"Ako se borite za prava radnika, neka bude Borac"

Osnivačka skupština Radničkog sportskog kluba Borac održana je u zgradi austrougarskog stila, koja se nalazila na uglu tadašnje Martićeve ulice. Međutim, ideja o osnivanju kluba rodila se ranije, vjerovatno 1925. godine. Banjaluka je već imala nekoliko malih fudbalskih klubova, đačkih, studentskih i radničkih, koji su nastajali i nestajali, a sve njih je predvodio veoma popularni i već afirmisani u cijeloj Vrbaskoj banovini Fudbalski klub Krajišnik, koji su finansirali industrijalci, imućni trgovci, a vodili viđeni ljudi iz javnog i političkog života grada, prenio je zvanični sajt kluba.

Sa druge strane, grupa mladih trgovačkih pomoćnika željela je svoj klub. Uz fudbal kao igru i omiljenu razonudu na banjalučkim livadama, rijetke trenutke slobodnog vremena provodili su u kafani "Putnik", koja se nalazila na početku Martićeve ulice. Tu je rođena ideja da se osnuje Fudbalski klub Borac.

Tim dogovorima prisustvovali su Mile i Brane Stefanović, Nikola i Mile Pucar, Branko i Božidar Ilić, Rudi Hiter, Mustafa Softić, Zdravko Šerbl, Savo Novaković, Žarko Vranješević, Emil Zrelec i drugi mladi Banjalučani. Mnogi savremenici tih događanja su tvrdili da je, u neku ruku, Veselin Masleša dao ime klubu.

"Ako se borite, ukoliko ćete se boriti za svoja radnička prava zašto da vam se klub ne zove Borac!"

Poslije toga uslijedile su uobičajene formalnosti. Inicijatori su se obratili tadašnjim vlastima da zahtjevom da osnuju klub. Prepiska je trajala gotovo godinu dana, sve do 4. jula 1926. godine, kada je održana glavna godišnja skupština.

Za prvog predsjednika Borca izabran je Rudi Hiter. Na Skupštini kluba su usvojena pravila, koja su potpisali Rudi Hiter i Mustafa Softić.

O prvim nastupima Borca ima malo podataka, ali od zaborava je sačuvano da je krajem 1926. godine imao više od 50 članova. Njegovo prisustvo u sve većoj sportskoj porodici Banjaluke postalo je zapaženo, pogotovo poslije ubjedljive pobjede nad, do tada neprikosnovenim fudbalskim klubom, Krajišnikom, od 5:2.

Borac je prvi pehar osvojio 1928. godine na sletskom takmičenju u Sarajevu. Prvog dana turnira Borac je savladao imenjaka iz Jajca sa 7:1, a Proleter iz Teslića višegradski Borac sa 2:1. U finalu su se sastali Borac i Proleter, a pobijedili su Banjalučani sa 4:1. Tako je osvojen prvi pehar, koji se i danas čuva u Trofejnoj sali na Gradskom stadionu u Banjaluci.

Prolazile su godine, Borac se takmičio u regiji Vrbaske banovine, sticao sve veću popularnost.
Rad kluba je u više navrata zabranjivan, ali nikad prekidan, sve do 1941. godine, kada je stvorena takozvana Nezavisna država Hrvatska. Dolazak poglavnika Ante Pavelića u Banjaluku, značio je, istovremeno, da za Borac više nema života.

Po okončanju Drugog svjetskog rata, rad Borca je veoma brzo obnovljen. Bilo je to 23. juna 1945. godine, kada su Banjalučani odigrali prvu utakmicu nakon rata.

Borac je 1950. godine konačno je stigao na jugoslovensku fudbalsku scenu kao trećeligaš. Prvo je u kvalifikacijama na nivou BiH osvojio prvo mjesto, ispred Čelika iz Zenice i Radnika iz Bijeljine. Uslijedile su kvalifikacije sa Lovćenom sa Cetinja i Šibenikom. I one su uspješno prebrođene. Borac je tako 1958. godine postao drugoligaš. Za sve to vrijeme njegove boje branili su izuzetno kvalitetni fudbaleri: Oto Bojer, Aleksandar Mastela, Vaso Tešanović Tica, Osman Spaho, Duško Radaković, Muhamed Krajišnik, Lojzo Popović, Pero Banjac i mnogi drugi, a od mlađih su se posebno isticali Tomo Knez i Velimir Sombolac, koji će uskoro steći veliku fudbalsku slavu.

U međuvremenu, Borac je igrao i kvalifikacije za ulazak u Prvu saveznu ligu, ali nije uspio.
Veliko fudbalsko slavlje u Banjaluku je stiglo tek 11. juna 1961. godine kada je Borac konačno postao prvoligaš.

U posljednjoj utakmici te sezone Karlovac je savladan u Banjaluci sa ubjedljivih 7:1 i slavlje je moglo da počne. Borac je ostavio iza sebe najvećeg rivala, Željezničar iz Sarajeva. Taj istorijski rezultat ostvarila je ekipa koja je najčešće igrala u sastavu: Kolak, Krivokuća, Kulenović, Jurić, Švraka, Kasumović, Janković, Miljuš, Vezmar, Spasojević, Tomljenović, Timotijević i Knez. Nezaboravni su to dani za banjalučki fudbal.

Ali, za podvig u Prvoj ligi Borac nije imao snage, a nije imao ni srećno složenu najbolju postavu. Klub je napustio Tomo Knez, pokazalo se da je to bio nenadoknadiv gubitak, a angažovani su mladi igrači koji se nisu baš najsrećnije uklopili u novu sredinu. Na kraju sezone, Borac je ostao na začelju tabele i vratio se u Drugu ligu.

Iz godine u godinu, Borac je više tavorio nego što je stizao do vrha tabele, drugi su bili uspješniji i odlazili u prvoligaško društvo. Godine su to kada se tragalo za povratkom na veliku fudbalsku scenu. Sa Borcem su živjeli gimnazijalci i drugi banjalučki srednjoškolci. O Borcu se pričalo na korzu, jednostavno, Borac je bio i tuga i nada, istovremeno.

U ljeto 1970. godine Borac igra nezaboravne kvalifikacije protiv Osijeka i Borca iz Čačka. U utakmici odluke u Čačku ostvario je pobjedu golom Fazlića od 1:0 i ponovo postao prvoligaš. Takvo slavlje, kako po povratku iz Čačka, Banjaluka do tada nije vidjela. Članovi ekipe koja je drugi put postala prvoligaš najčešće su bili: Komadina, Komić, Pelc, Gavrilović, Agić, Odić, Alagić, Kušmić, Smileski, Jusić, Bećirbašić, Fazlić, Čorbegović, Blagajčević, Hrgić…

To je vrijeme kada Borac igra zapaženu ulogu u jugoslovenskom fudbalu, kada je Gradski stadion bio pretijesan da primi sve ljubitelje fudbala.

PRVI EVROPSKI NASTUPI

Borac je postigao veliki uspjeh kada je stigao do finala Kupa Jugoslavije 1974. godine. Poražen je od Hajduka sa 0:1, ali s obzirom na to da su Splićani te godine bili prvaci, Banjalučani su po prvi put obezbijedili plasman na međunarodnu scenu.

Borac je bio miljenik žrijeba i za rivala je dobio Rimelanž iz Luksemburga. Debi u Evropi je bio kao iz snova. Silno motivisan prvim izlaskom na međunarodnu scenu, Borac je prosto razbio nedoraslog rivala i nanio mu pravu katastrofu - 9:0. Ostaće zapisano da je prvi gol za Borac na evropskoj sceni postigao Miloš Cetina u 6. minutu, a istinski junak premijernog međunarodnog nastupa bio je Muhamed Ibrahimbegović - Fišer, koji je bio neuhvatljiv za gostujuću odbranu i postigao čak pet pogodaka.

Naravno, revanš je predstavljao samo formalnost. Ali, tu utakmicu u sjenku je bacio incident u redovima Borca: došlo je do sukoba između trenera Borisa Marovića i fubalera Vladimira Ćulafića. Nakon ovoga Marović je napustio mjesto trenera Banjalučana, ali to se nije odrazilo na učinak fudbalera. Kao i u prvom meču, Borac je i u ovom susretu potpuno dominirao i domaćine počastio „petardom“ - 1:5.

Po povratku iz Luksemburga čelnici Borca su se dali u potragu za novim trenerom i na Gradski stadion je stigao Miljenko Mihić. Nije imao puno vremena za upoznavanje sa igračima jer je Borca u drugom kolu Kupa pobjednika Kupova čekao belgijski Anderleht, klub koji je 16 puta bio šampion Belgije.

U prvom meču na stadionu "Hejsel" pred 30.000 gledalaca, Anderleht je bio bolji, ostvario pobjedu od 3:0, da bi Borac u revanšu pred punim Gradskim stadionom (oko 15.000 ljudi) slavio pogotkom Ibrahimbegovića.

Borcu je ta sezona i igra u Kupu pobjednika Kupova, donijela brojna priznanja. Delegat utakmice u Banjaluci između Borca i Anderlehta, u svom izvještaju je napisao da su „Borac i Banjaluka ispunili sve evropske kriterijume za organizaciju vrhunskih utakmica“. Vrijedi istaći i jedan detalj koji je pobrao simpatije kod gostiju iz Belgije: Borac je izdao poseban program za utakmicu u Banjaluci i to na srpskom i francuskom jeziku.

OSVOJEN KUP JUGOSLAVIJE

Ono što nisu uspjeli u kup-takmičenju 1974. godine, Banjalučani su ostvarili 1988. godine u borbi za Kup Jugoslavije. Finale, 11. maja 1988. godine, igrali su na stadionu JNA u Beogradu protiv Crvene zvezde i tog 11. maja 1988. Fudbalski klub Borac postigao je jedan od svojih najvećih uspjeha. Toga dana Banjalučani su u finalu Kupa Jugoslavije, savladali Crvenu zvezdu sa 1:0!

A veličanstveni pohod Banjalučana ka peharu pobjednika Kupa započeo je godinu i pet dana ranije, tačnije 6. maja 1987, kada je Borac u Dubici savladao Radnik sa 9:0. Potom su redom padali Kozara iz Gradiške, jajačka Elektrobosna, Rudar iz Prijedora, Jedinstvo iz Bihaća, trebinjski Leotar, Osijek, subotički Spartak, novosadska Vojvodina, Priština i na kraju Crvena zvezda.

U tom velikom finalu Borac je bio totalni autsajder, ali na Stadionu JNA, pred 25.000 gledalaca, pobijedilo je junačko krajiško srce. Napravili su veličanstven podvig jer su bili prvi klub koji je kao drugoligaš stigao do trofeja namijenjenog pobjedniku Kupa Jugoslavije.

Trenutak odluke desio se u 60. minutu. Roviti bek Stojan Malbašić, koji i pored povrede nije htio da propusti ovaj meč, oduzeo je loptu Dragiši Biniću i stuštio se po desnom krilu. Potom je sjajno proigrao Amira Durgutovića, koji je centrirao na drugu stativu, prevarivši istrčalog golmana Beograđana Stevana Stojanovića i štopera Miodraga Krivokapića. Na pravom mjestu našao se Senad Lupić, uslijedio je trzaj glavom najboljeg Borčevog strijelca i lopta se zakoprcala u mreži.

Uslijedila je ofanziva „crveno-bijelih“ i sramna odluka glavnog arbitra Blaže Zubera iz Bačke Topole, koji je u 81. minutu dosudio nepostojeći penal za Beograđane. Jedan pokraj drugog bili su Milorad Bilbija i vezista Crvene zvezde Goran Milojević, koji je, kada je vidio da mu je lopta pobjegla, odlučio da padne. Zuber je odmah pokazao na bijelu tačku, a Banjalučani su počeli da protestuju. Sudija nije promijenio odluku, a loptu je u svoje ruke uzeo Dragan Stojković. Uslijedio je njegov lagan trk, ali mlak lob udarac po sredini gola. Čuvar mreže Borca Slobodan Karalić nije se ni pomjerio i lopta mu je uletjela pravo u ruke. Tako je pravda pobijedila, a Beograđanima nije pomogla ni velika terenska inicijativa u finišu susreta.

Srebrni pehar prvo je prihvatila ruka kapitena Damira Špice, a onda je on išao od ruke do ruke: Slobodana Karalića, Stojana Malbašića, Marija Mataje, Milorada Bilbije, Zvonka Lipovca, Amira Durgutovića, Božura Matejića, Suada Beširevića, Nenada Popovića, Senada Lupića, Mile Šijakovića i Vladice Lemića. Na kraju je stigao do trenera Husnije Fazlića i njegovog pomoćnika Nenada Gavrilovića, svi su ga dotakli, prigrlili!

Tako će se uvijek u istoriji kluba pamtiti taj 11. maj 1988, ali i dan kasnije, kada je na trgu ispred „Boske“, junake iz Beograda dočekalo na desetine i desetine hiljada Banjalučana. Svi su bili razdragani i oduševljeni, ali i zadivljeni onim što je učinio Borac. Banjaluka je svoj Borac dočekala kako mu i priliči - veličanstveno!

DRUGI IZLAZAK U EVROPU

Osvajanjem Kupa Jugoslavije 1988. godine, u kojem je u Beogradu golom Lupića savladana Crvena zvezda sa 1:0, Borac se po drugi put u svojoj istoriji našao u evropskim takmičenjima i to ponovo u Kupu pobjednika kupova. U ovaj evropski izlet Banjalučani su krenuli bez trenera sa kojim su i osvojili Kup, Husnije Fazlića, koji je podnio ostavku, a na njegovo mjesto je došao Josip Kuže.

Za rivala u prvom kolu Borac je dobio tada malo poznati Metalist iz Harkova koji je za sve na Gradskom stadionu bio velika nepoznanica. Ali optimizam pred duel sa Ukrajincima nije nedostajalo. U anketi koju je sproveo banjalučki „Glas“, svi Borčevi fudbaleri su prognozirali pobjedu svog tima. A rezultatske prognoze su bile: Jakovljević 4:1, Malbašić 3:0, Mataja 2:0, Bilbija 2:0, Lipovac 2:0, Špica 3:0, Lemić 2:0, Matejić 2:0, Beširević 2:0, Buvač 4:2, Lupić 3:1, Karalić 1:0, Kalezić 2:0, Šijaković 3:0, Pobor 3:0, Gavrilović 2:0, Alagić 2:0.

Na kraju je bilo, kako je većina i prognozirala, 2:0 za Borac.

Tog 7. septembra čitava Banjaluka i Krajina se slila na Gradski stadion. Okupilo se 25 000 gledalaca i u toj fantastičnoj atmosferi fudbaleri su prosto dobili krila, pružili sjajnu igru koju su krunisali pobjedom.

U revanšu u Harkovu Borac nije bio ni sjena iz prvog meča u Banjaluci. Važnost susreta, odsustvo prvog strijelca Lupića, čak 40.000 gledalaca (Borčevi fudbaleri su prvi put u karijeri igrali pred tolikim brojem ljudi), umnogome su uticali na igru Borca. U sve to se uklopio i slabi sudija Lundgren iz Švedske, koji se od prvog minuta stavio na stranu domaćina. Vrhunac navijačkog suđenja zbio se u 79. minutu, kada je, pri vođstvu Metalista od 2:0, dosudio nepostojeći penal za domaćine.

Borac se neslavno oprostio od Evrope, ali to nije bila jedina kazna. Poslije utakmice uslijedila je još gora i teža. Zbog incidenata u Harkovu klub sa Gradskog stadiona kažnjen je sa 35.000 švajcarskih franaka, golman Jakovljević dobio je osam, a Bilbija jednu utakmicu kazne. Trener Nenad Gavrilović dobio je zabranu od pet godina sjedenja na klupi, a predstavnik kluba Živko Stanić svoju dužnost neće moći obavljati naredne tri godine.

Na ovaj način Borac je završio svoj drugi izlazak u Evropu; nakon meča u Harkovu, na Gradskom stadionu je osvanuo natpis „Ubiti Lundrena i ***ati sve Šveđanke“.

EVROPSKI TROFEJ

Poslije uspjeha u Kupu, Borac se vratio u Prvu saveznu ligu, čiji je bio član sve do raspada SFRJ. U sezoni 1990/91. Borac je osvojio četvrtu poziciju u prvenstvu, iza Crvene zvezde, Dinama i Partizana i na osnovu tog plasmana crveno-plavi su stekli pravo nastupa na Mitropa kupu u Fođi 1992. godine.

Te 1992. godine rat je polako počeo ulaziti u sve pore života i samo se sport još uvijek opirao mirisu baruta koji se mogao osjetiti na svakom koraku. U Banjaluci fudbaleri Borca su se pripremali za odlazak u Italiju, gdje se održavao Mitropa kup, na kojem su osim Borca, još učestvovali igrali mađarski Vašutaš, austrijska Admira i domaćin Fođa.
Banjalučani su osvojili trofej zahvaljujući boljem izvođenju penala u polufinalu protiv domaće Fođe (2:2, 2:4) i u finalu protiv Vašutaša (1:1, 3:5).

BORAC U SRBIJI, FINALA KUPA REPUBLIKE SRPSKE

Uslijedile su tri godine od 1992. do 1995. koje se moraju pamtiti kao dio sjajne istorije kluba, kada je, igrajući u ligama Savezne Republike Jugoslavije, Borac svoje domaće utakmice igrao u Valjevu i za to vrijeme odigrao čak 116 utakmica.

Nakon toga su Banjalučani počeli nastupati u takmičenjima pod okriljem Fudbalskog saveza Republike Srpske. Za to vrijeme, pa sve do danas, četiri puta su osvajali Kup (1994/95, 1995/96, 2008/09 i 2010/11.), dok su tri puta osvajali šampionsku titulu (2000/01, 2005/06. i 2007/08). Posebno se pamte utakmice finala Kupa Republike Srpske iz 1995. i 1996, kada je Borac porazio ekipe Rudara iz Prijedora i brčanskog Jedinstva, a revanš finala iz 1995. godine sa Gradskog stadiona prenosio je čak i Eurosport.

EVROPA NAKON 18 GODINA!

Godine 2010. Borac je osvojio Kup BiH i na taj način, nakon 18 godina, izborio nastup u Evropi. U drugom kolu kvalifikacija za Ligu Evrope Borac je igrao protiv švajcarske Lozane; u prvoj utakmici u Lozani pobijedili su Švajcarci (1:0), dok je revanš u Banjaluci završen neriješeno (1:1), te je tako Borac eliminisan iz daljeg takmičenja.

Godinu kasnije, Borac je postao šampion BiH, osvojio je titulu po prvi put u svojoj dugoj istoriji, i u okviru kvalifikacija za Ligu šampiona odmjerio snage sa izraelskim Makabijem iz Haife. U prvoj utakmici u Haifi, Borac je poveo golom Borisa Raspudića u 24. minutu, sve do 68. minuta imao povoljan rezultat (1:1) pred revanš u Banjaluci, ali su domaćini do kraja meča iskoristili dekoncentraciju Borčevih igrača i u narednih 12 minuta postigli četiri gola.

U revanš utakmici u Banjaluci Borac je osvjetlao obraz kluba i grada, savladavši izraelskog šampiona sa 3:2. Dva gola u toj utakmici je postigao Branislav Krunić, dok je mrežu gostiju jednom pogodio Nemanja Vidaković.

U sezoni 2011/12 Borac je zauzeo treće mjesto i treći put zaredom izborio plasman u evropska takmičenja, ponovo u kvalifikacijama za Ligu Evrope. Crveno-plavi su za protivnika dobili drugoligaša, Čelik iz Nikšića, ali su svoj evropski put završili veoma brzo, na veliko razočarenje svojih navijača. U prvom meču u Banjaluci rezultat je bio 2:2, dok u Nikšiću neriješen ishod (1:1) nije bio dovoljan da Banjalučani prođu dalje.

Ove godine, Banjalučani po četvrti put uzastopno će nastupati u Evropi, u okviru kvalifikacija za Konferencijsku ligu igraće protiv bečke Austrije.

ZA ROĐENDAN MEČ PROTIV NOVAJLIJE U SUPERLIGI SRBIJE

Izabranici Vinka Marinovića će danas na Zlatiboru odigrati drugu pripremnu utakmicu za nastavak sezone, a rival im je novi srpski superligaš Železničar iz Pančeva. Meč je na rasporedu od 16.30.