Dok su padale bombe, dok su sirene oglašavale vazdušnu opasnost, usred Beograda se igrala košarka. Igralo se za trofej koji je na kraju podigao Partizan, ali od trofeja je nešto bilo bitnije. Prkos i poruka da život u Srbiji ne smije da stane, iako su neki to željeli.
"Bilo je loptom protiv bombe, takva je to bila akcija. Možda rezultat nije bio toliko ni važan. Sve u svemu taj dan je bio lijep u 'Pioniru', koji je bio pun. Mi smo osvojili taj kup, ostaće upamćeno pod nazivom 'ratni kup'", govori Miroslav Radošević u video snimku dugom 44 sekunde, jedinom video dokazu da se finale Kupa SR Jugoslavije odigralo 21. aprila 1999. godine. Pod bombama, dok su sirene zujale i najavljivale vazdušnu opasnost, pun "Pionir" je gledao košarku!
Ovo je priča o tome.
Na današnji dan 1999. godine NATO alijansa je bez objave rata iz vazduha napala SR Jugoslaviju. Vjerovatno se svi sjećate gdje ste bili kada ste čuli prvu sirenu koja oglašava vazdušnu opasnost, a svi koji to vrijeme pamte, pamtiće kako je "šizela" zvučala do kraj života. A da li se sjećate gdje ste bili i šta ste radili 20. i 21. aprila te godine? Jer tada su četiri ekipe igrale za jedini trofej u srpskom sportu koji je dodijeljen tokom NATO agresije! Ipak, da biste se sjećali utakmica koje su se igrale za taj trofej, morali ste tih dana lično da budete u "Pioniru".
"Ne postoji snimak ni dan-danas, postoji samo snimak iz dnevnika i postoji slika kako oni leže pored trofeja. Možda su to ljudi gledali na televiziji, ali se ja nešto ne sjećam. Da je to bilo na televiziji desio bi se snimak, desio se snimak i mnogo opskurnijih stvari od toga", priča nam Miloš Jovanović, voditelj podkasta "Šesta lična" i prvi čovjek koji je pisao o ovom kupu. Nije jedini koji je ubijeđen da su samo oni prisutni mogli da gaje sjećanja na finale Kupa odigrano pod bombama:
"Žao mi je, sada sam i ja probao da nađem neke dokumente o tom turniru i nisam uspio. Vrlo, vrlo šturo, jedan samo isječak u novinama, na jutjubu i na internetu ne postoji nijedan snimak. A baš bih volio da posjedujem nešto od toga", rekao je za MONDO Dejan Tomašević, ubjedljivo najbolji igrač finalnog turnira Kupa SRJ 1999. godine. Ali, krenimo ispočetka. Sve je počelo tog 24. marta...
PADAJU BOMBE, ČUJU SE SIRENE, A MI SE ZEZAMO U "ŠUMICAMA"!
Tog 20. i 21. marta 1999. godine odigrano je pretposljednje kolo prvenstva Jugoslavije, a dva dana kasnije Budućnost je igrala prvi meč polufinala Saporta kupa protiv Benetona. Izgubi su 76:60, a revanš u "Morači" nisu dočekali. Počelo je bombardovanje, ali iako je FIBA registrovala revanš sa Italijanima službenim rezultatom 20:0, košarka je u SR Jugoslaviji stala samo nakratko!
"Bombardovanje je krenulo usred takmičenja, pred posljednje kolo i plej-of. Kada je počeo rat prvo su se skupili svi klubovi, okupili su igrače, funkcionere i trenere i sjeli da svi vidimo šta će da se dešava. Nismo trenirali prvih tri-četiri dana, a onda je državni vrh donio odluku da svako počne sa svojom radnom obavezom. Krenuli smo da treniramo jednom dnevno u dnevnom terminu zbog vazdušne opasnosti, nestanaka struje... Onda je liga malo odložila nastavak prvenstva i u aprilu smo igrali tu završnicu prvenstva i to finale kupa. Kada je donesena odluka da se odigra posljednje kolo da bi se vidjelo ko je prvak, ko ispada, a ko ide u Evropu zatvorili smo zadnje kolo i četiri dana poslije toga je odigrano finale kupa", otkriva za MONDO Slađan Stojković, jedan od najlegendarnijih strijelaca YUBA lige koji je sezonu 98/99 počeo u Zdravlju iz Leskovca, a završio u Radničkom sa Crvenog Krsta.
Stigao je krajem 1998. ponovo u redove "krstaša", a nakon samo nekoliko dana pauze sa svojim saigračima je uzeo loptu u ruke i nastavio da trenira. Sa Boškom Đokićem na čelu, smijeh i zvuk lupanja lopte o parket, zaglušili su sirene i strah.
"Normalno smo trenirali, bilo je dosta zezanja i šale. Nama je trener u tom trenutku bio pokojni Boško Đokić, a sa njim su humor i atmosfera uvijek bili na vrhunskom nivou. Imali smo dobar duh i zajedništvo i onako baš smo dobro funkcionisali. Na kraju smo bili treći i igrali smo sljedeće sezone Kup Saporta i napravili smo najbolji rezultat od svih srpskih klubova koji su igrali Evropu", ističe on, pa priča šta su ti treninzi i na kraju i te utakmice značile njemu i njegovim saigračima:
"Mi smo svi iskreno prkosili. Svako u sebi ima taj ponos i prkos. Bili smo bijesni na sve to što nam se dešava. Išli smo kao sportisti i svaki dan na mostovima davali podršku. Uveče smo izlazili na mostove, da znaju da smo tamo, da ih ne gađaju. Nije bilo straha, ako me pitaš za strah. Kada smo vidjeli kako to funkcioniše, kako nas bombarduju i na koji način nam nanose štetu nije tu bilo straha. Čak nam je taj trening dobro došao da odemo da otreniramo, da ne razmišljamo o tome. I u toku treninga se dešavalo da se oglašavaju sirene i da bude uzbuna za vazdušnu opasnost, pa nismo prekidali trening i nastavljali smo da radimo!"
Igrači su odlukom KS Jugoslavije, svojih klubova, pa na kraju i države morali da se pojave na tom finalnom turniru kupa 20. i 21. aprila 1999. godine, ali šta je jedan 18-godišnjak tražio tu? Šta mu je bilo da usred bombardovanja ide da gleda košarku?
"Što se tiče toga šta mi je bilo... Mislim, šta da radiš? Život negdje mora da se nastavi. Bila je frka, panika prvih nekoliko dana i kad smo shvatili gdje to ide, nastavljaš dalje. Kući si uveče i slušaš NBA prenose, pošto je NBA.com davao besplatne radio prenose preko interneta, pa sam tako slušao plej-of. Nema škole, nema ničega, televizije vrte filmski maraton od 24 sata, prekida se da se puste vijesti, "Vidovdan" i "Volimo te otadžbino naša". Pošto internet nije funkcionisao pretjerano dobro za domaće stvari uglavnom sam se oslanjao na "Politiku" i na telefonski broj hale "Pionir". Kažu nema karata, samo dođi i ući ćeš", priča nam Miloš Jovanović o svojim tinejdžerskim danima u kojima je više razmišljao o finalu kupa i Sakramento Kingsima u NBA plej-ofu nego o samom bombardovanju.
KAD BIH REKAO DA SAM IGRAO POD BOMBAMA REKLI BI MI – IZMIŠLJAŠ!
Nakon skoro mjesec dana pauze, 17. aprila odigrano je posljednje kolo regularnog dijela prvenstva Jugoslavije i na kraju je jedan promašeni zicer odlučio prvaka države. Plej-of se nije igrao, pa je sa skorom 20/2 Budućnost bila prvak ispred Crvene zvezde sa 19 pobjeda i tri poraza. "Rat nas je zatekao kolo pred kraj i tada je Steva Nađfeji promašio zicer za pobjedu Beobanke protiv Budućnosti i Budućnost je prva ispred Zvezde", prisjeća se Miloš Jovanović.
Naravno, još uvijek iščekujući šta će biti sa plej-ofom, krem jugoslovenske košarke se skupio 20. aprila u "Pioniru" da odira polufinalne mečeve kupa. Zbog vazdušne opasnosti, čestih nestajanja struje i policijskog časa koji je bio na snazi od 20 časova svake večeri, utakmice su se igrale u podne. Prvi su na teren izašli igrači FMP-a i Radničkog sa Krsta.
"U polufinalu je rival bio Radnički sa Krsta, u finalu Partizan. Već je prošlo neko vrijeme, mi smo ligu dobro odigrali i bili smo puni samopouzdanja. Generalno sav taj naboj, pogotovo to ludilo koje se dešavalo, bilo je baš neprijatno. Mislim da je za vrijeme finalne utakmice bilo sirene. Sve je to prošlo i nadam se da više nikad niko neće da igra u takvim uslovima od naše i djece i sutra unučadi i praunučadi, da takve utakmice niko neće da igra", priča za MONDO lider tog tima FMP-a Veselin Petrović. Kasnije legenda Ostendea, košarkaš kome su u Belgiji povukli dres iz upotrebe odgovara i na pitanje da li bi mu tamo neko vjerovao kad bi rekao da je igrao utakmice pod bombama?
"Naravno da bi mislili da izmišljam. Mislim ne bih vjerovao da neko nekoga bombarduje u XX vijeku, ali eto sve nam se dešavalo pa nam su se dešavala i ta finala pod sirenama i pod bombardovanjem. Niko ne bi ni pomislio da nešto tako može da se desi u moderno vrijeme, ali eto, desilo se."
Samo nekoliko dana prije toga FMP i Radnički su igrali u posljednjem kolu lige i taj meč je bio važan koliko i ovaj u kupu! "Bila je puna hala u Železniku, u to doba dvorane su stalno bile pune. Posljednje kolo je donosilo odgovor ko igra Evropu mi ili FMP i onda je stvarno bilo mnogo ljudi. U kupu se sjećam da je bila jednom sirena za vazdušnu opasnost dok smo igrali, ali mi nismo tada prekidali meč", prisjeća se Slađan Stojković.
On na kupu nažalost nije imao pravo da zaigra, ali je bio uz ekipu pored terena. Da li bi njegovo igranje nešto promijenilo? Nije siguran.
"U decembru, januaru sam se vratio u Radnički iz i pošto sam igrao u prvoj fazi kupa za Zdravlje nisam imao pravo da igram to polufinale kupa. Tri dana prije toga sam odigrao posljednju utakmicu prvenstva baš protiv FMP-a u Železniku i to smo dobili za četvrto mjesto u ligi, za plasman u Kup Saporta naredne sezone. Sjećam se da sam dao osam, devet trojki u drugom poluvremenu. Gubili smo u prvom poluvremenu 17 razlike i na kraju smo ih dobili 14 razlike. Da li bismo dobili FMP da sam ja igrao? Jesam ja bio važan faktor i mnogo sam značio za bilo koju ekipu jer sam davao sigurnih 20-30 poena, nekad možda i više, zavisno od mog raspoloženja. To je sigurno donosilo neku prednost, ali glupo je pričati da li bismo sa mnom dobili taj meč. Sigurno bi doprinio, ali mislim da nas je FMP tu utakmicu dosta lako dobio", priča nam Stojković.
REKLI SU NAM: AKO SE ČUJU SIRENE, ODMAH PREKID!
U drugom meču polufinala Partizan je morao da se pripazi. Sa druge stane je imao čovjeka koji je u svom posjedu imao najspektakularnije osvojen trofej Kupa Jugoslavije u istoriji – Ljubisava Lukovića, tada kapitena Beopetrola.
"Ja sam bio te ekipe, to je nastavak ekipe IMT-a, ali treba spomenuti i 1987. kada je IMT osvojio Kup u Nišu. Prvi put u istoriji Kupa na prostorima bivše Jugoslavije dva tima iz Prve B lige su bila u finalu. U polufinalu je Olimpija savladala Jugoplastiku, a mi smo u dobili Partizan. Za IMT sam debitovao 1983/84 i poslije sam došao u Beopetrol koji je bio nastavak tog tima. Bio sam kapiten u toj posljednjoj sezoni Kecmanu i Čabarkapi", uvodi nas u priču Luković, pa prelazi na stvar:
"To polufinale se igralo u podne u 'Pioniru'. Vrlo je bilo bitno da se u slučaju da se čuju sirene meč odmah prekida i da je nastavak tek sutradan ukoliko postoje uslovi za to. Tako je Košarkaški savez organizovao. Izgubili smo od vrhunske ekipe Partizana, evropskog šampionskog tima. Mislim da smo odigrali dobru utakmicu, a Partizan je poslije osvojio taj turnir."
U tom polufinalu Partizan je rutinski završio posao i pobijedio 109:70, a jedan čovjek je imao poseban motiv!
"Meni je lično taj kup značio jer sam konačno nakon osam sezona igrajući za Crvenu zvezdu i Partizan osvojio trofej koji do tada nisam uspijevao da osvojim. To mi je mnogo, mnogo značilo i dan-danas mi znači. Iako sam prethodno uzeo po dvije titule sa Crvenom zvezdom i sa Partizanom, otišao sa crno-bijelima i na Fajnal for, kup nikada nisam osvojio i znam da mi je bilo jako stalo da taj trofej osvojimo i tu utakmicu dobijemo. Sjećam se da sam bio jako srećan i sjećam se da sam to burno i proslavio. Nekako je kup, iako možda ima najmanju vrijednost meni uvijek bio najdraži trofej, pogotovo kada ga nisam osvojio u prethodnih sedam sezona. Baš mi je bilo jako stalo", počinje priču za MONDO Tomašević.
U duelu sa Beopetrolom ubacio je 24 poena uz 14 skokova, a u finalu je FMP-u dao 21 poen uz 19 skokova. Medalju sa tog kupa ima, a da li mu je dodijeljena MVP nagrada?
"Ja se zaista ne sjećam da li je bilo te nagrade, meni do toga nije ni bilo stalo. Ja sam silno želio trofej i normalno da se očekivalo od mene kao jednog od najiskusnijih da odigram dobro te utakmice. Dao sam sve od sebe da to dobijemo. Nisam pridavao značaj ni prije ni kasnije svojim individualnim priznanjima."
FINALE – MOGLA JE DA PADNE BOMBA, NE BI SE ČULO, E TAKVA JE BUKA BILA...
"Što se kupa tiče to je bilo sastavljanje informacija – ko, kako, kad... Nisam gledao polufinala, a finale se igralo radnim danom, mislim da je bila srijeda. Znam da je bilo rano popodne, recimo da je meč počeo u dva ili tri. Sjećam se da smo išli peške iz Sarajevske u 'Pionir' i bila je velika gužva u hali, mi smo otprilike završili u golubarniku. Bilo je nadrealno mnogo ljudi i sjećam se da smo svi dobili targete i da smo na početku napravili koreografiju. Svi su digli target u vazduh i bila je strašna buka, baš je bilo onako jedna impozantna scena. To mi je ostalo najviše u sjećanju od tog dana", priča nam Miloš Jovanović kako je to izgledalo sa tribina. A kolika je bila buka?
"Bila je vazdušna uzbuna tokom meča i to mi je rekla majka, jer sam ja bio u hali, a tu se apsolutno ništa nije čulo. Mogla je da padne bomba na 29. novembar ne bi se čulo. Bila je vazdušna uzbuna u momentu kada se igralo i to niko u hali nije registrovao!"
Čak je i akterima tog finala dvije decenije nakon utakmice teško da se prisjete detalja meča.
"Sjećam se nekih detalja... Da je bilo naboja, da je bilo pitanja da li će da se prekida meč kada bude sirena ili neće... Moralo je da se igra usred dana oko 12 je termin bio jer se bombardovalo noću i ujutru, a od osam je bio policijski čas. Znam da su bili nadmoćniji i da nismo imali neke šanse u toj utakmici da dobijemo", kaže Vesa Petrović, a njegov kasniji saigrač iz reprezentacije Dejan Tomašević ističe da nikome nije bilo svejedno kada je izašao na teren te srijede, 21. aprila:
"Naravno da nikome nije bilo svejedno. Znam da u to vrijeme su organizovani protesti i sjećam se da sam ja bio vrlo aktivan i pojavljivao se i pomagao na svaki mogući način jer me je jako boljelo sve to što se dešavalo. A uporedo smo i trenirali i spremali se za neke utakmice. Poslije utakmice smo otišli u jedan beogradski restoran i ja sam od tog silnog uzbuđenja, gladi i umora brzo napio. Znam da sam bolovao poslije toga dan i po, ali i to mi je ostalo kao uspomena, jedna velika glavobolja. Naravno da ne žalim, jer sam to na neki način svjesno uradio", otkriva djeliće neobičnog slavlja Dejan Tomašević za MONDO.
MA, ZAVRŠIĆEMO OVO PO BILO KOJU CIJENU!
Svi pamtimo poruke srpskih sportista koji su igrali u inostranstvu u to vrijeme, apele Vlada Divca, Siniše Mihajlovića, Dragana Stojkovića Piksija, Saleta Đorđevića da bezumna NATO agresija stane. Tada, prije 28 godina, to je bi dodatni podstrek mnogima da izađu na nikada vreliji teren.
"Bili smo željni košarke. Velika tenzija se osjećala, ali su nam veliku podršku davali naši sportisti u inostanstvu. Baš su odjeknuli: Mihajlović, Divac, Saša Đorđević... Svi su nam davali podršku i osjetili smo se da treba da završimo to do kraja, po bilo koju cijenu. Uspjeli smo nekako taj kup da odigramo, ali prvenstvo nije moglo da se završi", ističe Ljubisav Luković, a Dejan Tomašević smatra da je našim sportistima u inostranstvu tada bilo možda i teže nego onima u zemlji.
"Siguran sam da je njima bilo možda čak i teže jer su morali profesionalno da odrađuju svoje obaveze, da igraju u zemljama koje u tom trenutku bombarduju njihovu zemlju i ubijaju nedužan narod. Pokušavali su i oni na svaki mogući način da iskažu svoje nezadovoljstvo, neslaganje sa tim što se dešava i da pruže podršku nama u Srbiji. Neki su, sjećam se, dosta toga i propatili, nekima su bili raskinuti i ugovori, a u tim teškim situacijama svako je radio onako kako osjeća i trudio se da da svoj maksimum."
Ipak, i kada su bombe padale Srbima je bilo do košarke i jasno je – teško da bi na bilo kom drugom mjestu to bilo tako.
"S obzirom da smo za vrijeme bombardovanja bili na ulici, na mostovima, mislim da se to nigdje drugo u svijetu ne bi odrazilo na taj način. Mislim da nam je pored svega bilo do košarke. S ovog aspekta sada kad me pitaš i kada pričamo je opet kažem - nadam se da niko nikada takva finala ni utakmice neće da igra ni u svijetu ni kod nas", zakjučuje Veselin Petrović.
BOMBA JE PALA U MOJU ULICU, RODITELJI SU BILI UNUTRA!
Neki od sagovornika za ovaj tekst su i lično bili pogođeni NATO agresijom. Slađan Stojković, najubojitiji šuter koga je Aleksinac ikada vidio iz prve ruke osjetio je sav užas rata. NATO je 5. aprila u 21.35 bombardovao sam centar Aleksinca. Sa sedam projektila pogođene su dvije centrane gradske ulice, poginulo je 11 civila, a 50 je zadobilo tjelesne povrede. Iz Brisela su kratko poručili da je to bila "tehnička greška".
"Bomba je pala u ulici u kojoj žive moji roditelji i srušila je sve živo, poginulo je ne zna se koliko ljudi. To su nazvali kolateralnom štetom. Poginuli su i ranjeni silni ljudi, a moji roditelji su živjeli u ulici Dušana Trivunca koja je pogođena. Bili su kući, ali sva sreća oni su na početku ulice, a bomba je pala nasred ulice pošto je to velika i dugačka ulica u centru grada", prisjeća se Stojković.
Nije se tada u Srbiji igrala samo ratna liga u fudbalu, to posljednje kolo JUBA lige i finalni turnir kupa. Na Kalemegdanu je takođe odigran jedan zanimljiv susret.
"Sjećam se da smo na Kalemegdanu poslije toga organizovali prijateljsku utakmicu između Crvene zvezde i Partizana. Tada su tribine na Kalemegdanu bile pune, to je bila jedna fantastična predstava. Mi smo se trudili da na bilo koji način pokažemo neki inat i prkos, ali i da pokažemo da se jednostavno ne plašimo i ne bojimo. Evo ja upravo prelazim preko Brankovog mosta, sjećam se da smo tad organizovali čuvanje mostova svojim tijelima, to iz ove perspektive djeluje možda i suludo, ali jednostavno smo pokušavali na sve načine da se borimo protiv te nepravde i nepravednog bombardovanja našeg grada i naše zemlje", priča nam Dejan Tomašević, pa sumira svoje utiske tih košmarnih 78 dana:
"I sada izaziva bijes i tugu to da ničim izazvano budete bombardovani. Možda se sada sa 50 godina pitam se da li smo to mogli da spriječimo da nam se to desi, ali svjestan sam činjenice da živimo u jednom svijetu punom nepravde i da mi zaista u tom trenutku, barem velika većina nas, ništa nije uradila da bi bila dovedena u tu situaciju. Naravno s obzirom da sam i sam otac, odnedavno i deda, uvijek sa idejom i razmišljanjem da nam se to više nikada ne desi. I ne samo nama, nego nigdje nikome!"
Završićemo riječima Slađana Stojkovića, čovjeka koji sada dane provodi igrajući tenis i ne mareći za politiku. Ipak, to što se dešavalo 1999. godine i dalje ga boli.
"Kako se sjećam? Prvo je bila nevjerica, nisam mogao da vjerujem da će to da se desi, da će to da se uradi na pragu XXI vijeka, da će neko da bombarduje nekoga u Evropi oko Kosova i oko svega... Evo i dan-danas se provlači ta tema i dan-danas se borimo za Kosovo. I dalje se priča o tome. Ne znam šta bih ti rekao... Osjetiš da si ljut i bijesan na sve to što ti se dešava i što ti se mijenja život i ko zna šta će da se desi. Izginuli su silni ljudi naši ni krivi ni dužni, a za njih je to uvijek bila kolateralna šteta. Niko nije odgovarao za to, a nas su i pohapsili i odveli u Hag i sve ostalo šta su nam uradili. Opet smo mi krivi, iako su oni nas bombardovali. Stvarno sam bijesan na to i niti želim da moja zemlja uđe u NATO, niti želim da se približavamo Evropskoj uniji koja će sigurno vrlo brzo da se raspadne. Mnogo se oko toga nerviram, a totalno sam apolitičan i ništa me oko politike ne zanima", završava ovu priču za MONDO Slađan Stojković.
Od 24. marta do 10. juna 1999. godine NATO avioni letjeli su nad SR Jugoslavijom i prosipali bombe. Na mnogim drugim mjestima bi za to vrijeme košarka stala, ali ne i u zemlji košarke. Pune tribine, buka navijača i radost pobjednika uspijevale su da zagluše odjeke NATO bombi, barem za kratko. Danas, na godišnjicu ovog međunarodnog zločina, nemojmo zaboraviti. Ni zločine, ali ni košarku, koja im je barem na neki način prkosila.