.

Ali kako je sve počelo? I kako je ovaj klub iz šabačkog sela od jedva 500 stanovnika stigao do toga da u svojim vitrinama ima isto trofeja koliko i godina postojanja?

Zbog tih pitanja smo se zaputili u Žabar.

Na ulazu u selo, ispred trošne kuće mjesne zajednice, dočekuje nas Stevan Pantelić. Čvrsto pruža ruku momak malo stariji od mene i ulazimo u pomenutu kuću. Na njenim prozorima stoji prelijepljeno "BIFE - FK DOBRAVA". Dakle ovdje se slave pobjede i poslije mečeva dolazi na roštilj i pivo...

Stevan je kapiten Dobrave i jedan od onih koji najbolje oslikavaju ljubav prema rodnom mjestu i fudbalu koja postoji među mještanima Žabara. Sa 29 godina, suprugom i dvoje djece, nema namjeru da napusti svoje selo. U njemu je oživio i lokalni klub.

"Nema ovdje u selu ništa. Ne dešava se ništa, sve odumire polako. Jedino ta utakmica nedjeljom, tada se okupi cijelo selo, dođu i ljudi iz okolnih mjesta i bude i po 300-400 ljudi", priča Pantelić za MONDO.

Do skora ni te utakmice nedeljom nisu postojale. Nekadašnji klub su lokalni momci rešili da obnove u leto 2020. godine. Teren u selu je ponovo dobio svoju funkciju i više nije zarastao kao do pre par godina.

"Najlakše je okrenuti se i otići. Ovde sam napravio kuću, tu iza, a osnovali smo i klub da se družimo. Fudbal nam je veza da pravimo druženja poslije utakmice", priča Stevan dok polako krećemo ka obližnjem terenu na kojem njegova ekipa nastupa.

Nemanja Radišić, takoreći portparol ekipe - "Sve radim oko kluba, samo fudbal ne igram" - otkriva zašto baš grb Kolo Koloa, čileanskog velikana.

"Uzeli smo taj grb praktično zbog tog Indijanca koji je karakterističan, ali nam je donosio i malo sreće na kladionici (smijeh). Uvijek su s naše strane postojale simpatije prema njima", šaljivo priča Radišić za MONDO.

Nemanja nam otkriva i koliko selu znači FK Dobrava.

"Znači mnogo, naročito mlađima. Kad je sve to krenulo, to je bila takva euforija da ne mogu da opišem. Utakmice, navijanja, skandiranja... Samo mjesto kao mjesto ima o čemu da priča. Znate kako to ide - komšijske kafe, jutarnja tema ponedjeljkom, šta se dešavalo... "

Kola parkiramo skoro pa nasred puta, kao i svi ostali. Silazimo na teren, a blizu aut linije primjećujem parkiranog starog Golfa. Iza gola vidim i nekoliko reklama.

"Jeste, to su firme koje su nam pomagale. Neki su nam na primjer obezbijedili pločice, s kojim smo renovirali svlačionice. Tu ničega nije bilo, a sada te svlačionice liče na nešto i mnogo bolje izgledaju. Mnogo stvari oko kluba ima koje smo mi sami uradili", upućuje me kapiten Pantelić u sva dešavanja oko kluba.

Veoma je hladno i vjetrovito, a padala je i kiša. Zato prije meča očekujemo dvije stvari - manje gledalaca i mnogo blatnjavih dresova i šortseva. Dobravin rival ove nedjelje su Šipurske livade.

"Dobra su oni ekipa", kaže nam trener Đurđević.

"Nije loše u višoj ligi. Prošle godine smo u prvoj sezoni osvojili titulu, dobili smo i trofej na kraju sezone i sada igramo u višem rangu. Bolji su protivnici, ali solidno se snalazimo", priča nam trener kojeg su fanovi iz Čilea putem Instagrama već prozvali "El Profe".

Do početka utakmice ostalo je još manje od sat vremena. Pojedinci su na terenu u farmerkama i običnim patikama i šutiraju na gol. Gosti iz Šapca uskoro stižu, a Dobrava još nije kompletna.

"Ma on je bio na svadbi, neće on danas doći", čujem u prolazu pojedince kako zbrajaju na koga će sve moći da računaju u važnoj utakmici. Neće igrati ni "Zeka", visoki momak koji je povrijedio koljeno.

"Ispao mi meniskus, ne mogu da igram", dobacuje momcima koji na klupi pored terena očekuju početak utakmice grickajući sjemenke.

EVROGOL, KIKSEVI I CIGARA NA POLUVREMENU

Domaći u žuto-crnim i gosti u zeleno-bijelim dresovima izlaze na teren, a glavni sudija nadimka "Limar" vrši prozivku igrača. Sa njim su svi na "ti".

Meč počinje odlično po Dobravu, jer već u sedmom minutu kapiten Pantelić postiže gol za 1:0. Odmah pokazuje zbog čega nosi kapitensku traku i na leđima broj 10.

Utakmica je dosta zanimlijva - mnogo trčanja na obje strane, solidnih duplih pasova, ali i oštrijih faulova. Već poslije petnaestak minuta, Šipurske livade izjednačuju na 1:1 poslije prelijepog gola igrača sa brojem 13 na leđima. Golman Dobrave, popularni "Pekar", ne uspijeva da odbrani.

"Uh kakav gol", viču jedni. "Mogao je ovo da odbrani, išlo je po sredini gola", dobacuju drugi navijači Dobrave.

Do poluvremena, Šipurske livade preokreću poslije centaršuta iz slobodnog udarca. Golman "Pekar" je napravio kiks o kojem će se pričati i poslije utakmice, a domaći navijači su u nevjerici - 1:2!

"Vidiš one navijače tamo blizu ograde", dobacuje mi u tim trenucima Miloš, momak kojem je noga u gipsu jer mu je u šumi drvo palo na nogu. "E oni su ti iz sela pored... Oni bi više voljeli da nama crkne krava, nego njima da se njihova oteli", slikovito mi dočarava da ima i zadovoljnih što Dobrava gubi na poluvremenu.

Igrači Dobrave ni ne odlaze u svlačionicu tokom pauze koja je možda trajala čitavih 10 minuta. Posjedali su na klupu, a neki su predah "hvatali" uz cigaru. Naravno, na igračima su smrknuta lica dok smišljaju plan za nastavak utakmice.

"Pa spusti loptu da igramo fudbal malo", govori im kapiten Stevan.

"Oni nas biju i ne dobijaju kartone", žali se jedan od mlađih igrača.

Oko klupe nema koga nema - lokalni gospodin koji je već u poznoj starosti ima šta da dobaci, fotograf Uroš "lovi" kadrove, a tu je čak i jedan dječak koji kao da podsjeća na Stanoja iz filma "Montevideo, Bog te video".

U drugom poluvremenu Dobrava uspijeva da bude ofanzivnija i da spriječi napade gostiju, ali ne uspijeva da dođe do gola. 

Kako vrijeme odmiče, tako je nervoze sve više. Publika sve više dobacuje igračima i sudiji, a poslije svakog faula, kakav god bio, nastaje gužva koju prave igrači dva tima. Nerijetko gužva počne na sredini terena, a završi se ispred jednog od dva šesnaesterca.

"Šta je golmane? Tu stani i nemoj da mi širiš ruke", jedan od pristalica domaćih "prijateljski savjetuje" golmana Šipurskih livada da se ne buni na sudijske odluke.

Do kraja meča, Šipurske livade uvode igrača koji igra u drugačijoj garnituri od ostatka ekipe - sa dresom na vodoravne pruge, umjesto uspravnim. Nikome to ne smeta, a gosti čak uspijevaju da poslije odličnog solo prodora Mirkovića dođu do 1:3 i velike pobjede.

Baš smo maleri - došli smo na prvu utakmicu koju je Dobrava u posljednjih godinu dana izgubila na svom terenu. Raspoloženje među igračima Dobrave je vidno loše, ali sportski pružaju ruku rivalima.

"Bravo momci, svaka čast, odlična utakmica", čestita snažni Branislav Stanković "Mraz" gostima po ulasku u njihovu svlačionicu.

Igrači polako skidaju blato sa kopački i presvlače se. Njihovo nezadovoljstvo rezultatom se jasno može čuti. Ovo je niželigaški, amaterski fudbal - ovdje nema floskula niti skrivanja emocija, ovdje poraz boli još više, jer ta utakmica nedjeljom je sve što se čeka čitave sedmice.

Igračima na licu jasno "piše" koliko ne vole da izgube, zato su međusobne kritike saigrača česte.

"Ne možemo sve lopte da šaljemo na Stevana", čuje se ispred svlačionice poslije meča. "Moraš više da trčiš, ostao si tamo gore i nikom ništa", jedni drugima objašnjavaju. Tako to ide na "malim" terenima - oštro i direktno, bez ustezanja.

"NAŠ SAN JE DA ODEMO U ČILE - ZA TO ŽIVIMO!"

Dobrava je izgubila, sada je vrijeme za odlazak u "Bife". Tamo će igrači zaliječiti poraz.

Uroš i ja posljednji stižemo na mjesto okupljanja. Igrači, članovi kluba, pa čak i sudija "Limar" sjede unutra. Pripremaju se tanjiri i pribori, a tu su i čaše i flaše piva i sokova. Poslije jedne prijateljske utakmice prošle godine, u "Bifeu" je bilo popijeno 11 gajbi piva. Ovoga puta nema povoda za takvo slavlje.

Na zidu naspram ulaza su okačene zastave Srbije i Čilea, jedna uz drugu. Pored stola je peć u koju par momaka ubacuju drva, ne bismo li se svi malo ugrijali poslije hladnog dana.

"Sve me bole rebra kad udahnem", žali se Stevan koji je zaradio svoju dozu "pozdrava" od protivničkih štopera. Uz ćevape, ražnjiće i bijele vešalice, nastavljamo priču o Dobravi i selu Žabar.

"Ja sam iz Šapca", priča mi Vladimir, jedan od igrača koji uporno nudi Uroša roštiljem. "Ovdje ima njih nekoliko koji su baš iz sela i igraju za klub. Ali svi radimo u Šapcu, ne može drugačije. Radimo tamo po firmama, u selu baš ništa nema."

Baš kao što smo Uroš i ja gosti Dobrave ovog oktobra, tako je proljetos u Žabar dolazio jedan Čileanac koji živi u Beogradu.

"Jeste, Esekjel, bio nam je gost dva puta", priča trener Đurđević, a "portparol" Nemanja se nastavlja.

"Imali smo i kontakte sa klubom, pričao sam sa njihovim tadašnjim predsjednikom kluba. Oni su fascinirani da uopšte u Evropi postoji neki klub koji je omaž Kolo Kolou. I ta stara i ova nova uprava kluba su nam obećali da će nam poslati dvije garniture dresova. Čak nam je i jedna štamparija dresova iz Čilea tražila dozvolu da štampaju majice i dresove FK Dobrava, pa da ih tamo prodaju", smije se Nemanja u nevjerici dokle je njihova priča o lokalnom seoskom klubu otišla.

Ovo sigurno niste očekivali kada ste obnavljali klub?

"Ma kakvi. Oni su fanatici za fudbalom, cijela nacija im je fanatična. Kad je to tamo 'puklo', davao sam toliko intervjua da više ni ne znam koliko ih je bilo. Čak smo ranije ove godine na našem terenu bakljadom proslavili 96. rođendan Kolo Koloa i to okačili na Instagram", priča Nemanja Radišić za MONDO.

Dobro, šta je onda naredni cilj kluba? Niko ni ne pominje borbu za opstanak ili odlazak u viši rang. Igrači Dobrave imaju mnogo veći san koji žele da ostvare.

"Uprava Kolo Koloa je izrazila interesovanje, kada sve ovo sa koronom prođe, da se organizuje prikupljanje sredstava u Čileu da mi odemo tamo i budemo njihovi gosti. To su podržale i njihove dvije-tri najveće navijačke grupe sa kojima smo u kontaktu. Nevjerovatno, ali je zaista tako", otkriva nam Nemanja.

Mislim da sam ga dobro razumio... Seoski klub iz blizine Šapca, iz zemlje 12.500 kilometara udaljene od Čilea, da bude gost slavnog Kolo Koloa, jedinog čileanskog kluba koji je postao prvak Južne Amerike?

"Baš tako! I mi želimo odemo u Čile, ali ne samo zbog putovanja kao takvog. Nego zamislite generacije poslije nas! To bi se prenosile priče s koljena na koljeno, kako su tamo neki momci dvehiljadedvadeset i neke godine, iz štale i sa njive, sjeli u avion i otišli u Čile. E, za to mi živimo", smije se Nemanja, i sam u nevjerici da je tako nešto moguće.

I sve to nakon što je par momaka vjernih rodnom mjestu riješilo da ostane u selu i makar malo ga oživi radeći ono što voli. Snaga fudbala u selu Žabar nipošto nije potcijenjena - ona bi mogla da ih odvede u daleki Čile...

A dok im se taj san ne ostvari, momci otvaraju nove flaše piva, raspredaju o sudijskim odlukama i bolnom porazu na svom terenu. Do sljedeće nedjelje i gostovanja Mrovskoj.

I tako iznova, do neke nove ture u "Bifeu", kada će selo opet malo živnuti i imati nove fudbalske teme za priču...

(MONDO, Nebojša Marković, Uroš Arsić)