Nekadašnji dom Olimpije iz Ljubljane i reprezentacije Slovenije, stadion Bežigrad u istoimenom naselju, već gotovo dvije decenije propada i sada je potpuno zapušten.
Jedan od stadiona kojima se svojevremeno ponosila Jugoslavija već gotovo dvije decenije je ruina, a sada je potpuno zapušten. Prilikom nedavne posjete Ljubljani, iskoristili smo priliku da odemo u dio grada koji se zove Bežigrad i tamo posjetimo istoimeni fudbalski stadion - odnosno, ono što je od njega ostalo nakon godina i godina bez utakmice.
Na ovom mjestu je fudbalski klub Partizan savladao Olimpiju iz Ljubljane i u nadoknadi posljednjeg meča u sezoni osvojio titulu, SFRJ upisala veoma važnu pobjedu protiv Danske u kvalifikacijama za Mundijal 1982. godine, a SR Jugoslavija primljenim golom u nadoknadi ostala bez plasmana na Svjetsko prvenstvo 2002. godine. Da su samo ta tri meča odigrana na ovom mjestu - bilo bi dovoljno istorije da se o njemu napišu knjige.
Stadion je izgrađen davne 1935. godine, imao je kapacitet veći od 10.000 mjesta, a nakon renoviranja postavljeno je 8.250 stolica. Posljednje renoviranje dogodilo se 1996. godine, reprezentacija Slovenije igrala je na njemu do 2004. godine, a Olimpija iz Ljubljane koristila ga je i nakon toga. Pošto je velikan slovenačkog fudbala ugašen, na njegovim osnovama stvoren je novi tim koji je nastavio da igra na Bežigradu sve do 2008. godine - kada je stadion zvanično zatvoren. U neposrednoj blizini izgrađen je stadion Stožice, koji je danas jedan od najvažnijih za fudbal u Sloveniji.
Kako je Partizan osvojio titulu?
Prije samo nekoliko mjeseci, fudbalski klub Partizan i prijatelji kluba organizovali su posebno veče tokom kojeg su se, uz prisustvo klupskih legendi, prisjetili šampionske titule iz 1976. godine. Prije tačno pola vijeka, Partizan je bio šampion Jugoslavije i to pobjedom nad Olimpijom iz Ljubljane, golom Nenada Bjekovića u nadoknadi posljednjeg kola.
Kolika je nadoknada bila, niko nikada neće utvrditi. Igralo se duže od 90 minuta, to je svima jasno, ali čak i novinski izvještaji iz tog vremena daju drugačije podatke o minutima. Pred posljednje kolo u sezoni 1975/76 sve je bilo u rukama splitskog Hajduka, koji je kao lider šampionata gostovao OFK Beogradu. Navijači Partizana podjednako su gledali taj meč, čak i na stadionu navijali za "Romantičare", a podjednako osluškivali informacije iz Ljubljane koje su putovale daleko sporije nego danas.
Splićani nisu uspjeli da upišu pobjedu na Omladinskom stadionu, a Partizan je to uspio da uradi na stadionu Bežigrad u Ljubljani. Uz malo sreće, lopta je stigla do ubitačnog Bjekovića koji je u posljednjoj sekundi pogodio mrežu. Nakon toga se više nije ni igralo, jer je ogroman broj navijača sa tribina uletio na teren da slavi trofej sa svojim miljenicima.
Sedmu šampionsku titulu Partizan je osvojio nakon što je čak 11 godina čekao na trofej, a generacija u kojoj su pored Bjekovića igrale klupske legende poput Momčila Vukotića, Ivana Golca, Dževada Prekazija i drugih vratila je optimizam među navijače crno-bijelih. Naredna titula osvojena je dvije godine kasnije, kada je u Humsku stigao i prvi evropski trofej - Mitropa kup. Može se reći da je taj talas pokrenuo Bjekovićev gol na stadionu koji je već godinama zapušten.
Kako je Jugoslavija ostala bez sreće?
Samo nekoliko mjeseci nakon što su SR Jugoslavija i Slovenija na Evropskom prvenstvu 2000. godine odigrale spektakularan meč (3:3) i podijelile bodove, te dvije selekcije našle su se ponovo na terenu, ovog puta u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. godine.
Jugoslavija je kvalifikacije počela pobjedom nad Luksemburgom, kada je Savo Milošević sa dva gola postavio i konačan rezultat, a zatim je osvojen samo bod protiv Švajcarske u Humskoj, kada je Šapuiza u finišu meča "poništio pogodak Siniše Mihajlovića". Treći meč u kvalifikacijama igrao se pred oko 10.000 navijača u Ljubljani i trebalo je da bude spektakl...
Selektor Milovan Đorić poslao je na teren tim u sastavu: Kocić, Obradović, Stefanović, Đukić, Krstajić, Mihajlović, Jokanović, Lazetić, Đorđević, Milošević, Kežman. Sa klupe za rezerve ušli su još Goran Drulić, Igor Duljaj i Vladimir Ivić. Jedini gol za Jugoslaviju postigao je Savo Milošević u 33. minutu meča, a Slovenija je u četvrtom minutu nadoknade preko Zlatka Zahoviča stigla do poravnanja.
Do kraja kvalifikacija za Mundijal, reprezentacija Jugoslavije poražena je od Rusije u Beogradu (1:0), pa sa istim rivalom remizirala u Moskvi (1:1), zatim dva puta ubjedljivo pobijedila Farska Ostrva (6:0, 2:0), savladala Švajcarsku u Bazelu (2:1), remizirala protiv Slovenije u Humskoj (1:1) i ubjedljivo pobijedila Luksemburg u Beogradu (6:2).
Kada se nakon deset odigranih kola podvukla crta, bilo je jasno da SR Jugoslavija nije opravdala ulogu koju je imala na početku kvalifikacija, jer je ona žrijebana iz prvog šešira, kao aktuelni učesnik nokaut faza na prethodnom Mundijalu, ali i Evropskom prvenstvu. Rusija je takmičenje završila sa 23 boda, Slovenija je osvojila 20, a Jugoslavija 19 - ispostavilo se da je presudio Zahovičev gol na stadionu Bežigrad, u četvrtom minutu nadoknade. Rusija je otišla direktno na Svjetsko prvenstvo, a Slovenci su u baražu pobijedili Rumune i tako se plasirali na turnir koji su organizovali Japan i Južna Koreja.
SFRJ protiv Danske, SCG protiv Slovenije!
Kao što smo već rekli, reprezentacija SFRJ je na stadionu Bežigrad u Ljubljani igrala meč protiv Danske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1982. godine. Bila je to prva utakmica u kvalifikacionom ciklusu, a Jugoslaviju su do pobjede (2:1) odveli golovi golmana Dragana Pantelića koji je pogodio sa bijele tačke i Zorana Vujovića koji je kompletirao preokret. Selektor Miljan Miljanić poslao je na teren ekipu: Pantelić, Zo. Vujović, Hrstić, Jovanović, Primorac, Buljan, Petrović, Jerolimov, Zl. Vujović, Sušić, Šećerbegović. Igrali su još Džemal Mustedanagić i Nikica Klinčarski.
Jugoslavija je ostale mečeve odigrala u Splitu, Beogradu i Novom Sadu, a dobre igre kroz kvalifikacije omogućile su nacionalnom timu da obezbijedi direktan plasman na Mundijal. Osvojeno je prvo mjesto u kvalifikacionoj grupi, ispred Italije koja je kao drugoplasirana ekipa takođe otputovala na Svetsko prvenstvo.
Nakon što je SFRJ davne 1980. godine, u septembru mjesecu, odigrala prvu veliku utakmicu nacionalnog tima na stadionu Bežigrad, na njega se SCG vratila u avgustu 2004. godine. Ispostavilo se da je posljednji meč reprezentacija na ovom kultnom zdanju prijateljski susret Slovenije protiv Srbije i Crne Gore. Selektor Ilija Petković odlučio je da za SCG na tom meču igraju: Jevrić, Gavrančić, Krstajić, Vidić, Dragutinović, Duljaj, Koroman, Stanković, Milošević, Vukić i Kežman. Sa klupe su dobili šansu Nenad Jestrović, Miloš Marić, Dušan Petković i Danko Lazović. Jedini gol za SCG postigao je Jestrović na početku drugog dijela meča, a Nastja Čeh je u 83. minutu poravnao rezultat.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!