Aleksandar Mitrović je još jednom dokazao da je ubjedljivo najbolji srpski napadač iako u njegovom fudbalskom CV-u ne stoje ni Real Madrid, ni Juventus. I to nikada ne smije da bude faktor u odlučivanju prvog špica.
Aleksandar Mitrović postigao je protiv Švajcarske svoj 59. gol u dresu reprezentacije Srbije i "ljepotica" zbog koje je skočio cijeli stadion u Leskovcu sumira zapravo cijelu njegovu karijeru. Nakon već "milion duela" sa protivničkim fudbalerima i već dušom u nosu u 60. minutu, Mitrović je odlučio da potrči za nemogućom loptom koja je napamet ispucana u kontri.
Na polovini terena na nju kreću samo Mitrović i Akanđi, s tim da je Švajcarac više prati pogledom i džogira, vjerujući da će umorni i kršni Smederevac odustati jer lopta sigurno ide u aut. Međutim, ne bi Mitrović bio miljenik navijača reprezentacije Srbije da je odustao od trka za ovom loptom, pojurio ju je i u svom maksimalnom ubrzanju, rušeći sve predrasude, zakone fizike i sporta. I ne samo da je sačuvao u terenu, nego je odlučio da "izazove" Akanđija, jednog od najboljih štopera svijeta, da odigraju jedan na jedan. Navikao je u Premijer ligi na brže fudbalere od Mitrovića, pa i na treningu gdje mora da se "bakće" sa suludim korakom i ubrzanjem Erlinga Holanda, ali kada ga je Srbin ubacio "u svoju brzinu", više nije znao šta da radi.
Akanđi se povlačio pred Mitrovićem, vjerujući da će Srbin ostati bez snage i da će dok se "dogega" do gola imati pomoć već svih svojih saigrača, međutim inteligencija je i dalje najvažnija stvar u fudbalu. Opet dokazano. Usmjeravao je loptu u svoju desnu stranu, tražio prostor za šut, a onda vidio da Rodrigez dolazi u kontrasmjeru i da prati Samardžića koji protrčava iza Mitrovića. Cijenio je da će uslijediti dodavanje, a Mitrović da će Rodrigez zakloniti svog golmana Kobela. Imao je samo milisekund da ispali "bombu" i pogodio je, za jedan od svojih najljepših golova u karijeri.
Iako je Kobel bio u svom uglu i čekao tamo loptu, iako su ga branila još četvorica igrača protiv samog Mitrovića, nije mogao da vidi loptu prije nego što mu je bila iznad glave, a to mogu samo napadači koji su potpuno svjesni svojih vrlina i mana - i znaju kako da ih naglase i sakriju. Za dobro svog tima.
Taj kvalitet koji posjeduje Mitrović ne da ne posjeduje mnogo napadača, nego je generalno rijedak među fudbalerima, i Srbija mora da nauči još više da ga cijeni. Nije bez razloga predsjednik FSS Dragan Džajić dobacio "nemoj njega neko da mi dira" kada je opet ugledao Mitrovića na treningu reprezentacije i nije čudo što državni tim izgleda ratobornije sa njim na terenu. Snaga, energija i inteligencija koju posjeduje Mitrović daju posebnu "aromu" igri svakog tima i grijeh je to ne iskoristiti na pravi način, posebno jer se radi o lideru koji je sposoban da to isto prenese i na svoje saigrače.
Znao je Mitrović i da odigra loše, posebno kada je imao problema sa fizičkom spremom i htio je "preko svojih mogućnostI", a koliko god da je dao Srbiji - uvijek je bilo komentara da nije najbolji srpski napadač. Tako je bilo očekivano da ga Jović "istisne" oblačenjem dresa Real Madrida, isti je slučaj sa Dušanom Vlahovićem u Juventusu.
Kada već nisu uspjeli da se nametnu svojim igrama u reprezentaciji Srbije (ni u klubovima), kompromis je bilo da Srbija proba sa dva špica. Razumljiva je donekle i želja selektora Piksija da udovolji svima, da nema nezadovoljne u timu, ali nažalost to se više puta obilo o glavu i možda je rješenje zapravo sve vrijeme pred nosom. Treba da igra najbolji tim, a ne najbolji igrači, nije toliko komplikovano kao što se čini.
A sudeći kako Mitrović igra za svoju reprezentaciju - iz nje niko ne smije da ga istisne dok sam ne kaže "dosta". Barem dok se ne pojavi napadač koji državni tim shvata ozbiljno poput njega.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!