"Znao sam da tamo ne vole Amerikance, niko od saigrača nije pomišljao da krene, ali ja sam rekao – idem", ispričao je za MONDO bivši NBA igrač Bred Rajt koji je 1998. sa Dukato Sijenom gostovao u Banjaluci.
Košarka u Banjaluci poslije rata u BIH proživljavala je možda i najljepše trenutke, a KK Borac Nektar bio je ponos grada na Vrbasu i uživao ogromnu podršku, posebno u evropskim takmičenjima, kojih istini za volju i nije bilo mnogo.
Samo tri sezone, odnosno ukupno 22 utakmice, popularni "pivari" odigrali su u Evropi, što u Kupu Radivoja Koraća, što u Kupu Rejmonda Saporte, ali je svaka domaća od njih bila pravi spektakl pred prepunim Borikom.
MONDO je u srijedu podsjetio na duel Kupa Radivoja Koraća između KK Borac Nektar i Dukata, kluba iz Sijene koji će kasnije postati Montepaski i igrati četiri polufinala Evrolige, a taj meč odigran u oktobru 1998. godine bio je po mnogočemu specifičan.
Bilo je to vrijeme kada je NATO alijansa, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama uveliko prijetila vojnom intervencijom na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju (što je i uslijedilo pet mjeseci kasnije), pa je čak pet američkih košarkaša iz Sijene odbilo da dođe u Banjaluku iz straha od odmazde Srba.
Kris Korkijani, Rejmond Ouz, Leri Midlton, Peris Brajant i Džon Tarner ostali su u Italiji i tako ostavili svoju ekipu sa samo ŠEST igrača u rosteru, ali ne i njihov sunarodnik Bred Rajt, koji je tada došao u Banjaluku i istrčao na parket Borika.
Tačno 23 godine kasnije MONDO je pronašao Breda Rajta, jedinog Amerikanca iz Dukata Sijene koji je imao hrabrosti da se tada pojavi u Republici Srpskoj.
"Znao sam dosta o ratu koji je završen u BiH, kao i o tim tenzijama i potencijalnim novim ratom NATO pakta sa Srbijom. Moji saigrači, Amerikanci nisu htjeli da idu. Rekao sam im ovo je jedno posebno iskustvo, idemo tamo. Niko nije htio da krene, ja sam im rekao JA IDEM. Sjećam se da ni moji saigrači iz Španije nisu mogli da vjeruju da ću da odem u Banjaluku", počeo je Rajt razgovor za MONDO.
Za svršenog studenta UCLA koledža, bivšeg NBA igrača koji je nastupao za Njujork Nikse i Denver Nagetse, a nakon toga deset godina proveo u Evropi, bila je to posljednja sezona u karijeri.
Tada 36-godišnji veteran, koji je prošao sve i svašta, nije morao da ide u Republiku Srpsku, zemlju u kojoj su Amerikanci tada bili jedna od najnepoželjnijih gostiju, ali je ipak odlučio da rizikuje pred sam kraj karijere. U razgovoru za MONDO objasnio je i zašto.
"Bila je to posljednja sezona moje karijere. Mislio sam ako će svi ti ljudi da dođu na utakmicu trebam i ja da budem tamo. Zbog tih ljudi. Nisam mislio na sebe, zašto bih? Nisam ja tu ni bitan, važni su ti ljudi. Mislio sam – ti ljudi trebaju sport, trebaju nešto da ne razmišljaju o ratu i treba to da im damo. Znao sam da ću biti 'meta' jer dolazim iz Amerike, znao sam da nas ne vole. Ali postojao je viši cilj, a to je da je vaš narod, nakon patnje koju je proživio, htio da uživa u košarci i nisam razmišljao o tome kako će publika reagovati na mene, već sam jednostavno htio i morao da dođem", ističe Rajt.
Izlaska na parket prepunog Borika sjeća se kao da je bilo juče.
"Kada smo krenuli iz svlačionice na parket, niko nije htio sa izađe sa mnom i ja sam izašao sam. Okrenuo sam se ka saigračima i pomislio, šta je, nećete da izađete? I izašao sam, krenuo da trčim po terenu gore-dole, da se zagrijavam i tada sam vidio jednog dječaka. Prišao sam mu s loptom, a onda ga podigao da ubaci tu loptu u koš. Na kraju sam mu dao svoju znojnicu", prisjeća se Rajt i nastavlja:
"Na početku publika mi je zviždala, galamili su, ali nije mi smetalo. Ja sam profesionalac koji ne obraća pažnju na publiku, kakva god da je. Sjećam se da sam nakon toga vidio moje saigrače kako se smiju, jer je publika bila protiv mene, ali to se okrenulo za par trenutaka i kada su oni izašli, publika je mene podržavala, a njima je zviždala".
Zbog dolaska u Banjaluku nije se pokajao. Naprotiv!
"To je iskustvo mog života. Ne samo košarkaško, već generalno, zbog tih ljudi. Imali ste tu propagandu, svi su se bojali da dođu zbog tog nekog rata koji je visio nad glavom, ali ti ljudi u Banjaluci su najprijatniji ljudi na svijetu. To je ono najvažnije za mene, oduševljen sam kako su ljudi tamo dobri".
Tokom boravka u Banjaluci svi su plašili za bezbjednost Amerikanca, ali sam Rajt je uživao i čak odbio zaštitu u gradu.
"Banjaluka me oduševila, išao sam u šetnju. Pitali su me želim li da neko ide sa mnom kao obezbjeđenje, rekao sam da mi to ne treba, pa ti ljudi su kao moja porodica. Prošao sam svuda, svuda su me vodili, i to ne sa ekipom grupno, nego samo mene".
Pet mjeseci kasnije desilo se ono čega su se svi pribojavali. NATO alijansa u martu 1999. godine napala je SR Jugoslaviju. Bombardovanje srpskog naroda koje je predvodila njegova zemlja, pogodilo je Rajta.
Iako Banjaluka tada nije bila meta, to je za njega, kao i za mnoge ljude u svijetu, bio jedan isti prostor, pa je bio veoma zabrinut za ljude koje je upoznao tokom svog boravka.
"Osjećao sam se loše, jer ni sa kim nisam mogao da se čujem tamo. Upoznao sam tu neke ljude, ali tada nije bilo interneta kao danas i mogao sam samo da nagađam šta se tamo dešava. Povrijedilo me sve to, ali ništa nisam mogao da učinim. Kada je počelo bombardovanje razmišljao sam samo o tom dječaku, kako je on, njegova porodica. Volio bih da znam da je danas dobro, možda i da se čujemo", poručio je on.
Nakon što je napustio koledž UCLA uspio je da se domogne NBA lige i odigra 14 utakmica za Njujork Nikse i dva za Denver Nagetse. Nakon toga otišao je u Evropu gdje je proveo 11 godina, od čega devet u Španiji. Tamo je dobio i špansko državljanstvo, kaže da obožava Italiju, ali na kraju razgovora za MONDO otkrio je gdje bi se volio vratiti, bar na kratko.
"Upoznao sam neke porodice u Banjaluci, tada su me zvali da dođem ponovo. Prošlo je već dosta vremena i naravno nismo u kontaktu, ali volio bih da se jednog dana vratim i ponovo posjetim Banjaluku", zaključio je Rajt.