Crvena zvezda je mogla i morala bolje u kvalifikacijama za Ligu šampiona i zbog toga se i trener Dejan Stanković zapitao da li je za klupu srpskog šampiona. Apsolutno jeste, ali postoje stvari koje i dalje mora da popravi kod sebe.
Crvena zvezda je propustila veliku šansu da se ponovo nađe u grupnoj fazi Lige šampiona pošto je sopstvenim greškama, a bilo ih je baš puno, trasirala put ka radosti izraelskog šampiona Makabija. Kiksali su Srnić, Kanga, Borjan, pa i Ivanić i Katai, ne smije da se zaboravi da je i rukovodstvo propustilo priliku da pojača tim na urgentnim mjestima (desni bek i zadnji vezni) na vrijeme, ali bez ikakve sumnje najveća odgovornost je na treneru Dejanu Stankoviću.
Treći put od kada je Stanković na klupi Crvene zvezde izostalo je učešće u grupnoj fazi Lige šampiona, što ne bi bilo toliko pod lupom da prije njega Milojević nije čak dvaput uspjevao da ih uvede u elitno društvo sa znatno skromnijim timom i to preko znatno jačih protivnika i daleko dužim putem. Stankovićeva ekipa je treću godinu zaredom ispala od objektivno slabijeg rivala, pa nije čudo što navijači Crvene zvezde uočavaju matricu i prisećaju se čuvene replike Ilije Čvorovića u kojoj kaže "hoće centrala da pogriješi jednom...", s tim da ovoga puta možda i nema prostora da se govori o paranoji ili slučajnosti.
Bez potrebnog trenerskog iskustva i sa "korona pravilima" - Stanković je eliminisan u smiraj leta 2020. godine protiv Omonije u jedinom meču odigranom na Kipru, da bi mu godinu dana kasnije moldavski Šerif "došao glave", ponovo u trećem kolu kvalifikacija za Ligu šampiona.
Međutim, uspjela je Crvena zvezda da se izdigne u tim situacijama i obezbijedi grupnu fazu Lige Evrope, gdje je pravila vrlo lijepe rezultate i stizala do evropskog proljeća. To je značajno popravilo utisak i dovelo do toga da se o Ligi šampiona ne priča kao o neophodnosti, nego o takmičenju u kome bi se doživljavale blamaže protiv "velikana", kao da je to uklesano u kamen i kao da je to najgora stvar na svetu. A kada god bi se ponovo krenulo u nove kvalifikacije za Ligu šampiona, postajalo je svima jasno da je to mjesto u kome svaki navijač Crvene zvezde želi da vidi svoj klub i da je sve ostalo samo utješna nagrada, što se posebno odnosi na aktuelnu sezonu u kojoj je Stanković prvi put dobio tim koji - bar na papiru i s obzirom na brojne povlastice u kvalifikacijama - mora da donese "mušemu" na Marakanu.
I ne bježi od toga Stanković, sam je na konferenciji za medije poslije Makabija priznao da je spreman da snosi konsekvence "ako je ovo neuspjeh u kvalifikacijama za Ligu šampiona" (a šta je drugo?), ali potrebno je napraviti jasnu distinkciju između odgovornosti i potpunog preispitivanja svojih trenerskih kvaliteta naočigled javnosti.
"Otvaraju se mnoga pitanja, da li sam ja za klupu Crvene zvezde, da li smo mi fizički spremni, da li trčimo... Dobićemo odgovore na ta pitanja. Ja sam spreman da snosim krivicu ako je ovo neuspjeh Crvene zvezde. Prihvatiću to od srca, jer sam dao sve od sebe", poručio je Stanković pognute glave na konferenciji za medije, slomljen gotovo kao svaki navijač koji je prethodne večeri napustio stadion - što je zapravo njegova najveća greška.
Stanković je u ključnim utakmicama kvalifikacija za Ligu šampiona znao da izađe iz "trenerske ljušture" i da se pretvori u navijača, što mu ne dozvoljava uvijek da stvari koje se dešavaju na terenu posmatra objektivno i trezveno. Tako je u Haifi dozvolio da i njega "vozi" zvezdaška euforija zbog dominacije njegovih igrača u prvih mjesec dana sezone i izveo je tim koji "trener Stanković" nikada ne bi, a pitanje je da li bi i "igrač Stanković".
Umjesto da napravi žrtvu i prilagodi se kvalitetima protivnika, kao što je prethodno radio sa Bragom, Gentom ili Milanom, Stanković je ovoga puta "ružičastim naočarima" posmatrao svoj tim i odlučio da ne komplikuje i poslao je na teren svojih najboljih 11, ali ne i najboljih 11 za Makabi. I sam je priznao da nije imao balans u ekipi zbog odluke da u veznom redu igraju samo Kanga i Kangva, dok je Zvezda evidentno patila zbog toga što je failo osigurač ispred odbrane u vidu Sanoga, odnosno Ada čiji dolazak se već godinu dana čeka.
Potom ga je ponio i lijep rezultat na poluvremenu (2:1) koji je sakrio brojne probleme u igri njegovog tima dok su izmjene kasnile i dok je gotovo paralisano gledao kako Makabi preuzima kontrolu, a čini se da se ista situacija ponovila i u revanšu kada je vukao čudne poteze i dozvolio da ga trener Bahar nadmudri.
U više navrata za ove dvije i po godine Dejan Stanković je pokazao da je nevjerovatno napredovao kao trener, posebno sa taktičke strane kada sa suprotne strane ima jačeg rivala, ali čini se da mu se ponavlja da izgubi kontrolu nad utakmicom kada mu srce "zaigra" kao i svakom navijaču na tribini. To je osjećanje koje trener Zvezde mora da kontroliše kako ga ne bi vodile emocije jer se to kao i uvijek oslikava na ekipu.
Tako je i Zvezda u drugom poluvremenu meča protiv Makabija bila nervozna, bez jasne ideje o tome šta želi i kako bi trebalo da igra, sanjajući samo "herojski momenat" nekog pojedinca koji ne dođe uvijek, posebno kada to na terenu ne zaslužiš.
U tim situacijama, kad kola krenu nizbrdo, Crvena zvezda mora da ima trenera koji može da se "isključi" i dešavanja na terenu posmatra kao da nije dio njih, ma koliko to bilo teško za kontrolisati. Upravo to na putu ka velikim uspjesima u Evropi uspevao je Stankovićev prethodnik Vladan Milojević. Sjetimo se samo da nije pretjerano mario za osjećanja Veljka Simića dok ga je izvodio sa terena u Salcburgu poslije pola sata, objektivno primjetivši da je napravio grešku koja njegovu ekipu može da košta rezultata iako u tom trenutku nije bio u zaostatku, a takvih kandidata Stanković je imao u oba meča sa Makabijem.
Ljubav prema Crvenoj zvezdi u njemu je i dalje jača od trenerskog gena, što ne može niko da mu zamjeri, ali je za dobro obe strane potrebno da pronađe prekidač u srcu koji će mu potvrditi ono što se sinoć zapitao.