Legendarni srpski trener u Banjaluci govorio o svojoj karijeri, kako je 2002. htio da Kinezi budu kao Francuzi, pa mu se to nažalost ostvarilo, kako je nudio Uga Sančeza Zvezdi, te koja je razlika između Jirgena Klopa i Veljka Paunovića.
Bora Milutinović je osoba koju ne trebe mnogo predstavljati, bez obzira na kojem ste kontinentu.
Srpski trener koji je vodio pet reprezentacija na pet svjetskih prvenstava i ostavio traga širom svijeta, od Meksika i Kostarike, preko Sjedinjenih Američkih Država do Nigerije i Kine, bio je gost Dana fudbala RS gdje je dobio Zlatnu povelju "Miljan Miljanić" upravo zbog svega što je uradio.
Nakon zvaničnog dijela fudbalski čudotvorac, g. Milutinovićrazgovarao je sa novinarima u Banjaluci i dotakao se raznih detalja iz svoje karijere i mnogih fudbalskih tema.
"Nisam gospodin, nisam čudotovorac, jednostavno Bora“, rekao je na početku skromni Borauz osmijeh, ispravljajući organizatore zbog reklo bi se potpuno opravdanog epiteta.
"Zaista mi je drago što sam primio nagradu Miljan Miljanić, gledam ovu sliku i sjećam se tih vremna kada sam imao sreće 60-ih godina da igram za olimpijski tim, odnosno mladu reprezentaciju. Miljan je bio trener. Igrali smo utakmicu protiv Engleske na čuvenom stadionu Mančester junajteda, rezultat je bio 0:0 i u šali ja pričam kada me pitaju kako je bilo, ja kažem bilo je odlično. Pitali su me da li sam šutnuo na protivnički gol, ja im kažem ja nisam ni vidio protivnički gol, bila je magla, a iako su Englezi bili dobri mi smo imali sreću da imamo Škorića na golu. Te utakmice se sjećam, a Miljana se sjećam i pamtim način na koji je komunicirao. On je bio majstor komunikacije. Onda on meni da savjet 'putuj i piši'. To mi je puno pomoglo. Ja sam putovao i pisao, a i snimao sam jer imam kameru“, rekao je Bora.
Trenersku karijeru počeo je u meksičkom Pumasu 1975. godine, da bi 2002. postao jedini trener koji je vodio pet različitih reprezentacija na svjetskim prvenstvima.
Na Mundijalima je vodio Meksiko, Kostariku, SAD, Nigeriju i Kinu i po pravilu od potpunih autsajdera stvarao respektabilne reprezentacije.
"Nisu to bili autsajderi. Imao sam sreću sa meksičkim timom, Meksiko je 1986. napravio istorijski rezultat. Ipak, meni je važnije da sam u tom timu Pumasa imao 7 igrača i golmana koji su počeli da igraju profesionalno u mom timu. To mi je najveća satisfakcija“, rekao je Bora, a onda ispričao kako je Uga Sančeza nudio Crvenoj zvezdi, prije nego što će on kasnije doći u Evropu i napraviti sjajnu karijeru u Atletiko Madridu i Real Madridu.
"Nije ni važno ko je tada bio u Zvezdi, kažemja da imam dobrog centarfora, u to vrijeme nije bilo TV-a. Pitaju koliko je visok - metar i 75, jel brz - pa nije, jel tehničar - pa tako... Kakva mu je desna noga - nema je. Kakva je lijeva - pa dobra je. I onda oni kažu pa bolje ga daj Partizanu. Ali rekoh ima osjećaj za gol neshvatljiv. Dve godine kasnije Vaske je vodio Zvezdu i izgubili su 3:0 i Ugo im je dao golove i to je igrač koji je u Real Madridu postigao 35 golova iz prvog udarca“.
Za rad u SAD ga vežu lijepa sjećanja, jer je kako kaže američka kultura izvanredna, a imao je sreće jer je imao talentovanih igrača.
"Kostarika je priča za sebe“, počeo je Bora priču o svom prethodnom poslu i otkrio da ga je poziv u ovu karipsku zemlju potpuno iznenadio.
"Pozvao me jedan prijatelj i kaže da li bi da radiš u Kostarici? To je bilo dva i po mjeseca pred Svjetsko prvenstvo 1990. Ja mu kažem ja bih sa zadovoljstvom išao da radim, ali sada je SP u Italiji, ne bih htio da propustim Svjetsko prvenstvo, a on kaže pa zato te zovem, za nacionalni tim. Rekoh pa to je nemoguće, a on mi kaže oni imaju problem jer ne mogu da plate. Rekao sam mu 'molim te vidi koliko ja treba da platim, ja sam rad'. Uspjeli smo da napravimo istorijski uspjeh gdje se prvi put desilo da jedan debitant upiše dve pobjede. Amerikanci... Nije bilo lige, ničega, ali smo imali mnogo dobar tim. Uspjeli smo da pobijedimo Meksiko, što je za mene bilo interesantno. Poslije sam se vratio u Meksiko, bio na OI, poslije Nigerija, pa Kina..."
U Nigeriji je imao fantastičnu generaciju sa Vestom, Okočom, Olisehom, Finidijem, Babajarom... Nigerijci su pod njegovim vođstvom na SP 1998 šokirali Španiju pobijedivši ju 3:2, potom savladali i Bugarsku i prošli u osminu finala, gdje ih je eliminisala Danska. Koliko je bilo teško raditi sa temperamentnim afričkim fudbalerima?
"Nije korektno da se upotrebi riječ teško. Bilo je izuzetno raditi sa Nigerijom, ali prije svega čovjek treba da zna u kojoj je zemlji, kakav je odnos tih ljudi, oni to žele ali ne znaju. Poštujući Nigerijce, mogu da kažem da nikada nisam imao bolje igrače, ali mi je to bio najslabiji tim. A npr. u drugim zemljama imao sam manje kvalitetne igrače, ali sa izuzetnim timskim duhom. Najvažnije je imati timski duh“, istakao je Bora.
Kostarikancima je 1990. godine na SP u Italiji pokazao avionske karte rezervisane za 22. jun, odnosno dva dana nakon završetke grupne faze i rekao igračima da natjeraju rukovodstvo saveza da ih podere. Na poluvremenu protiv Švedske kada su gubili rekao im je da drugo poluvrijeme izađu i zabave se kao što su to radili kao djeca.
Kada je vodio Nigeriju snimio je porodice fudbalera i pustio njihove poruke igračima pred početak Svjetskog prvenstva,Kinezima je svaki dan puštao scene iz filmova da ojača timski duh.
"Motivacija sa svakim timom nije ista priča, ali najvažnije je kako se trenira. Ja ne pričam mnogo, ali praktično pokazujem. Dolazim iz izvanredne škole Partizana i ogroman dio toga što trebam da naučim naučio sam u Partizanu. I dan-danas to praktikujem Sa loptom sam dobar, govorom ne. To je navažnije što ja njima pokazujem, tim takmičarskim duhom“.
Koliko danas timskog duha ima u reprezentacijama i timovima i koga bi izdvojio?
"Island. Čovjek treba da zna kakva je ta liga, oni gotovo da nemaju ligu. Gotovo da nemaju stadione, ali najbolja publika na SP su bili oni. Jednostavno trebaš da poznaješ taj narod. Švedska i Norveška su takve, 'vikinzi', ako imaju još nekog dobrog igrača to je fenomenalno. To je jedan primjer. Drugi primjer su Japanci. Njima ne treba mnogo, to je zemlja gdje je sve precizirano. Taj timski rad počinje od kuće, familije, zemlje. Tu trener može nešto da doprinese, ali ako treba da radi ispočetka to je najteže“, rekao je Bora i istakao:
"Pitaju me koji ti je igrač bio najdraži. Igrač čega? Nema igrača važnijeg od tima. Imao sam izvanredne timove i timski duh, na tome sam insistirao i imao sam izuzetne rezultate“.
Jedna od reprezentacija sa izuzetnim timskim duhom bila je i selekcija Kine.
"U Kini ne možemo da se sporazumijemo, prevodilac jedno, ja drugo, ali kako smo dobro trenirali. Ja se ubi trenirajući sa Kinezima, mislim se ovo je dobro. Poslije tri nedelje i dolazi delegacija igrača hoće da razgovaraju i pitaju me kad ćemo da počnemo da treniramo! Hvala Bogu imao sam sa njima odličan odnos. Igrali smo fenomenalno, jako dobar tim i od prvih 13 utakmica kvalifikacija za SP 2002. pobijedili smo 12 i jednu odigrali neriješeno. Bili smo drugi na svijetu po učinku u kvalifikacijama“, priča Bora i otkriva svoju "grešku“.
"I onda u šali kažem, ja napravim jednu ogromnu grešku pred Svjetsko prvenstvo. Ja se pred spavanje molim Bogu, reko Bože molim te pomozi mi kao što si mi pomogao na svim svjetskim prvenstvima. Kaže ' pa šta hoćeš Milu?“ jer tamo u Kini me zovu 'Milu'. Reko ja hoću kao Francuska. Ja mirno odem, a mi izgubimo sve tri utakmice, ne damo gol... Opet je idem pred spavanje i pitam Boga šta se desilo, Bog odgovara kaže 'kako šta se desilo, jesi htio kao Francuzi?' Oni bili prvaci 1998. Ja htio kao oni ,a 2002. nisu ni prošli dalje. Dakle, budi precizan kada nešto želiš“, našalio se Bora.
Neizbježna tema je i njegov brat Miloš Milutinović, legenda beogradskog Partizana, po mnogima najbolji u istoriji crno-bijelih.
„Miloš mi je bio brat, on je za mene najbolji, možda ja kažem zato što mi je brat. Bila su to druga vremena...Miloš, Milorad i ja smo igrali. Kada igramo tri protiv tri u ulici kada igraš protiv Miloša teško da možeš da pobijediš. Ja sam se borio da ga pobijedim, što se rijetko dešavalo. Milorad je bio drugi tip, on je imao fizičke kvalitete.Kad je Miloš igrao bilo je drugačije... To primanje lopte ka golu, kažu to je bilo lako tada, ali nije...Danas je fudbal drugačiji“.
Bora Milutinović često je u svojim izjavama znao da kritikuje tehnologiju, ali i prijedloge da se mijenjaju pravila fudbalska igre, poput prijedloga da se ukine ofsajd. Ali ponovio je svoj prijedlog za promjenu pravila.
"Uvijek spominjem tu utakmicu Zvezda – Partizan bez ofsajda. To je davno bilo, rezultat je bio 8:3 ili 7:3. Došao si tamo i ne vidiš ništa. Bez ofsajda se ne može igrati fudbal, igrači sredine gdje se stvara mnogo akcije ne bi postojali jer se lopta prebacuje. Jedina korisna stvar je eventualno tajm-aut. Trener je najvažniji na utakmici na tajm-autu. Tu možete da vidite da li trneer može da vidi i napravi određene stvari. Neki dan ste gledali utakmicu, Totenhem je pobijedio 3:2. 93. minut i ja sam trener i gledam utakmicu kao i vi, ne mogu da utičem na rezultat. Ali ako mi daju tajm-aut mogu da reagujem, promijenim, kažem da se čuva rezultat. Moja obaveza je da napravim da tim napravi dobar rezultat. Na utakmici se toliko toga dešava da te igrači na terenu ne čuju. Ja još od 90-ih godina govorim da treba tajm-aut. U košarci ko je dobar trener? Onaj koji ima dobar osjećaj da prekine ritam protivnika tajm-autom, eto neki dan u američkom fudbalu isto...“, smatra Bora.
Na pitanje da izdvoji nekog od današnjih trenera dao je zanimljiv odgovor:
"Trener se cijeni po rezultatima, to bi trebao da bude parametar. Drugi parametar bi trebao da bude po meni kojeg si ti igrača izbacio. Pa ima još parametara i onda se dođe ko je najbolji. Prije neki dan igra Liverpul protiv Montereja, 80. i neki minut Klop pravi zamjenu i ubacuje Manea i Firmina. Dva igrača - 200 miliona! Dvjesta miliona ulazi u igru i oni postignu dva gola. I kažu 'jao kako dobru zamjenu je napravio'!?Naša U20 reprezentacija koja je osvojila Svjetsko prvenstvo, koliko je igrača napravilo karijere? Skoro svi. Još najbolji primjer, evo ko je bio svjetski prvak u Čileu? Jugoslavija! Koliko njih su postali izvanredni igrači? Svi! Kakav je onda trener? Fenomenalan. Ok je to, osvojio si prvenstvo... koliko to košta? Toliko, evo. Ali...“ rekao je Bora i tako još jednom potvrdio koliko cijeni Veljka Paunovića i nekadašnje jugoslovenske trenere.