Aleksandar Vojnović u intervjuu za MONDO govorio o igranju u Koreji, stvarima koje su ga oduševile i iznenadile u Aziji, te saradnji sa trenerom koji ima "istoriju" sa Balkancima.
"Mjesto štopera je moja prirodna pozicija“, rekao mi je Aleksandar Vojnović nekoliko puta u razgovoru tokom priprema u Antaliji 2022. godine kada se sa Borcem spremao za proljećnu polusezonu, a to nam je u neformalnoj priči mimo kamera i diktafona govorio i Vinko Marinović, tokom svog prvog mandata među crveno-plavima.
"Znam ja da on može da igra veznog, ali on je odličan na štoperu, odlično čita igru, odlično iznosi loptu, to mi je potrebno", govorio nam je Marinović za defanzivca koji je titulu sa Borcem u sezoni 2020/21 osvojio igrajući na poziciji zadnjeg veznog.
Ipak, Vojnović se u narednim sezonama ustalio na svojoj prirodnoj poziciji u zadnjoj liniji odbrane, dokazao se i nakon prelaska iz Borca u Radnički iz Niša , a onda otisnuo u Koreju gdje čini stub odbrane tamošnjeg drugoligaša Hvaseonga.
U Hvaseong je stigao u martu 2025. i potpisao dvogodišnji ugovor, a debitant u drugoj korejskoj ligi završio je sezonu na 10. mjestu. Iako nije riječ o visokom plasmanu, u Hvaseongu su izuzetno zadovoljni sezonom iza sebe, koja je tek početak nekog dužeg ozbiljnijeg projekta.
"Klub je prvi put u ligi, novi je klub, skoro je i osnovan. Iako nema ispadanja iz lige, tek od 2027. će biti ispadanja, zadovoljni su prvom sezonom u kojem smo završili na 10. mjestu. Svi u klubu su zadovoljni. Prva je sezona, a pošto su oni zadovoljni, a samim tim i ja. Nisam imao ni povreda tako da sam prilično srećan", kaže Vojnović na početku razgovora za MONDO.
Momak iz Novog Grada nakon igranja za Slobodu, Rudar Prijedor, Zvijezdu 09, banjalučki Borac i Radnički iz Niša odlučio je prošlog marta ne samo da promijeni klub i ligu, već i kontinent i otišao u Južnu Koreju, iznanadivši mnoge svojim izborom.
"Javili su mi se agenti preko saigrača iz Radničkog, dali su mi ponudu, a Radnički isprva nije htio da me pusti, međutim, nisam ni ja htio da produžim ugovor i dogovoren je transfer u martu. Mislio sam idu godine, nisam više ni mlad, otvorila mi se ta opcija, bio sam zadovoljan uslovima i odlučio sam da idem u Koreju", kaže Vojnović koji je imao osnovna znanja o ovoj azijskoj zemlji.
"Znao sam da su tehnološki razvijena zemlja, osjeti se to i kada dođeš ovdje i kreneš da živiš. Dosta se koristi tehologija, sve je pokriveno kamerama, eto otkako sam ovdje nijednom me nije zaustavila policija, policiju i ne vidim nigdje. Druga je kultura, a najviše me iznenadilo što ne pričaju mnogo engleski jezik. Imam sreću što trener Ča Du-Ri priča engleski, a imam i prevodioca u klubu. Trener priča na korejskom, a prevodilac to prevodi na engleski. Međutim, u svlačionici nekako ne možeš previše ni da se zbližiš pošto samo dvojica pričaju engleski, ostali samo po koju riječ, koliko ja znam korejskog, toliko i oni engleskog".
U Hvaseongu nema mnogo stranaca, ili bar različitih nacionalnosti. Ali tu je "brazilska kolonija".
"Tu su četiri Brazilca, bio je i jedan Japanac. Dvojica Brazilaca su stigli otprilike kada ja i u Koreju,a ostali su tu duže i oni su se već navikli. Pozitivni su, sa njima uvijek dosta smijeha, zabavljaju se. Sa njima se češće družim, njih trojica pričau engleski, ovaj posljednji Demetrius živi prekoputa mene, došao je iz Grčke pa poznaje naš mentalitet, pa smo se uklopili dobro“, kaže Vojnović i nastavlja svoj "izvještaj" o Južnoj Koreji.
"Sve je sređeno, uređeno, na vrijeme, nema kašnjenja, isto je i sa finansijama. Život je dosta užurban, oni dosta rade, Koreja ima mnogo stanovnišva, ali susretljivi su i prijatni. Iako nema puno stranaca, navodno samo jedan posto u Koreji su stranci, vole vidjeti strance, kada te sretnu prijatni su i oni koji pričaju englesku priđu, pitaju odakle si, da li ti mogu pomoći. Dosta se odnose odgovorno prema poslu. I sam sam prilično odgovoran, ali i to je dobilo neku dodatnu dimenziju otkako sam tamo“, priznaje Vojnović.
Za razliku od Balkana gdje sve gori kada je u pitanju derbi, borba za titulu, pa i neko lokalno rivalstvo u Južnoj Koreji je sve drugačije i nema tog dodatnog pritiska sa tribina.
„Fudbal se dosta prati, i u prvoj i u drugoj ligi, fudbalere gledaju kao neke zvijezde, pogotovo one koji igraju u većim klubovima. Moj klub je nov, tek se formira baza navijača, ali vole fudbal i prate ga. Na utakmice se ide porodično, dolaze cijele porodice, muž, žena, dvoje djece sjednu u auto i idu na gostovanje svog kluba. Jako lijepo iskustvo što se toga tiče. Nema navijača kao kod nas, nema ekstremnih nekih, ultrasa. Uglavnom je to porodično navijanje, druženje. Kad pobijediš ili izgubiš, manje-više je isto, podrška je uvijek tu".
Ipak, nije baš ni normalno da se poraz praktično ne doživljava.
"Nema negativnih stvari, ružnih riječi,ne vjerujem da je to iko doživio u Koreji. Trener je taj koji ima veliku ambiciju, on možda pravi dodatni pritisak i želi da izvuče maksimum od ekipe, ali brzo se to zaboravi. Mi smo na početku imali par poraza, dođem nezadovoljan na trening, tipa izgubili smo već četiri, pet utakmica, ali kod njih kad dođe nova sedmica to se zaboravlja. Eventualno taj dan i dan poslije se tuguje, raspravlja se o nekim situacijama, već ponedjeljak – to je nova sedmica, ide nova utakmica. Tako mi se u početku dešavalo, ja dođem na terning nezadovoljan zbog rezultata i vidim njima je to ok, oni nasmijani. I šta ćeš prihvatiš to. Zašto da se ja nerviram i ubacujem negativnu energiju, ako je njima OK?! Oni su tako navikli da rade. Ide nova utakmica i to je to".
Kada je u pitanju sama liga Vojnović ističe da Korejanci ne mogu da se porede svojim talentom, tehnikom i fudbalskim znanjem sa nama, ali...
"Kvalitet fudbala je slabiji nego u BIH i Srbiji, ali dosta tehničkih i taktičkih stvari nadoknađuju fizikom, radom, trčanjem. Druga liga je fizički jako zahtjevna , puno trke, duela, promjena posjeda, tranzicije. Prva je malo bolja, kvalitetnija, ali generalno je i u njoj dosta trke, tranzicije... Taj neki manjak tehnike i taktike nadoknađuju sa više trke, više želje... Kod njih je svaka utakmica i trening ide se do krajnjih granica. Svaki trening rade maksimalno. I kada smo gubili, ja sam bio možda najnegativniji. Treninzi su malo naporniji, duže traju nego kod nas, ali sve je manje više slično kao svagdje u svijetu. Koristi se tehnologija, video analiza, kao i svagdje u svijetu, jedino eto možda malo druže traju treninzi“.
Zanimljivo je da je trener Hvaseonga Ča Du-Ri, bivši korejski fudbaler za kojeg su čuli i ljubitelji najvažnije sporedne stvari na našim prostorima. Rođen je u Njemačkoj i u svojoj karijeri igrao je između ostalih za Bajer Leverkuzen, Ajntraht Frankfurt, Majnc, Koblenc, Frajburg i Seltik. Ča Du-Ri je ostavio traga i u južnokorejskoj reprezentaciji odigravši 75 utakmica, među kojima je i pobjeda 2:0 nad selekcijom Srbije i Crne Gore u prijateljskom meču odigranom prije dvije decenije.
"Imao sam baš sreću što je on trener. On je i jedan od razloga zbog kojih sam se odlučio da dođem tamo. Ča Du-Ri je svjetski čovjek, rođen u Njemačkoj, igrao je tamo dugo, igrao je i u Seltiku, dugogodišnji je reprezentativac, a poznaje naš mentalitet pošto je igrao sa dosta igrača sa naših prostora", kaže Vojnović i dodaje:
"U Koblencu je bilo mislim čak 10 Balkanaca. Igrao je sa Maletom (Darko Maletić, op.a.), Draganom Bogavcem, Branimirom Bajićem, Markom Lomićem... Pomenemo ih ponekad u razgovoru. Rekao mi je 'U Koblencu je bilo 10 Balkanaca, to nije dobro', i poslije toga se smijao".
Ipak, njegova "istorija" sa Balkancima je pozitivna, a to je vrlo značajno i sada kada je Ča Du-Ri uplovio u trenerske vode.
"Poznaje mentalitet, voli balkanske igrače, smatra da su vrlo talentovani. Njegov stav je da kada nađeš Balkanca koji je profesionalac treba da ga dovedeš. Mislim da će čak pokušati sada da dovede još nekog u kub. Voli balkanske igrače, imao je dosta njih za saigrače, igrao je i sa Bosketom Damjanovićem. Poznaje dosta ljudi, naših fudbalera, kad pričam sa njim, to je kao da pričam sa nekim iz naših krajeva. Fleksibilan je kao trener, ima razumijevanja i imao sam sreće što sam došao u klub gdje je on trener“, ističe Vojnović.
Ča Du-Ri ga izuzetno cijeni što se vidi i po minutaži. Samo golman Seung-gun Kim je proveo više na terenu od Vojnovića, odnosno 81 minut više, pa djeluje da ne postoji scenario po kojem će trener Hvaseonga ostaviti bh. defanzivca na klupi.
"Zasad ne postoji ta opcija. Kad god sam bio zdrav igrao sam, samo dvije utakmice sam propustio zbog povrede zgloba, ali čim sam se oporavio stavio me da igram. Zasad nemam nikakvih problema, podrška trenera je apsolutna“.
Njegove igre i pošrtvovanost nisu prošle neopaženo, pa mu je pripala čast na jednoj utakmici i da nosi kapitensku traku. Vole ga i navijači, posebno oni najmlađi, pa je lik momka iz Novog Grada „osvanuo“ i na majicama u južnoj Koreji uz natpis "Only Voinovich“.
"To je napravio jedan dječak koji stalno dolazi na naše utakmice, on je naš vjerni navijač, a mene voli. A što se tiče kapitenske trake, uvijek je čast biti kapiten ekipe. U kup utakmici imali smo malo podmlađenu ekipu i meni je dodijeljena kapitenska traka. To je uvijek posebna čast i drago mi je da sam kao stranac imao privilegiju da budem kapiten“, prokomentarisao je Vojnović.
Ono što je dobro i za Vojnovića i za sve u ekipi je da će klub u narednoj sezoni koja počinje u debruaru imati veće ambicije.
"Klub sada ima veće ambicije, pošto se i od sezone 2027 liga proširuje, tako da će ulaziti čini mi se tri direktno, a jedan kroz baraž. Mislim da će klub imati ambicije da se boriti za viši rang, radi se na dovođenju pojačanja i mislim da će ambicije sada biti dosta veće“, kaže Vojnović.
Korejska druga liga je takva da nema mnogo gostovanja, sve je tu na otprilike sat vremena, sa tek nekoliko dužih putovanja.
"Ove sezone smo imali samo dva duža gostovanja, četiri sata, što nije strašno, Busan i Juan dragons. Ostalo je sve na pola sata-sat, sve je blizu“, kaže Vojnović, koji je zadovoljan i pozicijom samog Hvaseonga, ne samo zbog fudbala već i zbog porodičnih stvari.
"Hvaseong je grad koji nije kao kod nas da je centar grada tu, pa da se širi, nekako je više razbacan. Ja živim na pet minuta od Suvona, ali odlična je lokacija. Inčeon glavni aerodrom mi je na sat vremena, Seul mi je na 50 kilometara, Suvon mi je na 5-10 kilometara. Ja živim na području Hvaseonga, ali izabrao sam lokaciju na nekih 20 minuta vožnje do stadiona, više mi je odgovaralo jer je bolje za porodicu, a oko stadiona nije bilo nekih puno sadržaja. Vikendom kad imam slobodan odem često do Seula, u Suvon kada god mi nešto tamo zatreba...“
A u Južnoj Koreji ima i stvari koje nije lako, pa nije čak ni moguće nabaviti kada zatrebaju. U razgovoru za MONDO Vojnović je otkrio jednu naizgleda bezazlenu, ali vrlo bitnu stvar koja mu nedostaje u Aziji.
"Najveća kriza mi je bila kad smo ova posljednja dva mjeseca ostali bez vegete. To nam baš fali tamo. Sestra od supruge je dolazila kod nas, ali je zaboravila da ponese i malo smo se patili. Fale nam ti naši začini. Nemamo problem sa hranom u Koreji, ali uglavnom pravimo hranu kući i možemo sve da kupimo šta nam treba kao i kod nas. Jedino ti naši začini... Sad kad se budem vraćao u Koreju, moramo spakovati ozbiljnu količinu vegete, to nam najviše treba", kaže uz osmijeh Vojnović.
Ipak, prilagodio se i korejsku hranu, a neke stvari čak i zavolio.
"Najviše mi se sviđa ta neka njihova goveđa supa, sa mesom, povrćem, odlična je, to sam najviše zavolio tamo. Kimči takođe, taj njihov kiseli kupus. Oni to mnogo jedu i vjeruju da je jako zdrav i zaosta je dobro za imunitet. Korejski roštilj je isto dobar. Ima dobre hrane, sve je fino pripremljeno, svježe, gdje god da jedeš uredno je i čisto, a obroci su takvi da ti dođe onako svega po malo“.
Navikavanje na Južnu Koreju olakšali su mu bivši saigrači sa ovih prostora.
"Na vezi smo sa našima, a prvih šest mjeseci tu su bila i moja dva bivša saigrača iz Niša, Pavle Ivelja i Semir Smajlagić pa smo se družili praktično svaki vikend. U julu su raskinuli ugovor, a dotad smo se družili. Čuo sam se i sa Stefanom Mugošom, on je u Inčeonu, odmah mi je prišao na utakmici i ponudio šta god mi treba da se snađem. Sada se družim dosta sa ovim mojim Brazilcem, bukvalno smo komšije“.
Vojnović ima ugovor sa Hvaseongom do 31. decembra 2026. a volio bi i da se duži zadrži u ovoj azijskoj zemlji na koju se prilično navikao.
"Volio bih da ostanem u azijskom fudbalu, možda najviše u Koreji, svidjelo mi se ovdje i ne bih imao ništa protiv da ostanem. Fudbalski putevi su čudni, nikad ne znaš gdje će te odvesti, imam ugovor još godinu dana, pa vidjeću šta dalje. U svakom slučaju neću imati ništa protiv da ostanem“, kaže Vojnović i dodaje da je bilo poziva i da se vrati.
"Liga kao liga je jako dobro organizovana, ispraćena dobro, stranci imaju dobre uslove, ko god je bio u Koreji želi da ostane. Bilo je nekih poziva da se vratim i ljetos i zimus iz Srbije, ali nisam još za to da se vratim. Isto tako vezan sam ugovorom. Osim toga ni ja nisam trenutno za to da mijenjam sredinu. Srećan sam ovdje,a nikad ne znaš šta nosi budućnost", zaključio je Vojnović.