U velikoj ispovijesti italijanskim novinarima, Siniša Mihajlović govorio je o stvarima, osobama i događajima koje je nosio sa sobom čitavog života. Pročitajte kako je govorio veliki Miha.
Prerani odlazak Siniše Mihajlovića ostavio je 2022. veliku prazninu u životima njegovih najbližih, djece, supruge, majke, brata. Ostavio je i ogromnu tugu među njegovim igračima, saigračima, kolegama, kao i prostor koji niko neće popuniti u srpskom i italijanskom fudbalu.
Mnogo toga je stalo u njegove 53 godine, od odrastanja u Borovom naselju, istorijskih uspjeha sa Vojvodinom, Zvezdom, ratnih godina u rodnom Vukovaru, do stvaranja brojne porodice, velike karijere i kultnog imena koje je izgradio u Italiji...
Bio je poseban i svaka njegova riječ uzimana je sa velikom težinom. U Italiji su ga slušali ćutke, posebno kada je govorio o velikim temama. A o njima je pričao u intervjuu za "Gazetu delo Sport" za svoj 50. rođendan, u februaru 2019. godine.
Otvorio je dušu tom prilikom Italijanima, priznajući da nije ni sanjao da će za svojih "pola vijeka" aktivno pratiti tamošnji rijaliti "Ostrvo poznatih", u kojem su učestvovale njegove ćerke, Viktorija i Virdžinija.
"Ko bi rekao da ću svoj 50. rođendan slaviti gledajući 'Ostrvo poznatih'?", kazao je Miha na početku priče o svom životu, koji je vrijedio bar tri života, kako je sam govorio.
"Duga kosa i lokne iz mladosti zamijenjene su bijelim vlasima. Kosa mi se i proredila, a sada ih čuvam kao što sam nekad štitio svoje golmane. Ipak, po energiji i entuzijazmu osjećam se dvadeset godina mlađim. Iako ponekad imam osjećaj kao da mi je već 150, zbog svega što sam prošao. Odrastanje u Srbiji, karijera, Italija, mnogi gradovi, šestoro djece, siromaštvo, uspjeh, blagostanje... Ali i dva rata, rane, suze… Kad se danas osvrnem, mogu da kažem: Siniša, koliko si života proživio."
Udarce na livadi i šuteve u vrata komšijske garaže nikad nije zaboravio.
"Prošlo je 40 godina, a još pamtim mirise dok sam kao dječak šutirao loptu na livadi sa dvije stative bez mreža. Šutirao bih s jednog kraja na drugi, sam, sve dok ne padne mrak. Nikad mi nije bilo dosta."
Grlo se steglo kad je pričao roditeljima
Mihino lice se uozbiljilo kada je počeo da govori o ocu Bogdanu, "Srbinu od glave do pete", koga je neuspješno pokušao da preseli u Rim za vrijeme NATO bombardovanja 1999.
"Otac mi je bio kamiondžija, umro je sa 69 godina od raka pluća. Nisam bio tu kada je preminuo. Mislim o tome svakog dana. Tokom rata sam ga molio da dođe u Italiju, ali želio je da ostane u svojoj zemlji. Volio bih da je mogao da vidi kako su mu unuci porasli. Kad govorim o snovima, ne mislim na osvajanje Lige šampiona ili titula. Moj san je nemoguć: da još jednom zagrlim svog oca. Moja majka me i dalje gleda istim očima kao kad sam bio dijete. Ne govori italijanski, a moja djeca slabo pričaju srpski. Ali svaki put kada dođe u Rim i vidim kako ih gleda, shvatim da ljubav ne treba riječi."
Do kraja je čuvao u sebi najranija sjećanja i period kada je njegova porodica prolazila kroz teškoće.
"Danas volim da živim lijepo, jer znam kako je kada nemaš ni šta da jedeš. Kao mali obožavao sam banane, ali nismo imali para. Majka bi kupila jednu, pa sam morao da je dijelim s bratom. Jednom sam joj rekao: 'Kad postanem bogat, kupiću kamion banana i pojesti ih sve sam.' Danas u restoranu biram najbolje, pijem kvalitetna vina. Ali ništa ne može da nadmaši ukus onih par zalogaja banane. Zato svojoj djeci ne uskraćujem ništa. Ipak, bogatstvo koje želim da im ostavim nije novac, već vrijednosti: poštenje, odanost, žrtva. Moraju da se trude - prezime nije dovoljno."
"Srećan sam čovjek, imam šestoro djece"
"Srećan sam čovjek, imam šestoro djece. Prvi, Marko, rođen je iz veze kada sam došao u Rim. Moja supruga Arijana mi je podarila pet dragulja - Viktoriju, Virginiju, Miroslava, Dušana i Nikolasa. Ako su danas moj ponos, to je najviše njena zasluga. Oni su moja snaga, smisao svega. Karijera mi nije dozvolila da u potpunosti uživam u njihovom odrastanju. Najmlađem, Nikolasu, posvetio sam više pažnje jer sam tada već bio stariji i više nisam igrao. Ali vrijeme brzo prolazi. Više ne dolazi kod mene u krevet da spava, i kad idem po njega u školu, više mi ne trči u zagrljaj, sad ga je sramota."
Miha je javno priznavao i svoje najbolnije trenutke, poput gubitka bebe krajem prošle decenije.
"Prije nešto više od godinu dana, Arijana i ja smo očekivali još jedno dijete. Nažalost, trudnoća je prekinuta. Imati dijete sa 50 godina je kao da ponovo počinješ, kao da si mlad. Znam da moja supruga pati zbog toga, vidim to. A ja, u svojoj tuzi, mislim: možda smo kao roditelji već imali sve. Možda bi još jedno dijete bilo izazivanje sudbine. Ali svake večeri, pred san, misli mi uvijek odlutaju tamo..."
Vukovar ga je uvijek bolio
Bilo je potrebno da 25 godina prođe od rata da bi Miha otišao u svoj rodni Vukovar. Iako je već živio u Italiji, ratni ožiljci ostali su i na njegovom srcu. Potresne priče, poput one o nekad najboljem prijatelju koji je pucao u njegovu sliku u rodnoj kući, čuvao je sa sobom do kraja.
"Ratovi, svi ratovi, su odvratni. Ali onaj bratoubilački koji smo mi prošli u bivšoj Jugoslaviji je najgori mogući. Prijatelji su pucali jedni na druge, porodice su se raspadale. Vidio sam kako moji ljudi padaju, kako su gradovi sravnjeni sa zemljom - sve je nestalo. Moj najbolji prijatelj je uništio moju kuću. Moj ujak, Hrvat, brat moje majke, rekao je da će mog oca, Srbina, 'zaklati kao svinju'. Uhapsio ga je Arkan, spremali su se da ga ubiju. Kod njega su pronašli moj broj telefona, i tako sam mu spasio život. O Arkanovom nekrologu, o mojoj osudi njegovih zločina, o tome šta je on predstavljao za Srbe - već sam previše puta govorio. Moraće da prođu dvije generacije da bismo mogli da sudimo o tome što se desilo. Bilo je razarajuće za sve. Ono što ja pričam može da ispriča i jedan Hrvat ili Bošnjak. Svi smo prošli kroz ludilo istorije."
Nikada nije zaboravio šta je vidio u rodnom gradu.
"Rođen sam u Vukovaru - za mene je to bio najljepši grad na svijetu. A onda je postao simbol rata. Vratio sam se prije dvije godine, poslije 25 godina... Posljednji put sam bio tamo 1991, tokom rata. Sve je bilo sravnjeno, nisam mogao da se orijentišem, da prepoznam ulice. Samo olupine zgrada i automobili nagomilani kao rovovi. Nije bilo ni ptice, ni psa. Sablasno. Sjećam se pogleda dvojice dječaka od deset godina, držali su puške. Imali su oči odraslih u tijelima djece. Oči koje su vidjele sve - osim djetinjstva. Jedan me je prišao i pitao ko sam. Često mislim na tog dječaka, pitam se šta je bilo s njim. Ako ga rat nije odnio, danas je muškarac. Možda ima ženu i djecu. Nadam se da su one tužne oči pronašle malo svjetlosti."
Poslije selidbe u Italiju skrasio se u Rimu, u kojem je i preminuo krajem 2022. godine, okružen najbližima.
"Danas mi je dom u Rimu. I dalje je to muzej na otvorenom, ali s godinama, propadanje je postalo nepodnošljivo. Kako može da se upropasti tolika ljepota? Milano je manje šarmantan, ali ide duplo brže. Uopšteno, Italija je nazadovala, ljudi su postali ogorčeni. Skandali, krađe, nepovjerenje. Nije lijepo vrijeme, više nema solidarnosti."
"Prije svega je važno biti čovjek"
"Najveće zadovoljstvo koje danas imam kao trener jeste odnos sa igračima, gdje god da sam bio. Suze koje su prolili kada sam odlazio, poštovanje koje mi nikada nije uskraćeno, uvažavanje čak i od onih koje sam rijetko stavljao da igraju. Jer mogu da pogriješim u izborima, ali sam direktan, lojalan i ponašam se kao čovjek. Pisac Leonardo Šaša u knjizi 'Dan sove' dijeli ljude na pet kategorija: ljudi, polu-ljudi, čovjekoliki, ulizice i brbljivci. I u fudbalu je isto tako. Imam jaku ličnost, Srbin sam od glave do pete, sa svim vrlinama i manama mog ponosnog naroda. Ali znam da priznam greške, da se izvinim i uvijek prihvatam dijalog. Smatraju me za čvrstog i tačno je. I bolje ti je da me ne naljutiš. Ali čak i čovjek s mu*ima može da se rasplače. To mi se dešava kada pomislim na drage ljude kojih više nema, na ćerke koje su sada daleko, ili čak kada gledam film. Kada sam prvi put otišao u Međugorje, počeo sam da plačem kao dijete, nisam mogao da se zaustavim. I tog dana sam se osjetio snažnijim i većim čovjekom nego u ostatku svog života."
Koliko bi kao fudbaler Siniša Mihajlović vrijedio u današnje vrijeme? To pitanje mu je i samom padalo na pamet, ali se nije previše opterećivao.
"Karijera fudbalera mi je bila jedinstvena: Liga šampiona, šampionske titule, pobjede... Možda je moglo da ih bude više, i pitam se koliko bih vrijedio da igram danas. Ali fudbal mi je mnogo dao. Zadovoljan sam."
Savršena utakmica? Maksimir 1999.
"Bio je to 9. oktobar 1999, Hrvatska – Srbija, prvi put poslije rata. Kvalifikacije za Evropsko prvenstvo: završilo se 2:2, oba gola pala su poslije mojih asistencija. Srpski mediji su mi dali ocjenu 10."
O božanskim slobodnjacima
"Možda zvuči arogantno, ali niko nije izvodio slobodne udarce kao ja. Pitajte golmane – odlučivao sam tek pri posljednjem koraku gdje ću da šutnem. I danas, sa 50 godina, mogu da skinem paučinu s rašlji. Ja i Pirlo dijelimo rekord po broju golova iz slobodnjaka u Seriji A, ali on je igrao više mečeva od mene. Koliko ih je dalo tri gola iz slobodnjaka na jednoj utakmici kao ja?"
Mihini derbiji.
"Beogradski derbi se ne može uporediti ni sa jednim drugim, to je mnogo više od utakmice. Atmosfera na Marakani je nešto što se ne može objasniti. Milanski derbi je aristokratija fudbala. U Rimu se zaje*ancija ne prekida cijele godine - u moje vrijeme, Lacio je bio kao album sličica: u odbrani smo ja, Stam, Kouto, Nesta... A Roma je imala Totija, Batistutu, Montelu, Delvekija. Želim Rimu da opet vidi takve igrače zajedno. U Đenovi su bile najljepše koreografije. U Torinu se osjeća želja 'granate' da preokrene poredak."
"Morati, gospodin kakvog nema"
"Fudbal mi je omogućio da upoznam bezbroj ličnosti. Političare, umjetnike, glumce... A kao predsjednike sam imao ljude koji su obilježili političku i ekonomsku istoriju Italije. Berluskoni ostaje nevjerovatna ličnost, ali volio bih da mi je bio predsjednik 15 godina ranije. Epoha Kranjotija se preplela sa periodom Italije koji je završio po sudovima, ali čuvam sliku čovjeka koji je Lacio pretvorio u Luna park za navijače. Morati – gospodin kakvog više nema."
Neostvarene trenerske želje...
"Juventus me zvao posljednje godine Kontea, otišao sam u rezidenciju porodice Anjeli sa Marotom i Nedvedom. Sve je bilo dogovoreno. Ali na kraju je Konte odlučio da ostane. I dao ostavku dva mjeseca kasnije. Ja sam ostao u Sampdoriji, a u Torino je otišao Alegri… Inter sam kroz godine toliko puta zamalo preuzeo da sam zaboravio i broj."
Novi početak u Bolonji.
"U Bolonji sam započeo trenersku karijeru, za mene je to novi početak: daću sve od sebe da ih spasim", govorio je Miha.
50 godina Siniše Mihajlovića u tri kadra
"Prvi put kad sam vidio Arijanu i izgubio se u njenom osmijehu. Rođenje moje djece. Zalazak, lijevi šut i lopta u rašlje."
Nema žaljenja...
"Sve bih ponovo proživio – na isti način. Čak i greške. Jer ne postoje savršeni životi. I bili bi dosadni. Ako sam danas ovo što jesam, to je i zahvaljujući tim greškama. Živio sam ovih 50 godina onako kako sam ja želio", rekao je Miha i takav ostao do svog posljednjeg dana.