"Imao je pištolj i ubio Durkovića, bio sam van sebe": Emotivna ispovijest Dušana Maravića, velikana Crvene zvezde

Sa njim si uvijek morao na 'ti'. Bez obzira na godine, funkciju, status i obrazovanje.

"Persiranje ubija bliskost između ljudi i dinamiku razgovora", tvrdio je uz neizbježan osmijeh koji ti od samog starta stavlja do znanja da nema te tajne i tog detalja koji smijete da prećutite tokom intervjua.

Ušao je u anale kao prvi zvezdaš koji je postigao gol na novoj Marakani.

"Zapravo, drugi. Prije naše utakmice protiv Rijeke, Trifke Mihajlović je u predigri dao gol za omladince Crvene zvezde", skromno podsjeća Dušan Maravić u jednom od svojih posljednjih intervjua, gostujući u emisiji "Mojih TOP 11'"

"Utakmica je odigrana 3. septembra 1963. godine. Rijeka je prva došla u vođstvo i Vukoje se zvanično smatra strijelcem prvog gola u istoriji Marakane. Izjednačio sam uz dosta sreće, lopta je poslije mog šuta pogodila igrača u butinu i prevarila Jantoljaka. Vasović je te sezone igrao za Zvezdu jer se nešto posvađao sa Partizanom. Uzeo je loptu ispred našeg šesnaesterca, prošetao se do njihovog gola i dodao do Prljinčevića koji je postavio konačan rezultat. Kao da je juče bilo. Bora Kostić i Šangulin su se sudarili u duelu i do kraja utakmice izdržali sa krvavim glavama."

Sjećanje ga je do posljednjeg dana života služilo kao momka u punoj snazi i energiji.

"Sjećam se svakog detalja svog prelaska iz Bajmoka u Spartak. Imao sam sreću da radim sa dvojicom vrhunskih stručnjaka, Hugom Ruševljaninom i Banetom Sekulićem. Bio sam cimer sa Ristom Ivkovićem, ocem bivšeg golmana Dinama i Crvene zvezde Tome Ivkovića. Oni su iz Žednika, selo pored Subotice. Iz Zagreba su poslali skaute 1955. godine koji su Ristu i mene odmah preporučili Lokomotivi. Transfere je i tada radio čuveni Naletilić koji je Savićevića odveo u Milan. Risto je prihvatio ponudu, ja nisam."

Prije prelaska u Crvenu zvezdu, imao je ozbiljnu i mnogo konkretniju ponudu Partizana.

"Kontaktirali su nekog oficira iz vojske i uveče oko sedam sati našli smo se na jednom ćošku kod pozorišta u Subotici. Ponudio mi je 500.000 dinara i stan da pređem u Partizan. Ja sam to rekao jednom bliskom prijatelju koji nije mogao da zadrži za sebe i informacija je brzo došla do Crvene zvezde. Čuveni novinar Brustolov koji je pisao za Subotičke novine javio je Slobodanu Ćosiću i ovi su me 6. februara 1958. godine pozvali da budem gost na utakmici Kupa šampiona protiv Mančester junajteda."

Tragedija Bezbijevih beba samo je ubrzala proces Dudinog prelaska na Marakanu.

"Šetam kroz Suboticu i javljaju na radiju da se srušio avion na aerodromu u Minhenu. Užas. Kakvi su to igrači bili! Redovno idem na njihove manifestacije koje čuvaju uspomenu na slavnu generaciju. Dobio sam prošle godine u Metropolu na poklon kravatu Mančester junajteda. Odnosi dva kluba su postali jako bliski i meni je bila čast da zaigram za Crvenu zvezdu."

Namučio se dok nije našao prostorije budućeg kluba.

"Nikada prije toga nisam bio u Beogradu. Objasnili su mi kako sa Železničke stanice da stignem do Balkanske, tamo sam pitao za Kolarčevu broj 3 i vrlo brzo sam bio na pravoj lokaciji. Nije mi trebala nikakva navigacija kao danas. Sačekala me je čuvena Dara Zec i uvela kod Ćosića u kancelariju. 'Slušaj, burazeru', Ćosa je tako volio da se obraća ljudima. 'Ti treba da potpišeš za nas, daćemo ti 200.000 dinara, 100.000 sada i 100.000 nikada."

Tako je stigao u Zvezdu za pet puta manju sumu od one koju je ponudio vječiti rival.

"Nikada neću da zaboravim debi za prvi tim. Finale Kupa Jugoslavije, 29. novembar 1958. Crvena zvezda - Velež. Bio sam rezerva, ali je Šeki nešto zgriješio po starom dobrom običaju i dr Aca Obradović ga je sklonio iz tima. Ja to nisam znao. Došao je kod mene i rekao: 'Mare, spremaj se.' Bio sam u šoku. Dobili smo 4:0, Bora je dao dva gola. Rajko se na toj utakmici oprostio od fudbala, dižemo ga na ramena, trčimo počasni krug. Kao da sanjam. Odjednom sam prvotimac velikog kluba i osvajač trofeja. Ni luk jeo, ni luk mirisao."

Dres sa brojem 8 zadužio je definitivno poslije spektakularnog meča protiv Milana.

"Da se razumijemo, Rajko je nezamjenljiv, tražio se samo neko ko će biti nosilac njegovog dresa. Bila su četiri kandidata: Nikolovski iz Vardara, Milanović iz Osijeka, Balov iz Svetozareva i ja. Milan je za Praznik rada 1960. došao u Beograd i poslije 20 minuta vodio sa 3:0. Ona strašna generacija, Maldini, Trapatoni, Lidholm, Altafini. Udarim dvije lopte sa 20 metara, dam dva gola i završi se 4:3. Sutradan je Ljubiša Vukadinović u Politici napisao: 'Zvezda dobila osmicu'."

Gol koji je postigao iz slobodnog udarca protiv River Plate širom mu je otvorio vrata Pariza.

"Lopta se kao tane zarila u gol, pogodila direk i vratila se skoro do centra igrališta. Mnogi na stadionu nisu vjerovali da je uopšte bila u mreži. U Francusku sam otišao zahvaljujući doktoru Miodragu Trajkoviću, koji je bio kum Ivana Stambolića i profesor Pravnog fakulteta u Beogradu. Francuzi su mi poslije par utakmica ponudili njihov pasoš. Odbio sam iz više razloga. Uostalom, sa našim pasošem si u to vrijeme mogao i na kraj svijeta. Sa francuskim je trebala viza za SSSR."

Prije puta u Rim, niko u jugoslovenskoj javnosti nije davao našim fudbalerima ni promil šansi da mogu do olimpijskog odličja.

"Tokom priprema u Košutnjaku, ni mi nismo maštali o nekom velikom rezultatu. U jugoslovenskoj štampi nismo imali tretman kao generacije koje su na prethodna tri turnira osvajale srebrne medalje."

Pesimizam je još više uzeo maha poslije otkazivanja Mujića i udaljavanja iz reprezentacije Miladinovića. "Miladinović je moje godište (1939), ali je bio nestašan. Malo, malo, pa neki incident. Mujić je bio dio tima koji je u Melburnu osvojio drugo mjesto, ali se ne sjećam zašto nije putovao u Rim."

Maravić je odigrao samo utakmice u grupi, protiv Egipta, Turske i Bugarske.

"Išao sam tog ljeta u Njujork na neki turnir sa Crvenom zvezdom, igralo se u nemogućim vremenskim uslovima i vratio sam se iscijeđen kao limun. Naš stručni štab koji su činili Lovrić, Tirke i Nikolić, odlučio je da me u polufinalu i finalu zamijeni Željko Matuš."

Italijani su imali tandem na selektorskoj klupi (Roko, Vijani) i plejadu mladih igrača koji su par godina kasnije postali asovi svjetskog fudbala (Bulgareli, Trapatoni i 17-ogodišnji Đani Rivera koji je u to vrijeme još uvijek nastupao za Alesandriju).

"Ja bih pomenuo i Burgniča, legendu Intera. Bio je oštar i beskompromisan. Mi smo kao klinci navijali za te italijanske klubove, Milan, Juve, Inter. Imali smo ogroman motiv da pred njihovom publikom potvrdimo moć jugoslovenske škole fudbala."

Poslije 0:0 u regularnom toku i 1:1 u produžecima (Galić-Tumburus), uz dva prekida utakmice zbog nestanka struje, pristupilo se žrijebanju pobjednika.

Italijani imaju jednu, a mi drugu verziju priče. Oni tvrde da je Mihajlo Andrejević izvukao papirić, uzviknuo ‘Jugoslavija’ i otrčao da slavi sa našim fudbalerima, da bi sutradan u italijanskoj štampi osvanuo naslov ‘Gospodine Andrejeviću, zašto niste pokazali papir’.

"Andrejka je 42 godine bio član IO FIFA, uživao je ogroman ugled i bio veoma uticajna ličnost u vrhu Evropske i Svjetske fudbalske federacije. Ne sjećam se procedure žrijeba, ali ne vjerujem da bi se njemu omakla takva greška."

Mnogo je realnija naša priča koja kaže da je predsjednik UEFA Stenli Raus pozajmio Andrejkin šešir za potrebe žrijeba, dok je Umberto Anjeli poput pravog italijanskog džentlmena dozvolio gostu iz Jugoslavije da promiješa papiriće i izvuče pobjednika. Sa Italijanima se slažemo bar oko jednog istorijskog podatka:

"Andrejka je toliko bio vezan za svoj čuveni šešir, da nije želio da ga ustupi Anjeliju za potrebe izložbe u Muzeju italijanske fudbalske federacije", potvrdio je Maravić priču koja se može pročitati i u arhivama na Apeninskom poluostrvu.

Jugoslavije je u finalu OI 1960 savladala Dansku sa 3:1, golovima Galića, Matuša i Kostića.

"Bili smo za dvije klase bolji od Danaca i naša pobjeda nijednog trenutka nije dolazila pod znak pitanja. Galić je poslije svega stotinak sekundi matirao Henrija Froma i usmjerio tok meča kako nama odgovara. Već u 13. minutu imali smo prednost od dva gola i bilo je jasno da samo čudo može da nas spriječi u pohodu na olimpijsko zlato."

TOP 11: Šoškić, Durković, Jusufi, Bolini, Mitić, Ognjanov, Petković, Kostić, Šekularac, Galić, Mateo. Trener: Miša PAVIĆ.

Milutin ŠOŠKIĆ (reprezentacija SFRJ)

"Beara, Vidinić, Šoškić... jako teška odluka. Daću šansu Šoškiću jer je mlađi od konkurenata i prošao je mnogo teške trenutke u karijeri. Borio se kao lav u životu. Naravno, Beara je sa Grošičem i Jašinom spadao u red najboljih golmana na svijetu. Ipak, Šole je bliži mojoj generaciji. Dao sam mu gol iz dropke u finalu Kupa kada smo pobijedili Partizan sa 3:1. Poslije utakmice je Radivoje Marković zvao sa Sajmišta i molio mene i Šoleta da se pojavimo bar na pet minuta da pozdravimo slušaoce."

Vladimir DURKOVIĆ (Crvena zvezda)

"Otišao je u Sion da u miru završi karijeru i nastradao zbog spleta nesrećnih okolnosti. Večerao je u jednom baru sa golmanom Pantelićem, krenuo ka parkingu i sjeo za volan. Nije bilo gužve. Panta se iz čista mira pokoškao sa nekim čovjekom koji je imao pištolj, došlo je do pucnja i metak je pogodio Durkovića. Kada sam u Karakasu otvorio 'Nacional' i pročitao vijest, bio sam van sebe. Imao je divnu ženu, ćerka mu je poslije radila na Studiju B u kulturnoj rubrici. Jedna uličica u Sent Etjenu nosi njegovo ime."

Fahrudin JUSUFI (reprezentacija SFRJ)

"Fenomenalan u tandemu sa Durkovićem, odigrali su preko 50 utakmica za državni tim i bili neprikosnoveni na bekovskim pozicijama. Nevjerovatno je koliko su bili različiti po karakteru i osobinama, a tako kompatibilni na terenu. Dopunjavali su se na perfektan način. Bukvalno kao kec na jedanaest."

Bruno BOLINI (Rasing Pariz)

"Porijeklom Italijan, po stilu igre podsjećao je na Maldinija. Odličan centarhalf, borben i neumoran, fizički besprekorno spreman, pouzdan, jak. Imao sam u Rasingu i Bjonkerija koji je sa Mišelom Idalgoom činio sjajan tandem. Za razliku od Zvezde gdje sam više bio vodonoša, u Rasingu sam se pretvorio u golgetera. Dao sam 18 golova i bio prvi strijelac ekipe."

Tihomir Bata OGNjANOV (Spartak)

"Devetka ili sedmica, fenomenalan na bilo kojoj ofanzivnoj poziciji. Dao je Dinamu iz Zagrebu tri gola u Subotici. Član čuvene generacije koja je u Tampereu 1952. godine osvojila srebrnu olimpijsku medalju. Vratio se u Spartak baš u trenutku kada sam ulazio u prvi tim i mnogo mi je pomogao savjetima i sugestijama. Ponekad i kritikama. Vikao je: 'Šta se femkaš, skoči, čega se plašiš.' A ja mršav i tanak kao štiglić. Malo jače sunce, nemam snage ni da dišem. Zvali su me 'suncokret'."

Rajko MITIĆ (Crvena zvezda)

"Blag i dobronameran. Uvijek na raspolaganju da te podrži, posavjetuje. Sjećam se kad me je dr Obradović pozvao na šljakasti teren i rekao: 'Gledaš pta radi Rajko Mitić i ništa te više ne zanima.' I ja gledam, ne trepćem. Izvodi se kroner, a Rajko ne ide u gužvu, nego ostaje pozadi i čeka da se lopta odbije do njega. To sam kasnije primjenjivao i prenosio na mlađe. Rajko je bio jednostavan, racionalan. Mnogo mi je imponovalo kada me je njegova ćerka pozvala da učestvujem u dokumentarnom filmu i kažem neku riječ o svom fudbalskom idolu."

Milan GALIĆ (reprezentacija SFRJ)

"Skroman i predobar. Igrač svjetskog formata, legenda Partizana, proslavio se kasnije i kod Miše Pavića i Standardu iz Liježa. U finalu OI u Rimu prvi i jedini put u karijeri zaradio je crveni karton. Nešto je opsovao sudiju Lo Bela, a pojma nismo imali da Italijan zna srpsko-hrvatski. U poluvremenu meča, krenuo je ka sudijskoj svlačionici da se izvini arbitru, a Lo Belo je onako preplašen i u konfuziji, misleći da Galić želi da se obračuna sa njim, počeo toliko da viče da su karabinijeri bukvalno iznijeli našeg centarfora i bacili ga preko ograde na tribinu."

Bora KOSTIĆ (Crvena zvezda)

"Igrač koji se rađa jednom u sto godina. Neviđene fizičke predispozicije, razoran šut, osobine lidera. Podsjećao me je na Điđija Rivu. Skok igra, šut glavom, obje noge, prsa, grudi... nevjerovatno. Tukao je iz svih pozicija. I drao se na Šekija: 'lako je posla moja dva gola da guraš kroz noge i driblaš do besvijesti, gdje si bio na 0:0?' Ćosić ga sve do 31. godine nije puštao u inostranstvo. Poslije je otišao u Lanerosi Vićencu, povrijedio se na utakmici sa Interom i vrlo brzo se vratio u Crvenu zvezdu."

Ilija PETKOVIĆ (OFK Beograd)

"Šteta što je otišao u malo poznati Troa iz Francuske. Bio je igrač za Real iz Madrida. Ništa slabiji od Rajmona Kope, to tvrdim jer sam obojicu gledao izbliza. Miljan ga je preporučio Penjarolu i malo je falilo da zaigra u slavnom urugvajskom klubu. Šta je čovjek radio Francuzima u Beogradu, zajedno sa Ivicom Osimom. Pazite, debi za reprezentaciju i odmah dva gola koja su nas odvela na Evropsko prvenstvo 1968. Petko je bio čudo od igrača."

Dragoslav ŠEKULARAC (Crvena zvezda)

"Mnogo smo se družili, jednostavno prijali smo jedan drugome. Često se šalio na račun mojih interesovanja za literaturu. Kaže: 'Dudo, ja se tebe ne sjećam kao fudbalera jer si non-stop čitao Marksa i Engelsa.' A ja mu onda ispričam za anegdotu poslije utakmice sa Milanom. Šeki, znaš li šta se desilo u vozu kojim su se oni vraćali preko Vinkovaca za Italiju? Jedna novinarka je intervjuisala Nilsa Lidholma i pitala ga je koji mu se igrač Zvezde najviše dopao na utakmici u Beogradu. On je odgovorio 'broj 8, Šekularac'. E, moj Šeki, Lidholm nije ni primijetio da nisi igrao protiv Milana i da sam ja nosio osmicu."

MATEO (Deportivo Italija)

"Lijevo krilo. Brz, nauhvatljiv. Kao brzi voz, nije bilo beka koji je mogao da ga zaustavi. Kada sam ga prvi put vidio na terenu, rekao sam 'majko moja, šta je ovo'. Brazilci su u Venecueli bili glavna atrakcija. Našu ekipu su činila dva-tri domoroca, mnogo Brazilaca i ja kao jedini Evropljanin. Predsjednik je novinarima rekao klub nema ništa sa mojim transferom, on lično je sa svog računa iskeširao 10.000 dolara. A Brazilci su dovođeni za 2-3.000. Bio sam najskuplji stranac u istoriji venecuelanskog fudbala."

Trener: Miša PAVIĆ (Crvena zvezda)

"Sarađivali smo šest godina. Vrhunski stručnjak. Doveo ga je dr Obradović 1958. kada je dobio zelenu kartu od Slobodana Penezića: 'Aco, ti mi za sve odgovaraš.' Opredijelio se za Mišu Pavića na klupi i Rajka kao tehničkog direktora. Jedini trener koji je u to vrijeme mogao da kontroliše temperament Šekularca i Bore Kostića. Njih dvojica su imali izražen ego, bili su sujetni i veoma nezgodni za saradnju. Miša je umio da im priđe jer je prije svega bio veliki pedagog i psiholog."

ZVEZDA SAKRILA PONUDU BOTAFOGA

Novac mu nikada nije zauzimao neko posebno mjesto na listi životnih prioriteta, ali je zahvaljujući pregovaračkim sposobnostima sklapao ugovore od kojih se vrtjelo u glavi.

"Zebec, Čajkovski, Boškov, Vukas... svi su potpisivali za po 10.000 dolara. Meni je Rasing dao 25.000, a u fudbalskom smislu nisam bio ni blizu ovih vedeta. Duša me boli što 1961. godine nisam prešao u Botafogo. Igrali smo finale turnira u Čileu. Tamo Gilmar, Nilton i Đalma Santoš, Ziko, Vava, Amarildo, Mario Lobo Zagalo... samo je Garinča bio van stroja zbog povrede. Dam sjajan gol, pobijedimo 1:0... tek sam par dana kasnije saznao da su poslije meča bili kod nas u hotelu i nudili 150.000 dolara. Trebala im je zamjena za Didija. Ovi iz Zvezde mi prećute tu informaciju."