Crvena zvezda je porazom protiv Monaka (4:1) završila evropsku sezonu, a jedan od najvećih problema u igri bio je nedostatak balansa u veznom redu. Milojević je probao da nedostatak zadnjeg veznog nadomjesti ofanzivcima, ali se to završilo fijaskom.
Manje od 300 sekundi trebalo je navijačima Crvene zvezde da misao o "hrabroj i ofanzivnoj" postavci Miloša Milojevića zamijene nekim drugim, sasvim drugačijim epitetom. Nećemo licitirati kojih bi se sve sinonima sjetili nakon skoro dvocifrenog broja izgubljenih lopti na sredini terena i Borjanovog "plivanja" u prazno, ali hajde da "zaokružimo" da bi riječ koja najbolje opisuje sastav u kome su zajedno Kanga, Katai, Ivanić, Mitrović, Bukari i Pešić - naivno.
Ali, nije to naivnost iz gordosti ili samoljublja, to je naivnost očajnika, onoga koji nema kud nego da igra na kartu "sve ili ništa". Upravo u takvoj situaciji našao se večeras i Miloš Milojević - i to ne samo svojom krivicom.
Crvena zvezda nije eliminisana iz Evrope kišne noći 3. novembra, nego u avgustu. Makabi je žestoko kaznio nedostatak "mišića" u veznom redu i odluku Dejana Stankovića da zaboravi na postojanje Sekua Sanoga, dok je sa druge strane kod Miloša Milojevića uoči meča sa Monakom problem bio što Seku Sanogo - "nije postojao". Njegova teža povreda protiv Ferencvaroša upalila je "alarm" za koji su se u Crvenoj zvezdi molili da se ne upali ove jeseni, pošto je očigledno napravljena velika greška kada ljetos nije dovedeno pojačanje na mjestu zadnjeg veznog. Odnosno, nakon propalih pregovora oko Ada, kao "utješna nagrada" stigao je Srđan Mijailović, toliko kasno da nije mogao da bude registrovan ni za Ligu Evrope.
Gotovo jedino rješenje koje je Milojević imao za meč protiv Monaka, inače ubjedljivo najjačeg tima sa kojim je Zvezda igrala ove sezone, bio je Slavoljub Srnić koji je daleko od prave forme i koji čak i nije zadnji vezni. Imao je Srnić svoje i dobre i užasne momente ove sezone, jasno je da bi na gostovanju u kom Zvezdi ne igra ništa drugo osim tri boda igrao samo "jednosmjerno", pa se donekle može i razumjeti (ne i opravdati do kraja) Milojevićeva ideja da je veći rizik - ne rizikovati.
Računala je Zvezda da će sa toliko ofanzivnih igrača makar imati kontrolu utakmice i potencijal da ugrozi gol Nibela, ako već ne može da se odbrani, ali nekada je više - manje. U veznom redu nije postojao nikakav balans i čvrstoj ekipi poput Monaka ova postava Crvene zvezde je došla kao "dobar dan". Kanga je igrao sam ispred trojke u odbrani, dok je preostalih šest igrača bilo okrenuto leđima protivničkom golu. I svako od njih je u svakom trenutku imao čuvara na leđima, a izgubljena lopta očas posla bi značila muke za Borjana...
Ne samo da je Zvezda imala problem kada Monako drži loptu, nego je slabo znala šta i da uradi sa njom kada je ima u posjedu. Previše igrača ofanzivnih karakteristika se "sudaralo" na terenu, sjekli su jedni drugima putanje i duplirali se tamo gdje nisu mogli da dobiju loptu, a navike da se ne vraćaju u odbranu "kumovale" su svakom od četiri gola koji je Borjan primio na Azurnoj obali.
Neko će na kraju reći da su individualne greške presudile Crvenoj zvezdi, ali zapravo su stvoreni svi uslovi da se "one izrode" iz nezaštićenosti zadnje linije. Zvezda nije imala balans i zbog toga je u novembru završila evropsku sezonu, najranije u posljednjih pet sezona.
Međutim, ne bi sve smjelo ni da se svali na leđa Miloša Milojevića. Dobar dio jeseni su i nosioci igre Crvene zvezde odigrali ispod svakog dosadašnjeg nivoa, ali je objektivno najveća odgovornost na rukovodstvu koje je formiralo tri tima - i u kome opet nekako fale fudbaleri. Odnosno, nedostajao je makar onaj jedan koji bi zauzeo mjesto Sekua Sanoga u Monte Karlu. Teško da bi mladom i prije svega neiskusnom treneru Milojeviću i u snovima došlo da izvede ovakav eksperiment protiv Monaka, samo da je imao nekoga ko će ga navesti da to nije jedino rješenje.
Pokušao je u nastavku utakmice da se ispravi, ali bilo je već dva mjeseca kasno.