Ko je Rade Bogdanović?

Rade Bogdanović gostovao je u srijedu uveče na Radio-televiziji Srbije i u društvu domaćina Predraga Strajnića i uobičajenog gosta Dejana Nedića, komentarisao utakmicu Lige šampiona između Barselone i Borusije Dortmund.

Sarajlija je, ispostavilo se, brzo zadobio pažnju publike, kojoj nije nudio floskule i opšta mjesta, već direktne odgovore i konkretna zapažanja o igri dva tima. Manje-više sve na šta srpski TV auditorijum, osim u rijetkim situacijama poput sinoćne, nije navikao da vidi i čuje.

Međutim, Bogdanović je u pauzi između dva poluvremena pri rezultatu 2:0 za Barsu, uz ne baš reprezentativno izdanje ekipe trenera Lusijena Favra, izgovorio dve stvari koje gledaoci do sada nisu imali ni priliku da čuju.

I, ako bi Radetova opaska da je Barselona morala da angažuje psihologa kako bi objasnio 150 miliona evra plaćenom Usmanu Dembeleu da "ne treba noću da gleda porniće", mogla da prođe kao nešto slobodnija interpretacija glasina iz španskih medija...

...njegova konstataciju da je Favru krenulo nizbrdo od kada je u posljednju liniju odbrane uvrstio četvoricu tamnoputih igrača zaslužuje svaku osudu, jer spada u red rasističkih i nedopustivih.

"Oni su ispali iz forme još u aprilu prošle godine pred završnicu Bundeslige, kad je trener odlučio da igra u zadnjoj liniji sa četiri crnca. Tad mu je krenulo sve nizvodno i nije se oporavio do danas, to je...", rekao je nadovezao se:

"I on je već pečen, ja mislim da su njemu dani već odbrojani".

Prije nego što je Bogdanović i završio rečenicu, društvene mreže bile su pune reakcija na njegov javni nastup nekada odličnog fudbalera i čoveka koji je postigao dva gola za poluvrijeme na debiju za SR Jugoslaviju i tako najavio blistavu reprezentativnu karijeru koja je, ispostavilo se kasnije, trajala samo do povratka "plavih" iz Seula sa Koreja kupa te 1997. godine.

Ko je Rade Bogdanović?

Rođen je u gradu koji je i tog 21. maja 1970. godine, koliko i danas, bio podijeljen na plavo-bijeli i bordo tim, a on se kao nasljednik pripadnosti Želji odlučio i za odlazak na treninge na "Grbavicu" na kojoj je 1987. odigrao prvu seniorsku utakmicu i postao važan dio generacije u kojoj su bili još Nikola Nikić, Simo Krunić, Dragan Škrba na golu, Mišo Smajlović kraj aut-linije...

Odigrao je četiri gradska derbija sa Sarajevom, nije postigao gol, ali nijednom nije ni izgubio, što bi se možda i promijenilo da - poput mnogih - 1992. nije napustio rodni grad i Bosnu i Hercegovinu tražeći uspjeh, afirmaciju i zaradu u inostranstvu, a zapravo bježeći od ratne stihije koja se već bila nadvila nad SFRJ.

Za razliku od mnogih Sarajlija koje su znale s loptom, Bogdanović se uputio na Istok - i to Daleki - gdje je kao fudbaler Pohanga uveseljavao publiku narednih pet godina i postigao 61 gol na 150 nastupa.

Vijesti o njegovim igrama prvo su stigle do Japana, pa tek potom Evrope, tako da se Bogdanović 1997. godine obreo u dresu Džef junajteda, a malo potom i dresu sa obilježjima neke nove Jugoslavije - dosta manje od one u kojoj je rođen, odrastao i postigao prve ligaške golove.

Kada je sklapao listu kandidata za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine, a zapravo birao "drugopozivce" za tezgu u Seulu na tradicionalnom Koreja kupu, tadašnji selektor Slobodan Santrač sjetio se i dvojice naših koji su nastupali u Džej-ligi pored neprikosnovenog Dragana Stojkovića Piksija.

Poziv je dobio i njegov saigrač Nenad Maslovar, ali je izgledalo da će šansu ugrabiti Bogdanović - iako je za razliku od kolege počeo prvi meč Jugoslavije na turniru sa Ganom kao rezerva.

Selektor "plavih" Slobodan Santrač izveo je tog 12. juna 1997. godine pred 20.000 ljudi na tribinama Olimpijskog stadiona u Seulu postavu: Ivica Kralj (Partizan) - Željko Petrović (PSV), Niša Saveljić (Partizan), Miroslav Đukić (Deportivo), Zoran Mirković (Atalanta) - Slaviša Jokanović (Tenerife), Albert Nađ (Betis), Nenad Maslovar (Džef junajted) - Ljubinko Drulović (Porto) - Darko Kovačević (Real Sosijedad).

Na poluvremenu utakmice sa "Crnim zvijezdama", čiji je selektor u to vrijeme bio holandski stručnjak i bivši trener Fajnorda i PAOK-a, Marinus David, Santrač je napravio tri izmene i umesto Petrića, Mirkovića i Nađa uveo Miška Markovića (Kodžaeli), Vladimira Martinovića (Zemun) i Bogdanovića, koji je šansu iskoristio na najbolji mogući način.

Reprezentacija Gane, koja je nastupila u sastavu: Simon Ado, Foster Batios, Kvabena Boateng, Sami Ađeji, Isak Kufur, Robert Boateng, Džav Sakdži, Robert Ovusu-Ansah, Emanuel Armah i Ebenezer Dadzije, povela je u 56. minutu pogotkom Boatenga - igrača koji je postigao dva gola u profi karijeri, taj i jedan za Rosenborg u kom je igrao četiri sezone.

 "Plavi" su se tada trgli, već u narednom minutu Bong Ki An dosudio je penal za naše, Jokanović bio siguran izvođač, a onda je na scenu stupio Sarajlija na privremenom radu u Čibi za čiji je klub te 1997. postigao 16 pogodaka u prvenstvu i šest u Kupu.

Ado, golman koji je tog ljeta ostvario prvi i posljednji angažman u karijeri van Gane - u grčkoj Kalamati - savladan je prvo u 68, pa u 80. minutu za konačnih 3:1 u korist SR Jugoslavije, koja je dva dana kasnije odigrala 0:0 sa Egiptom, a onda i 1:1 sa Južnom Korejom što je bilo dovoljno za drugo mjesto sa dva boda zaostatka na tabeli za domaćom selekcijom.

Bogdanović je i protiv Egipta i protiv Koreje bio na terenu 90 minuta, ali nije uspio da ponovi podvig sa debija, pa su mu to ujedno ostale i poslednje utakmice u plavom dresu.  

Mnogo godina kasnije nadovezao se na ispovijest Dejana "Ramba" Petkovića i u intervjuu za "Telegraf" otkrio da je i njemu tada, krajem 90-ih prošlog vijeka, tražen novac da bi bio na spisku "A" reprezentacije, ali ni on tom prilikom nije naveo nijedno konkretno ime.

"Ja sam jedini igrač u istoriji srpskog fudbala koji je platio da igra za reprezentaciju tako što sam platio avionsku kartu od Tokija do Seula i debitovao na tom Koreja Kupu. Napustio sam ljetovanje na Tajlandu kako bih ispoštovao himnu, grb, državu... Napustim Puket, dođem u Tokio i izvadim vizu, platim kartu i odem u Seul. Odigram tri utakmice i gotovo. Postigao sam dva gola na prvoj utakmici, otišao u Atletiko i više me nikad nisu zvali", prisećao se perioda od prije 20-ak godina.

"Nikada nisam pitao, ali mogu da pretpostavim da je to zato što nisam imao lobi. Nisam imao menadžere. Tad je to bila SRJ. Ko će udovoljiti Crnogorcima i svim ostalima koji su trebali da se prodaju? Ko će ga znati... Ali, jedno je sigurno. Ja sam igrač koji je morao da ima minimum 30 utakmica za reprezentaciju".

Ali, spomenuo je novinara.

"Pare mi je tražio jedan novinar čiji sin je išao u školu sa pokojnim Batom (Brankom) Bulatovićem, tadašnjim gensekom reprezentacije. Tražio mi je 50.000 maraka da igram. Ja nisam htio da platim i onda su odveli jednog igrača na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, koji do tada nije ni igrao za reprezentaciju", rekao je Bogdanović za "Telegraf" i nastavio:

"I kako misliš da im se na kraju vrati? Ne bih im dao pet maraka, a ne 50.000. Ne bih mogao da stanem u ogledalo i pogledam se kasnije. Obraz nizašta ne dajem - iza svake svoje riječi stojim. Nije to bila stvar u novcu. Ih, tada je love bilo za sve. Smiješno".

Dodao je i...

"Daš 50.000 hiljada i napraviš vrhunski ugovor. Ja sam tada mogao, kada sam odlazio iz Atletika, da potpišem za Aston Vilu. Menadžer Vile u julu mjesecu zove Atletiko i šalje avion na aerodrom. Mi na aerodrom, zovu iz Atletika i kažu “Vraćaj se. Ne možeš da dobiješ radnu dozvolu”. Imao sam tri nastupa za reprezentaciju, trebalo mi je šest. Opušteno sam mogao da kupim sebi nekoliko utakmica za nacionalni tim. Mogao sam da platim tih 50.000, odem na SP, izguram još tri četiri prijateljske i ko zna u kom pravcu bi mi išla karijera", pričao je i zaključio:

"Nisam hteo".

To nije bila jedina njegova dramatična ispovijest.

Malo nakon što je Arsenal pronašao najvećeg menadžera u istoriji kluba u japanskoj Džej-ligi, tako je i tadašnji trener Atletiko Madrida, Radomir Antić, pronašao pojačanje šampionskoj generaciji iz sezone 1995/96 upravo u Džej-ligi. Malo poslije golova u mreži Gane, Bogdanoviću je stigao poziv sa "Kalderona" da se pridruži ekipi u kojoj su već nastupali Milinko Pantić i Veljko Paunović.

Vižljasti napadač, međutim, nije se dugo zadržao u Madridu. Već na zimu uslijedila je pozajmica u NAC Bredu, koju je iskoristio da upiše slavni Ajaks na listu klubova kojima je davao golove, a narednog ljeta uslijedio je i novi, 1,35 miliona evra vrijedan transfer u Verder - gdje će ostaviti dubok trag.

Iz crveno-bijelih dana ostalo mu je u sjećanju osam golova od kojih je svakako  najznačajniji onaj u pobjedi nad tada još moćnom Valensijom od 3:1 na krcatom "Kalderonu".

Atletiko: Molina - Santi, Fraskareli, Geli, Karlos Agiljera - Žuninjo Paulista, Huan Viskaino - Rade Bogdanović, Hoze Mari, Kiko Navarez, Đordi Lardin.

Valensija: Zubizareta - Angloma, Karboni, Đukić, Sorija - Del Solar, Farinjoš, Mendijeta, Giljermo - Klaudio Lopez, Vlaović.

Nešto što će deceniju kasnije sa uspjehom primijeniti kao selektor reprezentacije Srbije, Antić je na toj utakmici suprotstavio Klaudiju Ranijeriju izuzetno ofanzivnu postavu sa četvoricom igrača u navali, koju su pored Bogdanovića činili još Hoze Mari, Kiko Navarez i Đordi Lardin.

Sa Žuninjom Paulistom i Huanom Viskainom iza, "atleti" su deklasirali goste sa "Mestalje" čijom je odbranom komandovao još jedan budući selektor, Miroslav Đukić. Rade je savladao legendarnog Andonija Zubizaretu u 25. minutu za 1:0, poslije čega su Žuninjo i njegova zamjena, Milinko Pantić vratili ekipi vođstvo i "poništili" pogodak Gorana Vlaovića iz 49. minuta za izjednačenje.

Taj trenutak inspiracije nije bio dovoljan da se Bogdanović zadrži u klubu duže od sezone, a proći će mnogo godina do intervjua nekadašnjem sportskom listu "Sport" u kom je optužio Atletiko Madrid i pokojnog predsjednika Hesusa Hila za namještanje utakmice u kojoj je Antić bio prvi trener, a on jedan od aktera.

"Hil je pred meč u Santanderu ušao u svlačonicu i rekao da će svaki igrač od premije od 150.000 maraka morati da izdvoji 25.000 za siguran i lagan plasman na evropsku pozornicu. I, mi smo pobijedili sa 1:0. Utakmica je bila režirana", izjavio je između ostalog Bogdanović za "Sport".

Malo je reći da mu je odlazak iz Španije prijao. Na "Vezeru" ga je dočekao "čelični" Feliks Magat, pod čijim vođstvom je imao odličnu debitantsku sezonu u Bundesligi i osam pogodaka na 23 nastupa. Uglavnom je igrao u tandemu sa Ailtonom, koji će kasnije postati najbuckastije pojačanje u istoriji Crvene zvezde.

Odlazak Magata i povratak vernog vojnika zeleno-bijelih, Tomasa Šafta, značio je i četiri Radetova gola manje u ligi, ali i tri postignuta u Kupu UEFA u kom je Vengerov Arsenal brzo i efikasno izbacio Verder - ali, ne prije nego što je Bogdanović dao gol legendarnom Dejvidu Simanu.

Pretenciozno bi bilo reći da bi Verder prošao "tobdžije" da Šaf nije ostavio Radeta na klupi, a prednost dao Ailtonu i Marku Rodeu, ali će ostati zapisano da je ovaj tandem počeo i revanš na "Vezeru" i da je Verder prvi pogodak postigao tek u četvrtom poluvremenu dvomeča...

...a, prvom u kom je zaigrao lukavi Sarajlija.

Ruku na srce, Arsenal je u tom trenutku već imao 2:0 iz prvog susreta zahvaljujući golovima Tijerija Anrija i Fredrika Ljungberga i 0:2 iz prvog poluvremena revanša, nakon dva efektna gola Reja Parlora, ali je Bogdanović udarcem desnom nogom na pas Ailtona u 60. minutu za 1:3 stekao pravo da danas nastupa i kao strijelac gola protiv slavnog londonskog kluba.

Venger je za prvi meč izveo postavu: Siman - Silvinjo, Lužnji, Adams, Dikson - Vijera, Parlur, Grimandi, Ljungberg - Bergkamp, Anri.

Dovoljno.

Kao što ih nije štedio u svojim neprimjerenim komentarima na Javnom servisu sinoć, Rade nije štedeo Borusiju Dortmund ni na fudbalskom terenu. Tri puta bio je strijelac u mečevima sa "milionerima", dva puta postizao je golove glavom, jednom nogom, a skor Verdera u tim duelima bio je 1-1-1.

Da su ga utakmice protiv velikih timova posebno inspirisale svjedoči i postava Borusije koju su "zeleni" sa sjevera savladali 3:2 u sezoni 1999/00, kada je Bogdanović glavom "bocnuo" centaršut Andreasa Hercoga u 50. minutu za vođstvo od dva gola razlike. 

Na suprotnoj strani bili su Dede, Jirgen Koler, Kristijan Verns, Vladimir But, Andreas Meler, Lars Riken, Miroslav Stević, Đuzepe Rejna i njegov prijatelj iz zajedničkih dana na "Grbavici", reprezentativac Bosne i Hercegovine u to vrijeme, Sead Kapetanović.

Rade je posljednji, treći gol Borusiji dao u sezoni 2000/01, kada je još jedan budući selektor Mladen Krstajić sjedio na klupi za rezerve. Završeno je 1:1, a asistent Bogdanoviću za izjednačenje levom nogom u 62. minutu bio je Klaudio Pizaro - čovjek koji i ovog 28. novembra 2019. godine i dalje igra fudbal i to za Verder.

Peruanac ima 41 godinu, osam manje od Bogdanovića koji je skupo platio prostakluk sa utakmice protiv Hanze iz Roštoka odigrane u decembru 2000. godine. On je u porazu od 2:5 podlegao neobuzdanom temperamentu i pljunuo čuvara mreže gostiju Martina Pikenhagena u lice.

Klub mu je izrekao šestomjesečnu suspenziju, međutim ona zapravo nikada nije istekla, pa je Rade kao igrač rezervne postave sačekao da mu istekne ugovor i bez takmičarske utakmice u sezoni 2001/02 napustio "Vezer" kao slobodan igrač i oprobao se u Armeniji Bilefeld. Istrčao je na teren 21 put, postigao jedan gol i na ljeto 2003. otišao u Emirate gdje je u dresu Al-Vahda odradio posljednji ugovor u karijeri i rekao:

"Dosta".

Sa suprugom Aleksandrom ima tri kćerke: Kristinu, Mariju i Sofiju, od kojih je svaka rođena u različitoj zemlji - najstarija 1994. u Južnoj Koreji, srednja 2000. u Njemačkoj, a najmlađa 2007. u Španiji, u koju Bogdanovići često putuju i odmaraju se u privatnoj kući na Majorki.

U posljednje vrijeme citirane su dve njegove izjave isprovocirane suđenjem Feliksa Briha na mundijalskoj propasti Srbije u meču sa Švajcarcima, kada je gostujući u podkastu redakcije "Meridianbet" rekao da je "FIFA kuća smrada, baš kao i Fudbalski savez Srbije", a da se "ljudi u Njemačkoj dugo već smiju Brihu" i da "njegove greške nisu slučajne".

Komentarišući poraz Crvene zvezde od Bajerna rezultatom 0:6, Bogdanović je pred kraj gostovanja na Javnom servisu rekao:

"Bajern je jedan kapitalistički klub, dolazi iz takve države kakva je Njemačka, iluzorno je pričati na tu temu, sve je kod njih funkcionisalo besprekorno", i nastavio:

"Što se tiče Crvene zvezde, mislim da je ona napravila neverovatan uspjeh. Dvije sezone zaredom biti u Ligi šampiona, a dolaziti iz srpskog šampionata, igrati po Ivanjici, Nišu, po tim terenima, po nenormalno lošim uslovima, gdje je kvalitet fudbala jako loš... Gdje imate tri-četiri jake utakmice godišnje, protiv Partizana i možda protiv Vojvodine, ako je Lalatović u elementu... a krenuli su sa kvalifikacijama u junu, već su umorni, oni su se protiv Bajerna izduvali već u 60. minutu. Dakle, igraju od juna, uvek u grču, znaju da ne znaju i daju svoj maksimum u fizičkom smislu. Pa šta? Nije to sramota reći! Ljudi guraju loptu, a lopta se šutira. Sedamdeset posto igrača Zvezde gura loptu. Uzmite snimak, pa ćete da vidite".

Upitan za gostovanje crveno-bijelih u Pireju vrijedno proljeća u Evropi, Rade je odgovorio:

"Nadam se samo da Olimpijakos neće po stoti put odigrati iz 'dvojke u keca' ili 'iz keca u dvojku'. To mi je onako interesantno kako će se odvijati. Mislim da Zvezda možda i može da napravi iznenađenje", rekao je i konstatovao:

"Zamislite apsurd života i vremena u kom živimo. Čovek je plaćen 150 miliona evra. Toliko treba Kliničkom centru Srbije da se totalno renovira i da bi se sedam miliona stanovnika Srbije kvalitetno liječilo. Barselona mu je prvo angažovala nutricionistu da mu objasni da ne bi trebalo da se hrani u restoranima brze hrane. Onda su angažovali psihijatra da mu objasni da je profesionalni fudbaler i da po noći ne smije da gleda porniće i da organizuje sa svojim rođacima video-igre na profesionalnom nivou. Zamislite, čovjek sa šest miliona neto plate je to sebi dozvolio. Jeste on mlad, ali to je slika vremena u kom živimo..."