Dragan Stojković Piksi i Ivica Osim imali su poseban odnos.
Legendarni fudbalski stručnjak Ivica Osim preminuo je u Gracu u 81. godini. Ostavio je veliki trag u jugoslovenskom fudbalu, i kao igrač, ali prije svega kao trener Partizana i Željezničara, odnosno selektor reprezentacije koja je ostavila sjajan utisak na Svjetskom prvenstvu 1990. godine.
Samo je Dejan Savićević imao čudan odnos sa Osimom, bio je nezadovoljan minutažom, dok kažu da je Dragan Stojković bio miljenik nekadašnjeg selektora "plavih", što doduše priznaje i Piksi.
"Tačno je, bio sam Osimov ljubimac, samo što on to nije pokazivao. Bio je dosta šarmantan, ja sam ga puno volio. Volim ga i dan danas. Ima neki specifičan šarm i mislim da je mene posebno držao u srcu. To je neki moj utisak, da li je tako ne znam, moraćete njega da pitate. A to, da vam se neki igrač u reprezentaciji posebno dopadne i da postane vaš ljubimac, zašto da ne, ali daleko od toga da ga to stavlja u neki privilegovan položaj. Naprotiv, to je još gore. Mora da bude duplo bolji od drugih da bih ja zaista bio na svoj na svome. I da mogu da kažem eto vidiš, to mi je ljubimac, ali zaslužuje da mi bude ljubimac", rekao je Stojković u intervjuu za sajt Fudbalskog saveza Srbije.
U opširnom intervjuu za MONDO, Dragan Stojković je otkrio detalje njihovog odnosa, a posebno je zahvalan zbog svega što je naučio o fudbalu i čini se da je i sam to počeo da primjenjuje kao selektor.
"Ja sam tek kod njega počeo da shvatam neke detalje o taktici. Zona, sistem, zahtjevi igre... Ono ranije, kakav crni sistem. Samo glava i suvi talenat. Nama Vaske nikada nije rekao igrajte 4-4-2 ili 3-5-2. Bože sačuvaj. Vjerovatno je tako bilo i kod drugih trenera, ne znam. Osim je uživao pojverenje kompletnog fudbalskog saveza, iako se poslije kraha u kvalifikacijama za EP našao na udaru javnosti. Tu je Miljan odigrao ključnu ulogu i pokazao koliko je mudar čovjek. Osim je znao posao i fantastično je izbalansirao tim, jer nije dobro imati desetoricu znalaca na terenu. Prozivali su ga zbog forsiranja nekih imena, ali vjerujte mi da je svako od tih igrača imao svoju ulogu u ekipi".
"Eklatantan primjer je Zlatko Vujović. Kažu da nikada nije postigao gol u bitnoj utakmici, a ja vam tvrdim da je to jedan od rijetkih igrača iz tog perioda koji bi danas imao mjesta u bilo kom klubu na svijetu. Prototip modernog napadača. Brzina, osjećaj za gol, stalno na ivici ofsajda, neuhvatljiv po oba krila... Ako je Zlatko u špicu, nama iz veznog reda je sve ostalo rutina. Kada mijenjamo stranu u kontri, znamo napamet da je on tu da prihvati pas i da napravi problem protivniku. Bije me glas da sam bio Osimov ljubimac. Ne bježim od toga, čak vjerujem da je zaista bilo tako, mada on to nikada ne bi priznao. Imali smo sličan karakter, on je volio igrače sa pobjedničkim mentalitetom. Sve sam ja to vraćao na treninzima i utakmicama, nikada nisam zloupotrebljavao te privilegije i činio stvari zbog kojih bi Švabo kasnije imao problema".
Prisjetio se i jedne anegdote iz reprezentacije kada je postao desetka reprezentacije Jugoslavije.
"Išli smo avionom za Pariz na utakmicu protiv Francuske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo ’90. Šalio sam se sa jednim novinarom i rekao mu da poruči Osimu da mi ustupi Baždarevićevu ’desetku’ i da ne mora da brine za rezultat. Kada je u svlačionici okačen sastav, vidio sam da je moje ime pod brojem deset. Letio sam po terenu. Pogodio sam stativu iz slobodnog udarca, namjestio Katanecu zicer i bio najbolji pojedinac utakmice. To je bio moj debi sa ’bankom’ na leđima u reprezentaciji Jugoslavije. Završilo se 0:0, nama je taj bod širom otvorio vrata Italije. Poslije smo samo ovjerili plasman protiv Norveške na Koševu. Stane mi je u Zvezdi uzeo ’desetku’ iz potpuno bizarnog razloga. Igrali smo neku prijateljsku protiv Voždovca, Vladica Popović je ušao u svlacionicu, izdiktirao sastav i ja čujem ’sedam - Stojković’. Možda sam mogao i da prećutim, ali sam baš ispao naivan. Pitam: ’Bata Vlado, kako sedam? Zar nije ’deset - Stojković?’. On zbunjen, kaže: 'Nemam pojma, sad ću da pitam šefa’. Vraća se poslije dva minuta i kaže mi da idem kod Staneta u kancelariju. Ja onako u papučama, kucam na vrata, a ovaj na sav glas: 'Nećeš ti da određuješ ko će koji broj da nosi, marš kod Džaje po ispisnicu’. Šta cu, stariji čovek, pa još i trener. Istuširam se, uđem u auto i odem kući. Ma smiješna priča, trajalo je desetak dana i sve se smirilo. Meni su vratili ’desetku’ i nosio sam je sa ponosom do kraja karijere".