Posljednji Srbin koji je podigao pehar Lige šampiona: Ovi asovi su 2021. ostavili fudbal! Neki to nisu htjeli

Duže od decenije podrazumijevali smo da su ovi asovi uvijek tu, znali smo da će nas vikendima ili tokom nedjelje njihovi golovi ili asistencije dočekivati čim uključimo TV ili se ulogujemo na Jutjub ili na društvene mreže... I brže nego što smo pomislili, oni su postali najprije veterani, a sada i fudbalski penzioneri.

U 2021. godini karijere su završili asovi koji su svako na svoj način obilježili sezone, godine, pa i čitave epohe reprezentacija, klubova ili čak velikih liga. Nije ih malo koji su se u proteklih 12 mjeseci okrenuli novim izazovima u životu, pa zato odmah krećemo.

NAJBOLJI CENTARFOR U ISTORIJI PREMIJER LIGE?

Posljednje, najšokantnije penzionisanje bilo je definitivnio Aguerovo. Legendarni "Kun" u oktobru je odigrao posljednji meč za Barsu, u koju je stigao par mjeseci ranije. Problemi sa srcem najprije su ga primorali na prinudnu pauzu, a onda su uzrokovali da se u suzama definitivno povuče.

Tako je Serhio Ageuro oprostio od fudbala na način koji niko nije zaslužio. Iako je još "svježe" sve što je uradio i iako i dalje mnogi kad ugledaju Siti na TV-u očekuju da se Argentinac odnekud pojavi i da savlada golmana, on je zbog zdravstvenih razloga morao da svira kraj sa 33 godine i pet mjeseci.

Ostaće upamćen kao jedan od najboljih napadača u Evropi u posljednjih deset godina i definitivno kao jedan od najvećih u istoriji Premijer lige, u kojoj je sa 184 gola četvrti najbolji strijelac "vječne liste". Od dolaska iz Atletiko Madrida 2011, Kun je sa Mančester sitijem osvojio pet titula i ukupno 15 trofeja, od kojih mu je sigurno najdraži prvi - šampionska titula 2012. koju je "ovjerio" kultnim golom protiv Kvins Parka.

TRAGIČAR KOJI JE NA VEMBLIJU "NAPLATIO" SVE

Iako se legendarni krilni napadač Bajerna Arjen Roben (37) već penzionisao u julu 2019, na rastanku sa njemačkim velikanom, ipak se potom predomislio. Holandska legenda vratila se u junu 2020. u matični Groningen i poslije neuspješnog pokušaja da i dalje igra, definitivno rekao da je kraj.

U prvom takmičarskom meču za matični klub, u septembru 2020. on se povredio za samo 28 minuta na terenu protiv PSV-a, a onda je odsustvovao skoro sedam mjeseci. Prošlog proljeća se oporavio, pokazao asistencijama da još ima magiju u nogama (i imaće je zauvijek, naravno), ali to više nije - to, niti može da bude. Ovog jula on je drugi i posljednji put ostavio fudbal, kome je dao mnogo.

Povrede su ga često odvajale od terena, dugo se mučio da osvoji neki od najvećih trofeja i nizao je uzastopne poraze u finalima (Svjetskog prvenstva 2010. i Lige šampiona 2010. i 2012. Međutim, Roben nije dopustio da ga navijači pamte po tim neuspjesima, kao ni po promašenom penalu u produžecima finala protiv Čelsija 2012. Iz svih kikseva izašao je jači i dao je gol za Bajernovu titulu prvaka Evrope protiv Klopovog Dortmunda na Vembliju. Pogledajte taj gol:

Poslije ovakva dva majstora, lista se nastavlja još jednim gigantom evropskog i svjetskog fudbala.

NAJVEĆI ENGLEZ I NAJLEPŠI GOL PREMIJER LIGE

Prije skoro godinu dana, Vejn Runi je 15. januara 2021. donio odluku koja je bila "namirisana" nekoliko mjeseci ranije, kada je postao trener-igrač Derbi Kauntija. Istog dana postao je isključivo trener i još sjedi na klupi "jarčeva".

Zbog tih okolnosti, penzionisanje najvećeg engleskog fudbalera novije istorije prošlo je tiše nego bi se pretpostavilo, jer je uveliko bio u novoj ulozi i jer su svi bili naviknuti na to da je rekordni golgeter Mančester junajteda i engleske reprezentacije sišao sa scene. Uostalom, njegova fudbalska jesen počela je 2018, kada se odselio u Los Anđeles Galaksi.

Pojavio se u Evertonu 2002. kao 17-godišnja senzacija i igrao je senzacionalno duže od decenije za Mančester junajted (2004-2017). Majkl Kerik je jedini engleski fudbaler uz Runija koji je osvojio Premijer ligu, FA Kup, Ligu šampiona, Liga-kup, Ligu Evrope i Svjetsko prvenstvo za klubove. I sigurno sve to ne bi postigao da uz sebe nije imao "Vazu", koji je u periodu najveće dominacije engleske lige u njoj postigao čak 208 golova (drugi najbolji strijelac u istoriji) i namjestio čak 103. To niko nije mogao osim njega...

... kao što niko nije mogao ni da postigne ovakav gol osim Vejna Runija.

U 2021. posljednji put smo na terenu gledali i neke srpske asove. Svakako najzvučnije ime među njima je...

POSLJEDNJI SRBIN NA KROVU EVROPE

Takođe tiše nego što je bilo očekivano, u 2021. je po svemu sudeći završena i velika karijera bivšeg kapitena reprezentacije Srbije, rekordera nacionalnog tima i jednog od najboljih defanzivaca koje smo imali, Branislava Ivanovića (37).

I zaista je šteta što je takva igračka veličina otišla bez mnogo pompe, oproštajnog govora i prilike da mu navijači posljednji put odaju priznanje za sve što je uradio. Bane je i dalje posljednji Srbin koji je osvojio Ligu šampiona i te 2012. podigao našu zastavu kraj "ušatog" na ceremoniji.

Prošlu sezonu proveo je u Vest Bromu i ispostavilo se da je posljednji meč u karijeri odigrao u aprilu 2021. baš protiv Čelsija, u kojem je proveo devet godina i do odlaska u Zenit 2017. bio jedan od najboljih defanzivaca na svijetu. Potom je kao kapiten tima iz Sankt Peterburga podigao "duplu krunu" u Rusiji, gdje se neslavno oprostio od reprezentacije. Uoči Mundijala 2018. bez detaljnog obrazloženja mu je skinuta traka, ćutke je postavio rekord sa 105 nastupa za nacionalni tim i povukao se bez oproštaja.

Iako zvanično nije objavio kraj karijere, Ivanović će u februaru napuniti 38 godina, nije nastupao više od osam meseci, a ljetos je već obavljao "penzionerske" svečanosti ispred UEFA, kada je učestvovao u žrebu za Ligu šampiona sa novim imidžom. Realno je da više nećemo gledati na terenu Baneta, koga je Žoze Murinjo nazvao "zverkom sa ogromnim srcem".

KARIJERA KOJA JE MORALA DA BUDE VELIKA

Iako nije bio najatraktivniji igrač i iako navijači nisu jurili u klupske da kupe Realovu "šesticu" sa prezimenom Samija Kedire (a ima gdje jesu), Nijemac je definitivno neizbježan na ovoj listi.

Momak iz Štutgarta igrao je čak 11 godina za Real Madrid i Juventus, devet za Njemačku reprezentaciju i osvojio je sve o čemu klinci sanjaju kada prvi put obuju kopačke.

Bio je šampion svijeta sa Njemačkom 2014, bio je prvak Evrope sa Realom 2014, osvajao je nacionalne titule i sa Madriđanima i sa Juventusom, a prije svega toga bio je prvak i sa svojim matičnim klubom, Štutgartom. I to kakav prvak!

U finišu sezone 2006/07, Kedira je protiv Energi Kotbusa dao gol za pobjedu 2:1 i za jedinu Štutgartovu titulu u posljednjih 29 godina. Kada karijera tako počne, onda mora da ispadne onakva kakva je bila Samijeva.

LORD

Iako je po "krštenici" još mogao da igra, Danac Niklas Bentner povukao se sa 33 godine i daleko od svog vrhunca. Ako ga je ikad uopšte dostigao. Nekadašnji đak i prvotimac Arsenala dao je 34 gola na 108 mečeva za "tobdžije" u Premijer ligi tokom devet godina, ali je uvijek glavni utisak o njemu bio da je morao više, ali da to nije mogao zbog "lude" glave.

Talenat ga je vodio i u šampionski Juventus, potom i u Volfsburg sa kojim je osvojio Kup Njemačke, ali glava ga je vodila u provode, u kontroverzne proslave golova tokom kojih je reklamirao kladionice, čak i u zatvor zbog napada na taksistu u Kopenhagenu.

"Kralj Bentner", koji je za sebe 2010. rekao da je jedan od najboljih napadača na svijetu, povukao se kao član nižerazrednog danskog kluba u koji je stigao poslije kratke epizode u Kopenhagenu 2019. Prethodno je igrao i za Rozenborg i Notingem Forest, a od reprezentacije se oprostio 2018, poslije 81 utakmice i 30 golova.

Bio je u braku za baronesom Karolinom Fleming, koja je u tom periodu bila vlasnica zamka i sa njom ima dvoje dece. U martu 2015. jedan tabloid u Danskoj kupio mu je kvadratnu stopu jednog škotskog ostrva i proglasio ga "lordom", što mu jeste nadimak. Šalio se, sa njim su zbijali šale, a on se nije ljutio, već je uglavnom sve rado prihvatao. Priča o tome kako je igrački "propao" jedna je od uzbudljivijih prethodnih decenija.

OPROŠTAJ HRVATSKE LEGENDE NA "MARAKANI"

Spletom pomalo iznenađujućih okolnosti, legenda hrvatskog i evropskog fudbala Mario Mandžukić (35) odigrao je u februaru 2021. posljednji meč u evropskom takmičenju na stadionu "Rajko Mitić", protiv Crvene zvezde, a u dresu Milana.

Slavni veteran povukao se pola godine i ostaće upamćen zbog mnogo stvari, ali najviše zbog pobjedonosnog gola u polufinalu Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. protiv Engleske. Tim golom, najvećim u istoriji svoje reprezentacije, on je stavio Hrvatima srebro oko vrata i zaokružio impresivnu karijeru.

Iako se u Milanu nije zadržao i iako je sezonu poslije Mundijala proveo u Kataru, do tada je u dresu reprezentacije i Dinama, Volfsburga, Bajerna, Atletika i Juventusa uradio dovoljno velikih stvari da može potpuno miran da ode u penziju. Na oproštaju od aktivnog igranja poslao je i poruku" malom Mariju" i rekao mu da "bude spreman u 109. minutu protiv Engleza".

Iako je uz ovih sedam igrača u Top10 "penzionera" svakako bilo mjesta i za kapitena šampionskog Lestera Vesa Morgana ili poznatog saigrača Nemanje Vidića i ex kapitena Mančester junajteda Antonija Valensiju ili za jednog od najuzbudljivijih napadača u novijoj istoriji Premijer lige, Demba Ba, kao i za takođe penzionisanog Maksija Rodrigeza, ove Nove godine ćemo ipak napraviti osvrt na još tri srpska asa koja su prelomila da je kraj.

"POSLEDNJI SRPSKI DESNI BEK"

Dugogodišnji desni bek reprezentacije Antonio Rukavina povukao se sa 37 godina u Astani, u kojoj je priveo kraju karijeru poslije lijepih godina u Partizanu (2007), Njemačkoj (Dortmund i Minhen 1860) i Španiji (Valjadolid i Viljareal).

Bio je dio reprezentacije na posljednja dva Mundijala i neizostavni bek u više ciklusa. Njegova pozicija kraj desne aut-linije dugo je deficitirana selektorima, pa je prošlog marta definitivno prelomio da u aktuelni ciklus Srbija ulazi bez njega.

"Svaki igrač treba da bude svjestan kada je dosta i da se penzioniše. Moramo da damo šansu mlađim igračima", rekao je Rukavina u oproštajnoj poruci.

I igračkom formom i fizičkom spremnošću je vjerovatno mogao još da "gura", čak i u nacionalnom timu. Međutim, prepoznao je da je 2021. godina ta u kojoj je vrijeme da završi.

POVRATAK U ZVEZDU - NEDOSANJANI SAN

Poput Baneta Ivanovića, svog saigrača iz reprezentacije i OFK Beograda, ni Duško Tošić (36) nije zvanično saopštio da je kraj, ali se taj zaključak sam nametnuo u 2021. njegovim ulaskom u menadžerski posao. Prošle sezone igrao je za Kasimpašu, prethodno je dvije godine bio Piksijev igrač u Guangdžou "R&F"-u, a možda najbolje partije pružao je u Bešiktašu, sa kojim je od 2015. do 2018. osvojio dvije titule u Turskoj, igrao u osmini finala Lige šampiona, postao ljubimac navijača...

Između njegovog debija za "A" reprezentaciju i posljednjeg meča prošlo je čak 12 godina, a taj oproštaj bio je nažalost neslavan, u kobnoj utakmici protiv Švajcarske, kada je jurio Đerdana Šaćirija i nije ga stigao, pa je Srbija primila gol i izgubila, a najviše zbog tog poraza i ispala sa Mundijala u grupnoj fazi.

"Mnogo se pričalo o golu Šaćirija i što ga nisam srušio. Jednostavno ko gleda fudbalski, ko se razumije u fudbal, (zna da je) nedopustivo da budem sam na sredini terena. Mislio sam da će Bleki Milenković imati taj pas. Iznenadio sam se da je lopta prošla, krenuo sam u trk sa njim, mislio sam do posljednjeg momenta da ću ga stići i blokirati udarac. Na žalost nisam uspio. Možda sam mogao da ga rušim na 16-18 metara, dobijem crveni, a oni daju gol iz slobodnog udarca. Lako je sada pričati, a na terenu je bilo teško donijeti odluku. Sad, ne tražim neko opravdanje, ali morao sam sprečiti gol. Krivac sam i snosim odgovornost. Žao mi je, kažem opet, morali smo svi biti pametniji u nekim datim momentima", rekao je Tošić u intervjuu za Kurir poslije svega.

Na kraju karijere imao je veliku želju da nastupi za Crvenu zvezdu, u kojoj je od 2010. do 2012. "probudio" karijeru, ali se putevi crveno-bijelih i pouzdanog defanzivca nisu ponovo ukrstili, pa na "Marakanu" ove sezone dolazi u novoj funkciji - kao fudbalski agent.

LJUBIMAC GROBARA KOJI JE I VOŠI UŠAO U SRCE

Uz trojicu srpskih reprezentativaca, u 2021. od fudbala se oprostio i naš fudbaler koji je nastupao za Crnu Goru, a u Srbiji do posljednjeg dana bio sinonim za kvalitet i dugovečnost.

Nikola Drinčić povukao se kao kapiten i najbolji igrač Vojvodine, lider generacije koja je u Novi Sad donela trofej Kupa, ali i kao ljubimac navijača svih klubova u kojima je igrao, počev od matičnog Partizana. Grobari mu nisu zaboravili pobjedonosne "bombe" u derbijima protiv Crvene zvezde, kojim ih je zauvijek "kupio" poslije šestogodišnje epizode u Rusiji.

U posljednjih pet sezona nosio je dres nekoliko superligaša (Rad, Čukarički, Radnički) i uprkos veteranskim godinama (37) bilo je sasvim jasno da je mogao još da "gura", da je htio. Uostalom, i ove godine je sa "lalama" izborio evropsku vizu tako što nijednom nije zamijenjen u Superligi, sve do posljednja četiri kola, u kojima nije nastupao. Ispostavilo se da je to bio uvod u njegovu fudbalsku penziju poslije 73 meča za "lale".

Poslije uspešne karijere, "Drina" je odabrao da se posveti trenerskoj karijeri i sada je asistent u beogradskom drugoligašu IMT-u. Tako je 2021. označila za njega i lijep kraj, ali i novi početak - kraj terena.