Fudbalska reprezentacija Srbije večeras protiv Danske igra za prolazak u narednu rundu takmičenja. Od reportera MONDA Milutina Vujičića sa EURO2024.
Ako nismo potpuno motivisani, čemu, bre, sve ovo? Zbog čega uopšte razbijamo glavu kalkulacijama, predikcijama i gotovo suludim teorijama o prolasku grupne faze, ako ne planiramo da ostanemo još u Njemačkoj… Tokom prethodna četiri dana iz usta selektora Dragana Stojkovića i njegovih igrača stizale su samo jake riječi. Od "nema predaje" preko "morate da nam vjerujete" do citiranja velikog vojskovođe Živojina Mišića, a sve je na kraju moglo da stane u njegove riječi koje nisu upotrijebili srpski reprezentativci. Bar do sada.
"Nema 'teško'. Neću da čujem danas tu riječ", obraćao se Mišić svojim vojnicima pred jednu od čuvenih i odlučujućih bitaka, a sada bi mogao da ga citira i Piksi koji je duboko uvjeren da je sve taktički vrlo korektno, samo da je potrebno izbiti strah iz fudbalera u prvih dvadesetak minuta utakmice. Hajde da i mi vjerujemo da je tako, iako ne postoji niti jedan dokaz.
Hajde da vjerujemo da je sve do motivacije, inata, da nas "psihološki momenat" do sada ozbiljno ograničava da igramo fudbal kakav vjerujemo da možemo da igramo, ubijeđeni da smo na kraju krajeva bolji od "nama ravnih" i da nikako taktika ne igra presudnu ulogu. Ako je tako, na klupi imamo čovjeka koji je sposoban da svojom harizmom odobrovolji i "klub hejtera", pa je tako još danima pred meč sa Danskom (utorak, 21.00) davao proračunate izjave. Od šapata Samardžiću, preko sjedenja i zapisivanja sastava u blokče, preko izjava zbog kjojih se ježimo, Piksi je već meč najavio kao da u njemu odlučuje samo ko je ušao s većom željom.
Može li to da odluči? Rijetko kada se dešavalo da Srbija dođe do pobjede zato što je bila na neki način motivisanija od protivnika, čuli smo podsjećanje selektora i da ukupno u istoriji imamo samo tek dvije pobjede na prvenstvima Evrope, međutim baš to je naša šansa. Satjerani u Termopilski klanac, sa tek po kojim koji bi se kladili da ćemo iz njega "izaći živi", srpski fudbaleri imaju šansu da urade ono što je rijetko ko od njihovih prethodnika uspio - da ubijede navijače da vrijede.
Moraće da se proguta ego, moraće da se uzme "nož u zube", pošto samo tako Srbija može da dođe do pozitivnog rezultata. Bod bi nas u teoriji ostao u prilici da prođemo dalje, ako se poklope još neki rezultati, dok ne smijemo da razmišljamo ni o čemu manjem od tri boda. Sa njima ne samo da bismo prošli dalje, nego bismo oprali obraz koji bridi još od Katara.
Međutim, potrebno je uraditi najteže od svega, preći sa riječi na djela. Sve to lijepo zvuči, upečatljivo je, klikabilno i moćno, ali ništa ne znači ako svih 11 - ne, čak 26 - ne misli identično. Ne smije da postoji i crv sumnje u selektora Srbije ako smo zamislili da se plasiramo u osminu finala, prosto moramo da vjerujemo, makar i samo deklarativno. Ako igrači osjete - kao što je to sa Slovenijom u Minhenu - da neko stoji uz njih, moći će Piksijeve motivacione citate da zamisle pred očima i počnu da ih sprovode sasvim do kraja.
"Jedan koji hoće, uvijek je jači od dvojice koji moraju", još je govorio vojskovođa Živojin Mišić, ni ne sluteći da će se stotinu godina kasnije njegove riječi koristiiti kao najava za duel koji bi zaista mogao da promijeni istoriju srpskog fudbala. Nadamo se konačno na bolje, pošto nam je dosta negativnosti koja na ovaj ili onaj način ispliva na površinu kada se počne pričati o fudbalskoj reprezentaciji. Sada ono "teško" mora što prije da se zaboravi, da se zauzme gard i da se naš vojskovođa sluša do kraja, posebno kada kraj aut-linije bude zapovjedao: "Nema povlačenja, nema predaje".
Više nam ništa nije preostalo nego da budemo pukovnik ili pokojnik, ono između istorija i ne pamti. Navucite šinjel, stavite šljem i u borbu, junaci…
(MONDO, Milutin Vujičić)
BONUS VIDEO: