Čuveni kapiten Jugoslavije i dalje žali za svojim najboljim igračima godinama, kada je i njemu i njegovim saigračima bilo zabranjeno da igraju.
Legendarni kapiten reprezentacije Jugoslavije, bivši NBA as Žarko Paspalj u najboljim godinama karijere nije mogao da igra za nacionalni tim. Razlog je bio građanski rat u zemlji, zbog kojeg se reprezentacija nije takmičila od 1992. do 1995, kada se vratila na najveću scenu i postala šampion Evrope u Atini.
"Znaš kako smo došli u tu situaciju i šta se dešavalo? Na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. godine mi smo stekli pravo da se pojavimo u završnom žrijebu oko dobijanja Svjetskog prvenstva. Beograd je to i dobio, pa je Svjetsko prvenstvo 1994. trebalo da bude u Areni. Tokom 1991. počela je da se pravi hala Beogradska arena, koja će se ispostaviti na kraju kao dom ozbiljne košarke, navijanja i svega. I po logici stvari, da smo ostali zajedno 1994. igrali bismo na Svjetskom prvenstvu. Amerikanci su vidjeli da je vrag odnio šalu i pojavili su se 1992. u Barseloni".
Nažalost, tamo nije bilo Jugoslavije, srpskih i crnogorskih košarkaša, već je Hrvatska nakon sticanja nezavisnosti odmah ušla u finale protiv Drim tima. Paspalj smatra da bi reprezentacija SFR Jugoslavije na tom turniru vjerovatno još ne bi bila u stanju da pruži sve što može, a da bi vrhunac generacije stigao 1996. u Atlanti, gdje je SR Jugoslavija osvojila srebro.
"Slažem se da ne bismo bili 1992. konkurentni kao što bismo bili par godina kasnije, 1994. bismo prvi put igrali u našoj zemlji, prvi put poslije Zagreba i to bi bio jedan od pikova naše reprezentacije. Imao bih tada 28, kao u Atlanti što sam imao 1996. 30 godina. Naš maksimum je trebalo da se dogodi u Atlanti i potpuno sam siguran da bismo sa kompletnom ekipom imali ozbiljne šanse. Da li bi to bilo za prvo mjesto? Znam sigurno da bi sva ostala finala bila kao u Zagrebu 1989. godine", rekao je Paspalj za "Balkan rules podkast".
Paspalj je rekao da su rat i raspad ostavili trag na svakog od igrača te najtalentovanije jugoslovenske generacije.
"Mi jesmo kontinuitet velike škole košarke i nismo to prvi uradili, već ljudi prije nas, znaju se zasluge ljudi koji su prepoznali taj sistem, spakovali ga kako bi trebalo da funkcioniše, a onda je došla moja generacija. Pošto je sada NBA parametar, oni su tada vidjeli prvi put da su se pojavila neka visoka djeca koja mogu da rade više stvari zajedno, da su ubrzali košarku, igru, da se pojavio novi prostor... Amerikanci su jako detalji u svemu što bi poboljšalo njihovu košarku i to su prepoznali. U toj generaciji su najstariji momci imali po 23-24 godine i nas su raskomadali sa raspadom Jugoslavije i uzeli nam najbolje godine. I ne samo najbolje godine. Gro nas to nije moglo da razume. Gomila nas trpela je posledice, pritiske, prijetnje... Bilo je svega. Lako mi je sada da pričam - i meni i Kukiju i Dinu i Vladi, poslije 25-30 godina. Tačno mi znamo šta je otprilike bilo".
Poslije toga dogodilo se Evropsko prvenstvo 1995. i istorijski trijumf SR Jugoslavije.
"Pričamo sada o komadima zemlje i prvi naš kontakt je 1995. godina gdje moj dio ekipe, Srbija i Crna Gora odlazi kao autsajder na Evropsko prvenstvo, jer se mjesec prije turnira nije pričalo da li ćemo da igramo. Desi se da prođemo Bugare tim penalom i dogodila se vrlo čudna situacija - sve što si pakovao u tri-četiri mjeseca priprema spakovao si u dvije nedjelje. Mi smo dizali formu iz utakmice u utakmicu i kao maksimum druženja dogodilo se finale sa Litvanijom, Saša Đorđević spakovao 10 trojki i postali smo heroji nacije. Ne zato što je to bilo bitno prvenstvo, četvrti put smo to uzeli, ali u situaciji koja se dešavala u Srbiji, gdje su ljudi izgubili svaku nadu da će nešto dobro da se desi, to se pojavljuje kao dio svjetla u tunelu i ljudi su tako reagovali. Bilo nam je to ogromno iznenađenje, nije se događalo ništa slično prije toga. Htio - ne htio, postaneš dio nečega što niko neće moći da promijeni."