Na Evropskom prvenstvu za igrače do 21 godine u Njemačkoj, nacionalni tim Srbije i Crne Gore stigao je do finala, a u grupnoj fazi savladao je i Hrvatsku (3:2). Ovo je priča aktera tog turnira.
Mlada fudbalska reprezentacija Srbije i Crne Gore završila je drugoplasirana u svojoj kvalifikacionoj grupi, a zatim se kroz baraž protiv Norveške domogla Evropskog prvenstva koje se 2004. godine igralo u Njemačkoj. Tačno dvije decenije kasnije prisjećamo se turnira koji je obilježio djetinjstvo čitave jedne generacije - pobjede nad Hrvatima, penala protiv Švedske, poraza od Italije i srebrne medalje koja je pokrenula kompletan fudbal u zemlji koja će se raspasti dvije godine kasnije.
"Malo smo ostajali duže u gradu... Nekad smo znali. Imali smo dobre rezultate pa smo bili popularni i povlašćeni u gradu. Znali smo da kad imamo izlazak do 11, dođemo u 12 ili u pola jedan. Vraćali smo to na terenu, pa nije bilo problema", rekao je u prisjećanju na taj turnir nekadašnji napadač Andrija Delibašić, jedan od lidera generacije.
Na 20. godišnjicu meča između SCG i Hrvatske (3:2) u Oberhauzenu u razgovoru sa akterima tog meča MONDO se prisjetio kako je izgledao put mladih reprezentativaca, predvođenih legendarnim Vladimirom Petrovićem Pižonom. Meč protiv Hrvatske, odlučen volej udarcem mladog Branislava Ivanovića, donio je krucijalna tri boda, a Srbiju i Crnu Goru tek je u finalu zaustavio izuzetno jak italijanski tim. Gotovo niko nije očekivao da će turnir biti tako uspješan.
"Ispraćeni smo iz Beograda kao da su svi mislili da ćemo ispasti u grupi. Otišli smo bez podrške javnosti, niko nije očekivao uspjeh i onda je ulazak u finale bio ogroman uspjeh. Svi su počeli da gledaju naše utakmice. U tom finalu Nikola Mijailović dobio je crveni karton i to je odredilo utakmicu. Oni su stvarno bili dobri, ali zbog crvenog kartona nismo osvojili. Sad je 'šta bi bilo, kad bi bilo'. Dali smo zadatak narednim generacijama ulaskom u finale. Stvarno veliki uspjeh je napravljen, malo je falilo da se zlatnim slovima upišemo u istoriju srpskog i crnogorskog fudbala. Imali smo doček u Skupštini grada, na aerodromu, navijači su nas pozdravljali. Svi su gledali finale Evropskog prvenstva", prisjeća se nekadašnji mladi reprezentativac Igor Matić na početku razgovora za MONDO.
Sjećanja na turnir u Njemačkoj ne blijede ni kod Bojana Nezirija. "Skromno smo otišli, a to nam je bila vrlina. Interesovanje javnosti je raslo, to je normalno, svi su vidjeli da možemo do same završnice. Tek sad sa ove tačke gledišta, kad pogledamo koja imena svjetskog fudbala su igrala... Dogurali smo do finala, neke dobre reprezentacije ostavili smo iza nas", rekao je nekadašnji fudbaler, prepoznatljiv po fantastičnom centaršutu lijevom nogom.
Ali, nećemo krenuti od finala. Reprezentacija Srbije i Crne Gore završila je druga u kvalifikacijama za EURO, odmah iza Italijana koji su imali dva boda više. Moralo je kroz baraž, koji se ispostavio teži nego što se očekivalo.
"Kako smo došli do tog Evropskog prvenstva? Baraž mečevi sa Norveškom... Igrali smo na Marakani protiv Norvežana, tu je igrao i Nemanja Vidić koji je kasnije propustio turnir. Pobijedili smo 5:1, ali pominjem to jer smo revanš izgubili 3:0. Brzo je bilo 3:0 za njih tamo. Bilo je spasavanje, otišli smo kako mi to znamo... Sjećam se naslova 'Drama u Dramenu', ali smo se spasili nekako. Mislim da smo se na Paliću pripremali za Evropsko prvenstvo. Prije nas godinama nijedna reprezentacija nije otišla na veliko takmičenje", govori nam Matić, jedan od najbitnijih igrača Srbije u kvalifikacijama.
NAJJAČI ADUTI REPREZENTACIJE
Mlada reprezentacija preživjela je baraž, a na Evropskom prvenstvu našla se u grupi sa Hrvatskom koju su predvodili Darijo Srna i Niko Kranjčar, Bjelorusijom u kojoj su se pitala braća Hleb i Italijom u kojoj su Andrea Barzalji, Alberto Đilardino i Danijele de Rosi bili malo bolji od ostatka. Reprezentativci su znali da imaju šanse!
"Gomila igrača koja je napravila velike igračke karijere, ali nije to samo individualno, bili smo i fantastična grupa", kaže nam Matić, a to je stav i njegovih kolega. "Sjećam se mnogo toga, i samih kvalifikacija, i početka priprema sa selektorom Pižonom, kako smo prošli put do same završnice, gdje nismo bili favoriti poput Hrvata, Italijana, Šveđana, Portugalaca... Jedan dugačak put smo prošli kao generacija, od trnja do zvijezda. Dosta njih je kasnije zaigralo i za A reprezentaciju, napravilo vrhunske karijere. Smatram da je za nas kao generaciju upečatljivo to zajedništvo, svlačionica u kojoj smo bili vesela i hrabra družina. Zasluženo smo došli do srebra", u razgovoru za MONDO ističe Goran Lovre, strijelac gola na meču protiv Hrvatske.
Po riječima tadašnjih mladih reprezentativaca, znali su da imaju kvalitet - i kao pojedinci, i kao tim.
"Mi smo znali da je Evropsko prvenstvo veliko takmičenje, a ispraćeni smo bez neke pompe. Niko nije shvatao da možemo da ugrozimo ostale protivnike. Vjerovali smo, imali smo zajedništvo i duh, imali smo motiv da se protiv jake ekipe pokažemo. Došli smo do pobjede koja nas nije iznenadila, zato što smo čvrsto vjerovali u uspjeh", kaže nam Neziri, dok Andrija Delibašić dodaje detalje o snazi tima: "Sjećam se dobrog ambijenta koji je vladao tih godina u mladoj reprezentaciji. Vođeni Pižonom, a ne moram da govorim ko je i šta je značio za naš fudbal, jednostavno smo se našli, družili smo se i van terena. Ako treba da izdvojim nešto, to je timski duh. Pratili su nas i rezultati. Planiranje je bilo izvrsno, igrali smo fantastične pripremne utakmice protiv Francuske, Engleske... To je urodilo plodom."
Kako nije... Nakon dugog perioda bez velikih fudbalskih uspeha, poslije građanskog rata, sankcija i bombardovanja, mlada reprezentacija Srbije bila je prva koja je krupnim koracima izašla pred svijet. Razgovori sa četvoricom fudbalera iz generacije koja je 2004. godine igrala Evropsko prvenstvo u Njemačkoj ukazuju da je najbitniji čovjek za te korake bio selektor Vladimir Petrović!
PIŽON SVE UMIJE BOLJE OD VAS!
Impresivna igračka karijera u dresu Crvene zvezde i Jugoslavije, avantura u Arsenalu, osvajanje Kupa evropskih šampiona kao pomoćni trener u štabu Ljupka Petrovića, pa samostalni posao u Zvezdi. Pižona je pratio dobar glas - svi su znali šta može na terenu, a nakon Evropskog prvenstva 2004. godine i na klupi. Bio je idealan čovjek na mjestu selektora.
"Pižonova je zasluga, trener je ključ i bez njega je nemoguća misija. Ja sam i nakon tog prvenstva i dok sam igrao u drugim klubovima govorio da mi je mnogo žao što Vladimira Petrovića Pižona nisam imao kao trenera u nekom klubu. Mogao je još mnogo da me unaprijedi kao igrača svojim fudbalskim znanjem. On je jedan veliki i pošten čovjek, mislim da su se neki klubovi i ljudi u Srbiji ogriješili o njega. Zaslužuje mnogo više pažnje zbog svog znanja, nemamo mi mnogo takvih ljudi", ističe Goran Lovre, u čijem se glasu stvarno čuje koliko cijeni trenerske i ljudske kvalitete jednog od najboljih fudbalera u istoriji Zvezde.
Poseban odnos tadašnji selektor imao je sa Bojanom Nezirijem, izvukao ga je kada niko nije očekivao i gurnuo u vatru iako nije bio redovan u kvalifikacijama.
"Dobio sam priliku u startnoj postavi protiv Hrvatske, što nije bio slučaj kroz kvalifikacije. Ulazio sam povremeno u igru, a tada je Pižon odlučio da igram jer sam poznavao Srnu kao direktnog protivnika. Eto, nametnuo sam se tu. Ta utakmica ostaje u sjećanju, obilježila mi je karijeru", sjeća se Neziri i dodaje: "Prije svega, Pižon je sjajan čovjek. Veliko fudbalsko ime! Uvijek ima šta da vam pokaže, da napravi pozitivnu atmosferu u ekipi, da izgradi duh i zajedništvo. Mislim da nas je to i dovelo do finala! Zaista sjajan demonstrator, psiholog, pedagog... Kažem, kvalitetan čovjek! Uticalo je to na nas, da se još više dajemo, na terenu, na treninzima, na utakmicama, na svim okupljanjima. Uvijek smo sa velikom željom dolazili, nikome nije padalo na pamet da otkazuje pozive u reprezentaciju. Svi smo jedva čekali okupljanje. On je imao veliki uticaj na naše razvijanje. Pogotovo na osvajanje te srebrne medalje, u koju je malo ko vjerovao. Otišli smo na Evropsko prvenstvo... Ne mogu da kažem kao autsajderi, ali rijetki su vjerovali da možemo da prođemo grupu. Eliminisali smo Hrvatsku što je za mnoge bilo iznenađenje."
Pižonom fudbalski talenat ostao je kultni detalj srpskog fudbala i dugo godina nakon njegovog penzionisanja. Dok je radio u Crvenoj zvezdi često je znao da se "skine" i fudbalerima pokaže kako bi trebalo da odrade ono što se od njih očekuje. Prisjeća se takvog odnosa i u mladoj reprezentaciji vezni fudbaler Igor Matić, koji je i mogao najviše da nauči od Vladimira Petrovića.
"Imali smo fenomenalnu energiju i atmosferu. Jedva smo čekali okupljanja. Atmosfera je preduslov da se napravi dobar rezultat. Pižon je bio vrhunski selektor u svakom smislu. Znao je da nam progleda za neke stvari, ali smo na terenu bili prava grupa. Posebno u ofanzivnom dijelu, dosta stvari nas je naučio. Sada da pričamo o nekim stvarima koje rade vrhunske ekipe poput Mančester sitija, ulazak u igru iz posljednje linije, mi smo to radili sa Pižonom u reprezentaciji prije 20 godina. Stvarno smo bili dobri u tome. Bio je vizionar, čovjek ispred svog vremena. Koristio je sav svoj talenat i kreativnost. Ja ga se ne sjećam kao igrača, ali prenosio nam je ono kako je igrao fudbal. Nije znanje znati, znanje je prenijeti znanje. On je i to radio vrhunski. Sve riječi hvale za njega i za njegov stručni štab. Bio je ekstra talentovan, izuzetno kreativan. Uvijek mi je govorio 'Ti nisi brz igrač, ti si kao ja. Traži loptu u noge, ne trkaj se, samo razigravaj'. Mnogo mi je pomogao na putu u karijeri. I sad kao trener koristim znanje koje mi je Pižon prenio", rekao je bivši trener Čukaričkog i Novog Pazara.
Sjeća se Pižonove magije i Andrija Delibašić. "Pižon je bio sjajan za nas. Iako smo mi bili klinci kad je on harao evropskim terenima, igrao za Zvezdu i za Arsenal u Engleskoj. Stvarno smo imali prijateljski odnos, uz poštovanje i autoritet. Imao je šta da pokaže na terenu. Iako je već bio u godinama, sa nama je igrao povremeno pred utakmice ili na treninzima, kada je neka opuštena atmosfera. Znao je da se skine u šorts i majicu, obuje kopačke i pokaže nam ono što on zna. A znao je stvarno puno. Mi smo bili klinci, željni svega, pa smo malo i koristili tu njegovu dobrotu. U par navrata smo trpjeli kritike... Bio je ključni faktor uspjeha te generacije", ističe bivši golgeter Partizana i dodaje: "Malo smo ostajali duže u gradu... Nekad smo znali. Imali smo dobre rezultate pa smo bili popularni i povlašćeni u gradu. Znali smo da kad imamo izlazak do 11, dođemo u 12 ili u pola jedan. Vraćali smo to na terenu, pa nije bilo problema. Bio je Pižon sjajan, šteta i zbog njega što nismo osvojili zlato. Ostaje žal jer smo bili desetkovani u tom finalu. Nije igrao Jokić, ja sam imao parne kartone zbog Bjelorusije i Švedske. Bili smo oslabljeni, a Italija veoma jaka u tom uzrastu."
Polako, polako, nećemo opet u finale. Nismo se još dovoljno posvetili utakmici protiv Hrvatske na samom početku takmičenja.
NA STADIONU KAO DERBI, A ADRENALIN RASTE!
Raspad zajedničke države stvorio je sportsko rivalstvo koje i dalje traje. Obilježio ga je Zoran "Bata" Mirković na Maksimiru, obilježili su ga i neki incidenti na klupskom nivou početkom devedesetih. Obilježio ga je i bolan poraz mlade reprezentacije Srbije protiv Hrvatske (6:2) u Beogradu u avgustu 1999. godine, pa je sve to podgrijalo atmosferu.
Dijaspora je ozbiljno shvatila zadatak, na obje strane. Navijačke zastave, koreografije, pjesma tokom čitavog meča, sve je mnogo više podsjećalo na prvenstveni meč u Argentini nego na utakmicu mladih selekcija na Evropskom prvenstvu, u inače "mirnoj" Njemačkoj, kilometrima daleko od Balkana.
"Izgledalo je kao da igraju A reprezentacije, a ne mlade. Sjećam se dolaska na stadion, nekoliko hiljada navijača je već navijalo, zastave, palile se baklje...Držao nas je adrenalin, jedva smo čekali utakmicu. Na stadionu isto dobra atmosfera, stvorena je prava slika o derbiju. Sjećam se tih naših pjesama, sjećam se kako je izgledalo kad je svirala himna. Nije mnogo od nas do tada igralo takve utakmice, posebno protiv takvog rivala. Divno, veliko iskustvo, ljudi iz dijaspore su dolazili sa svih strana Njemačke, prilazili su poslije utakmice, dolazili u hotel. Nikada neću zaboraviti druženje sa njima. Osjetili smo pravu atmosferu za dobar rezultat zbog te podrške", ističe Bojan Neziri dvije decenije kasnije i dodaje: "Dosta lijepih momenata sa ljudima koji su došli da nas bodre. Mnogo naših ljudi, naših navijača, porodice, prijatelja... Bili su tu i čelnici FSSCG. Mnogo lijepih detalja koji nikada neće izbledjeti. Sjećam se da je u mom rodnom Šapcu cijeli grad pratio utakmice. Na najbolji način sam predstavio grad i klub, nezaboravno veče."
Atmosferu ističu i njegovi saigrači. "Postojao je veliki naboj, znali smo da u Njemačkoj živi veliki broj Hrvata, ali i naših ljudi. Znali smo da će biti vrela atmosfera, ali nas je to samo motivisalo. Krasila nas je hrabrost, bili smo spremni i fizički i psihički", prisjeća se Goran Lovre, dok Andrija Delibašić dodaje: "Bilo je sjajno igrati pred takvim navijačima. Znamo koliko Srba i Crnogoraca živi u Njemačkoj, oni su pratili svaki naš korak. To Evropsko prvenstvo bilo je fantastično organizovano, na dobrim terenima, sa navijačima, medijima, suđenjem... Nama je od početka bilo jasno da ćemo se boriti za medalju, samo pitanje kojeg sjaja."
Takođe, Igor Matić se prisjeća fantastično organizovanog turnira i nevjerovatne podrške koju je mlada reprezentacija dobijala na svakom koraku. Na meču protiv Hrvatske i on je bio u njihovoj ulozi, pošto se nije našao na terenu i zbog toga mu je bilo teško.
"Sama organizacija je bila fenomenalna. Osjetili smo to na svakom koraku. Nijemci su bili domaćini, imali su mnogo dobrih igrača i nisu ništa napravili. Dobro je što se nas neko sjetio, da piše o tome poslije 20 godina. Ne o meni, nego da nama da malo prostora zbog ogromnog i lijepog uspjeha. Mi smo bili u Oberhauzenu, gdje smo igrali dvije utakmice. Bohum je valjda sat, sat i po vremena udaljen, tamo smo igrali finale. Tu se sve zna, satnice, termini, kad, šta i kako. Dosta navijača je dolazilo na treninge, ali smo ipak imali mir u hotelu za analize i pripreme utakmice. Imali smo obavezu prema navijačima, da napravimo dobar rezultat. Dosta vremena smo provodili u hotelu, tu je u centru pažnje oporavak, analiza i pripremni trening. Ne mogu tu igrači da budu nespremni, mogu da budu samo umorni jer izlaze iz sezone", kaže nam Igor Matić, koji je meč protiv Hrvatske odgledao sa klupe. "Teže je gledati, najlakše je biti igrač. Kad ste na terenu, radiš svoj posao, znaš svoje zadatke i pokušavaš da odradiš to na najbolji način. Do tebe je samo to što ti je rečeno", dodaje uz osmijeh.
A MEČ - SPEKTAKL!
Rekli smo već, Hrvatska je barem na papiru bila favorit protiv SCG. Uticali su na to brojni faktori, ali četa Vladimira Petrovića Pižona zabilježila je istorijsku pobjedu. Obilježili su je Bojan Neziri sa dvije asistencije, Andrija Delibašić promašenim penalom, Goran Lovre pogotkom iz odbitka u toj situaciji i na kraju Branislav Ivanović, volej udarcem za pobjedu.
"Sjećam se svega sa te utakmice. Hrvati su bili fantastični... Mi smo vodili 1:0 na poluvremenu, a na poluvremenu je ušao Eduardo i napravio nam velike probleme. Izjednačili su, imali dosta šansi. Bane Ivanović je defanzivno bio odličan, ali je uvijek imao taj osjećaj za gol. Negdje mu se tu karijera okrenula. Sjećam se u svlačionici, ulazimo poslije meča i kaže Bane 'Matke, šta je ovo, svi me zovu?' Imao je mnogo propuštenih poziva. Sjećam se da je Bojan Neziri centrirao, on uhvatio volej na drugoj stativi i dao gol. Vrlo bitna pobjeda za nas, pred punim stadionom. Bio je veliki naboj. Rat, takvo vrijeme, sankcije, još je sve svježe. Rivalitet je postojao. Utakmica je bila dobra, efikasna, oni u boljem momentumu nakon 2:2", govori nam Igor Matić.
Za Bojana Nezirija mnogi su istakli da je bio najbolji pojedinac meča.
"Upečatljiv mi je moj prodor i centaršut kod prvog gola. Zaista pravi tajming, pa ulazak Danka Lazovića i gol... Dobio sam šansu selektora i iskoristio je na maksimalan način. Bio sam prepoznatljiv po prodorima jer su me krasile brzina i odlična lijeva noga, tu sam prošao pored Kranjčara i Buljata, pa precizno pogodio Danka. Otvorilo mi je da kasnije i neke druge utakmice odigram na visokom nivou. Vjerovao sam u sebe, igrao sam u velikom klubu i bilo je samo pitanje kada ću pokazati kvalitet. Drago mi je što je to bilo baš protiv Hrvatske. Nije moglo bolje! Kod druge asistencije nije to bio ni idealan položaj mog tijela, ni idealan centaršut. Bilo je to jedino rješenje. Morao sam da centriram povratnu loptu nakon izvedenog auta, na bilo koji način. Srećom pa je Bane Ivanović ispratio to sa druge stative. Mogu da kažem da sam ga poslije tog centaršuta vinuo u fudbalske visine. Nekoliko puta smo se sreli i u šali smo govorili da je tu krenuo njegov uspon. On prije toga nije igrao nijednu utakmicu za mladu reprezentaciju, kao najmlađi nam se priključio. Odigrao je kvalitetno, postigao gol za pobjedu i omogućio nam šansu za plasman. Iako je defanzivac, on je umio da se nađe u završnici, imao je odlične napadačke karakteristike. U velikim klubovima u kojima je igrao dao je mnogo golova ne samo iz prekida već i iz same igre. To je nagovijestio već u Njemačkoj."
Reprezentacija Srbije i Crne Gore povela je pogotkom Danka Lazovića nakon centaršuta Bojana Nezirija u prvom dijelu, a prednost duplirala početkom drugog dijela meča. Andrija Delibašić je izveo kazneni udarac i nije postigao gol, ali je Goran Lovre uspio da popravi stanje i da zatrese mrežu. Obojica se veoma dobro sjećaju te situacije.
"Meni je bilo simpatična Andrijina reakcija, on je jedini tugovao dok nije shvatio da smo dali gol. Uhvatio se za glavu dok su svi ostali slavili sa mnom. Više se nervirao što je promašio penal, ali to nije ni bilo bitno jer smo dali gol", kaže Goran Lovre, dok se Andrija i danas pomalo kaje... "Mene je poremetilo. Sanjao sam gol protiv Hrvatske, da ću donijeti pobjedu i bodove. Poremetio me je i skoro cijeli turnir sam mislio o tome. Možda sam tek u polufinalu prestao da mislim. Promijenio me je na ličnom planu, dosta sam razmišljao, bio sam povučen... Izgarao sam na terenu, ali možda nisam odigrao najbolje što sam mogao to Evropsko prvenstvo. Ja nisam izvodio penale, Danko Lazović je bio zadužen. Danko je već dao gol Hrvatskoj za 1:0, pa je meni zapalo da šutnem penal. Ideja je bila da ja šutnem penal, otvorim turnir golom i zakoračim na Evropsko prvenstvo. Na kraju smo se radovali i prošao je taj trenutak tuge. Sjećam se da su navijači bili iza gola, slavili su i prije nego što sam izveo i nekako sam ih razočarao. Istina je, ja nisam vidio taj gol. Samo sam vidio slavlje cijelog stadiona i da svi trče na stranu da zagrle Lovrea. Zahvaljivao sam mu se na kraju što je ispratio", istakao je Delibašić.
Hrvatska je uspjela da se vrati. Eduardov ulazak u igru trgao je ekipu, naturalizovani fudbaler prepolovio je zaostatak, a Niko Kranjčar donio izjednačenje u 68. minutu. Drugi timovi bi potonuli, mlada reprezentacija SCG nije.
"Ostalo mi je u sjećanju da smo tokom čitave utakmice mi imali kontrolu, iako to rezultat nije uvijek pokazivao. Ni u jednom momentu se u glavi nisam kolebao. Ispostavilo se da je Bane Ivanović kao jedan od mlađih ušao sa klupe i postigao pobjedonosni gol, ali svakako da mi znači i moj postignut gol. Znači i cjelokupna igra saigrača, nismo se mi osjetili ugroženo, nismo paničili. Ušli smo hladne glave, hrabrog srca i to je bio ključ", kaže 20 godina kasnije Goran Lovre.
MALO FALILO ZA ZLATO!
"Šteta što nismo osvojili zlatnu medalju jer onda zauvijek ostaješ upisan u istoriji. Napravili smo veliki uspjeh. Bili smo dobri, kvalitetni, i pojedinačno i timski. To finale je odredio crveni karton Nikole Mijailovića u 34. minutu i ostali smo limitirani. Izgubili smo od Italijana 4:1 u Avelinu, dobili smo ih golom Dejana Milovanovića u Novom Sadu, pa smo izgubili u grupi 2:1 i onda finale", kaže nam Igor Matić, koji je u kratkom roku četiri puta imao Italijane za rivale.
Pobijedili su nas u finalu, a nije trebalo ni da dođu do njega!
"Smatram da je na meču protiv Italije u grupnoj fazi napravljena velika sudijska greška. Poništen je gol Danka Lazovića koji sam ja namjestio! Da taj gol nije poništen, Italija ne bi ni igrala finale. Mi smo u grupi pokazali da možemo protiv Italijana. Bili smo dominantni. Taj gol Lazovića trebalo je da presudi Italijanima i da ispadnu iz grupe, sudija je svirao ofsajd. Sudija je podigao zastavicu nakon četiri-pet sekundi, iako se na snimku vidjelo da je Danko tri ili četiri metra u dobroj poziciji. U toj utakmici smo pokazali da smo dominantni, ništa nam nisu mogli", prisjeća se Lovre i okreće priču na anegdotu pred finale: "Ostalo mi je upečatljivo da su Piksi i Dejo (predsjednik i potpredsjednik FSSCG) na ručku pred utakmicu rekli 'Momci, postigli ste veliki uspjeh, šta god uradili, vi ste naši pobjednici, jedino nas interesuje da ne dobijete crveni karton.' Uperili su očima i jedan i drugi ka Džoniju Mijailoviću koji je sjedio pored mene za stolom, aludirajući na to da je on luckast i svoj, ali da ga svi mnogo volimo. Nažalost, ispostavilo da ga je ponio žar... Ne možemo da vratimo vrijeme. Niko njemu nije zamjerio, to je veliki uspjeh cijele generacije. Džoni je bio veoma bitan momak u toj ekipi."
Za finalni meč reprezentacija Srbije i Crne Gore imala je velikih problema. Bez Nemanje Vidića i Marjana Markovića koji nisu ni krenuli na turnir, pa bez Bojana Jokića i Andrije Delibašića koji su imali kartone... A opet, malo je falilo!
"Sklop svih elemenata je falio za zlato. A vjerovatno i malo kvaliteta. Možda Italijani u kvalifikacijama nisu bili toliko dominantni, dobili smo ih u Novom Sadu, ali kada je došlo Evropsko prvenstvo igrali su svi njihovi najbolji igrači. Većina su bili igrači iz Serije A. Došli smo u finale bez standardnog štopera Jokića. Dobijen je crveni karton. Neću sebe hvaliti, odigrao sam to prvenstvo možda ispod nekih očekivanja, ali vjerujem da bih značio timu. Protiv Švedske sam pogodio sa penala, vratio se u život, bio sam pun samopouzdanja. Neki glup faul iz nervoze me je koštao finala i dan danas mi je žao zbog toga", prisjeća se Andrija Delibašić koji je imao veoma buran turnir. Bolje od srebra nije moglo.
"Mi smo dosta dobro poznavali igru Italijana, sreli smo se sa njima i u kvalifikacijama i u grupnoj fazi. Moglo je finale da bude izjednačeno. Rani crveni karton presjekao je ekipu, odnos snaga na terenu više nije bio isti. Nije bilo realno da pariramo tako kvalitetnoj ekipi. Istakli su se Đilardino i De Rosi", kaže nam Bojan Neziri, ali tadašnji reprezentativci ponosni su i na uspjeh i na primjer koji su ostavili.
POČELA DOMINANTNA ERA MLADE REPREZENTACIJE!
Evropska prvenstva za igrače do 21 godine organizovana su tri puta u četiri godine, a to je i najuspješniji period srpskog nacionalnog tima. Dok je UEFA prebacivala turnir sa parnih na neparne godine, reprezentacija SCG dominirala je i tri puta stigla do same završnice. Pored poraza od Italijana 2004. godine tu je i poraz od Holandije u finalu 2007. godine, uz osvojeno treće mjesto pobjedom nad Ukrajinom 2006. godine.
"Sad nam je jako teško da odemo. Ako ne praviš rezultat, ispadaš u drugi, treći, četvrti šešir. Odlaskom na Evropsko prvenstvo ideš u bolji šešir, stvaraš kontinuitet. Malo ko to pominje. Kad se pominju ti uspjesi mlađih kategorija, ogroman uspjeh generacije Veljka Paunovića na Novom Zelandu ili Ljubinka Drulovića u Litvaniji, ali mlada reprezentacija je seniorski fudbal. Ja bih volio da osvojimo to u nekom narednom periodu. Ta prvenstva za mlade su seniorski fudbal jer igrači počnu kvalifikacije kad imaju 21 godinu. Ja sam 2004. godine na Evropskom prvenstvu imao 23 godine. Na tom prvenstvu je igrao Đilardino koji je bio prvi strijelac Serije A. Treba razdvojiti kadetski i omladinski fudbal od mlade reprezentacije", kaže nam Igor Matić.
Ipak, Vladimir Petrović Pižon tada je mislio i na budućnost fudbalske reprezentacije. Na turnir su otputovali momci koji su bili nekoliko godina mlađi, poput Branislava Ivanovića, Dejana Milovanovića, Boška Jankovića, Miloša Krasića i Simona Vukčevića. On je od pojedinih saigrača bio mlađi čak pet godina, ali je ideja bila jasna - neko će morati da predvodi narednu generaciju.
"Ako se vratimo na te ranije utakmice sa Hrvatskom, sve je to bilo dodatni motiv. Motivisala su nas i imena hrvatskih igrača, klubovi u kojima oni igraju. Željeli smo da im se revanširamo, željeli smo i da otvorimo vrata uspjesima nekim našim narednim generacijama. Taj naš rezultat bio je poput incijalne kapisle. Poslije nas su pravili dobre rezultate, To Evropsko prvenstvo steklo im je veliko iskustvo, pa kad su postali vođe i lideri i oni su donijeli rezultat. Definitivno im je značilo. Ponosan sam na to što smo bili incijatori uspjeha narednih generacija", prisjeća se Neziri, dok Goran Lovre koristi još jednu priliku da istakne u prvi plan Vladimira Petrovića. "Pižonova zasluga je i što su na tom Evropskom prvenstvu samo nastavili naš pobjednički niz. Tu su bili Miloš Krasić, Boško Janković, Vladimir Stojković, Dejan Milovanović, Simon Vukčević... Oni su postali predvodnici narednih generacija. I to je selektorova velika zasluga, mnogo im je značilo što su bili u Njemačkoj sa nama", dodao je nekadašnji vezni fudbaler.
Dio tog tima na Evropskom prvenstvu bili su i fudbaleri impresivnih karijera poput Vladimira Stojkovića, Vladimira Dišljenkovića, Milana Biševca, Miloša Marića... Tu u Njemačkoj počela je revolucija koja je trajala narednih nekoliko godina! "Velika zahvalnost vama što ste nas se sjetili, trebalo je i neko iz FSS da nas se sjeti. Taj događaj iz 2004. je neki preokret, tu je naš fudbal krenuo uzlaznom putanjom. Poslije su došla i svjetska prvenstva, i uspjesi mlađih kategorija...", rekao je na kraju razgovora Goran Lovre.
Dvije decenije kasnije Srbija pakuje kofere i putuje za Njemačku. Na mjestu gdje je svojevremeno mlada reprezentacija započela dobar niz na Evropskim šampionatima. Sada se nadamo da bi tako nešto mogli da postignu i "orlovi", predvođeni Draganom Stojkovićem Piksijem, protiv najboljih timova Evrope.
(MONDO/Dušan Ninković)