Sa 15 godina je pod NATO bombama išao na treninge reprezentacije. Ispratio je avione sa vrha hotela "Srbija" i onda otišao po zlatu za svoju zemlju. A dvije i po decenije kasnije postao je "Majkl Džordan" na mjestu na kome nije sanjao da može da se nađe!
"Sjećam se da smo dočekali kraj bombardovanja u hotelu "Srbija". Gledali smo sa najvišeg sprata PVO zvanični kraj rata smo dočekali tamo. Onda smo otišli na Evropsko prvenstvo i uzeli zlato", prisjeća se u intervjuu za MONDO samih početaka svoje karijere Dušan Đorđević.
"Belgijski Džordan", legenda zbog koga je Ostende plakao i zbog koga će se suze liti makar još jednom u ovom gradu konačno je na kraju prošle sezone završio jednu od najdužih karijera u evropskoj košarci! Poslije 12 uzastopnih titula u Belgiji i nakon obaranja rekorda u FIBA Ligi šampiona u svom gradu će gledati Fajnal for takmičenja u kojem ima malo onih koji su bili bolji od njega. Ali prvo, poslije 25 godina profesionalne košarke, kako je u penziji?
"Super! Ja sam slušao dosta o tome prije nego što sam se povukao i pripremao sam se psihički. Shvatio sam da tu nema nekog pravila, u mom slučaju je bilo važno da nađem nešto što će približno da me radi kao košarka. Iako nikada ne mogu da nadomjestim taj adrenalin i tu rutinu. Jeste bilo čudno na početku kada sam u septembru shvatio da kod drugih ljudi kreće akcija, a kod mene nema neke rutine. Odmah sam znao da ću da upišem Višu trenersku školu", ističe najlegendarniji plej belgijske košarke i osvajač prvog zlata za reprezentaciju Jugoslavije nakon završetka NATO bombardovanja. A zatim nastavlja o svojoj misiji da drugima prenese znanje i da podari nove plejmejkere koji će donositi medalje!
"Druga stvar kojom sam krenuo da se bavim je individualni rad sa mlađom djecom. Provalio sam da mi je on nadomjestio košarku. Malo je bilo bojazni jer nikada nisam radio sa djecom. Nisam sumnjao da tehnički znam da im prenesem košarkaške stvari, ali pedagoški dio me je brinuo. Trenutno je tu samo individualni rad, nije to škola košarke. Pomažemo djeci da rade na stvarima na kojima ne stižu u svojim klubovima. Mislim da se pokazalo kao fenomenalna stvar. Sada se bavim time nekih pet-šest mjeseci i stvarno se osjećam ispunjeno!"
GLEDAMO KAKO PVO GAĐA... PA PO ZLATO!
Javnost u Srbiji saznala je za Dušana Đorđevića kada je kao golobradi klinac donio zlatnu medalju u Srbiju. NATO je prestao da baca bombe 10. juna, a mjesec dana kasnije on je sa kadetskom reprezentacijom Srbije otišao na Evropsko prvenstvo u Sloveniju. U Polzeli, Celju i Laškom tim u kome su bili Mirko Kovač, Aleksandar Gajić, Bojan Bakić, Tomislav Tomović i Miloš Pavlović donio je prvo zlato u Jugoslaviju nakon napada NATO pakta!
"Često pričam o tome sa roditeljima i trenerima o cijelom životu tokom bombardovanja. Živio sam na Miljakovcu i tamo je brdo Straževica koje je konstantno gađano i mi smo tu stalno bili pod pritiskom, sirenama, stalnim bombardovanjem. A to je vazdušnom linijom manje od tri kilometra od moje zgrade, možda i dva", prisjeća se on.
Straževica je mjesto na koje je pala prva bomba u Beogradu tokom bombardovanja, a junak naše priče dobro zna kako je bilo na lokalitetu koji je NATO ubjedljivo najviše gađao tokom cijelog rata.
"Jedne noći je pogođeno i skladište oružja koje je bilo bliže nama, tad se cijelo brdo zatreslo i svi smo se baš ozbiljno prepali. Koliko pamtim vremenom smo shvatili da je to otprilike orkestar, tačno se zna šta će da gađaju. Mi smo kao klinci već počeli da izlazimo, tačno smo znali da je sirena u osam, pravile su se žurke! Hajde ti sad probaj da objasniš ljudima u Evropi da smo mi izlazili dok su bombe padale. Samo se skloniš kući. Pa niko ne bi vjerovao", iskren je Đorđević.
Zajedno sa Milošem Pavlovićem i Strahinjom Zgonjaninom ušao je u konačnih 12 za odlazak u Sloveniju, a radilo se u hali Osnovne škole Vuk Karadžić gdje su igrali i sa Beovukom.
"Ljudi iz saveza su shvatili kako će da bude i da ćemo moći da odemo na prvenstvo. Sjećam se da smo dosta trenirali baš u Vuku gdje je Beovuk trenirao, a onda smo prešli u Šumice. Ja sam sve vrijeme išao prevozom sa Miljakovca. Možda se nekad potrefilo da su me roditelji čekali ako sam nekad kasno završavao ali u početku smo mi trenirali uglavnom samo prije podne. Poslije toga smo trenirali normalno, sjećam se da smo dočekali kraj bombardovanja u hotelu "Srbija"! Gledali bismo sa najvišeg sprata kako gađa PVO i zvanični kraj rata smo dočekali tamo pred odlazak na Evropsko prvenstvo. To je bila najnormalnija stvar za nas, mi smo tako i živjeli. Samo tih prvih nekoliko nedjelja se išlo u sklonište, poslije toga je to bilo najnormalnije, ništa se nije mijenjalo. Svi smo sjedili svi napolju, bavili se sportom, izlazili na splavove... Znali smo da oko osam kreće bombardovanje, nečiji roditelj nas prije toga pokupi i vrati kući. Najnormalnije!", priča za MONDO ovu iz ove perspektive potpuno nevjerovatnu priču Dušan Đorđević.
TONI PARKER UPADA U SOBU, A MI U ZADRU...
U grupi Turska, Grčka, Gruzija, Slovenija i Rusija, pa u nokaut fazi Letonija, Francuska i opet Grčka, svi su pali. A nije ni čudo da momke koji su sve ovo prošli niko nije mogao da pobijedi!
"Prvo, mi smo bili toliko pripremljeni za to, tih 12 igrača koji su išli tamo... Selektor je bio tipična stara škola, insistiralo se toliko na timskom radu, na tim stvarima. Mi smo se stalno okupljali i dok je trajala sezona, pa je Bojan Bakić svaki vikend dolazio iz Crne Gore da sa nama trenira, da se stvori taj neki duh koji se pravi samo za to prvenstvo. Tako je i ispalo, mi nismo izgubili utakmicu. Toliko dobro smo se poznavali i pripremali da nam je samo prva utakmica sa Turskom bila teška. Mi smo prije toga njih stalno pobeđivali, jedva smo ih pobijedili i neko je poslije rekao: 'Znači ovo je Evropsko prvenstvo? Sad smo stigli!' Poslije toga je sve bilo lakše."
Tih godina smo bili previše navikli na medalje u mlađim kategorijama, pa se pričalo kako medalje nisu bitne, već je bitno da se stvori jedan igrač ekstra kvaliteta za A tim.
"Ja to čak i mislim da je tako, ali naučeni smo tako. Ja mislim da to ima dvije strane. Neko u tome može da izgori, a neko to može da prihvati i da mu to bude najnormalnija stvar. Da je naučen da i kada se desi poraz da mu to iskustvo da snagu. Ne samo u sportu nego i u životu. Te stvari su važne, pogotovo u timskom sportu gdje naučiš da moraš da se osloniš na druge, gde se stvaraju drugarstva i to je mnogo lijepa stvar. Ali ja se opet i slažem da se u mlađim kategorijama ne treba toliko juriti rezultat. Treba stvarati taj mentalitet kroz trening, ali treba birati igrače koji imaju neku fizičku perspektivu. U mojoj generaciji je bilo 15-16 ozbiljnih igrača, od toga Krstić, Pavlović, Miličić su došli i do NBA. Marinović, Otašević, Koljević, Bakić su igrali ozbiljno... Znaš kakvih je igrača bilo tu!", prisjeća se svojih kolega iz omladinskih selekcija u nacionalnom timu.
Na prvenstvu u Sloveniji uzeo je medalju ispred Nikosa Zizisa i Grčke, a naredne 2000. godine u Zadru mu je Toni Parker upadao u sobu da priča sa njim i Milutinom Aleksićem o košarci!
"Bili smo mi željni košarke, bilo nam je lijepo da treniramo, ali ne i da provedemo i ostatak dana u priči o košarci. A on je od mlađih godina stvarno bio poseban, to smo shvatili kada smo ga upoznali. Nije ni čudo što je uspio jer je pravi primjer da kroz tu očiglednu ljubav prema košarci iskoristi sve svoje potencijale fizičke i genetske. On je ulazio, kucao nam na vrata, htio je da priča o košarci. Moj najbolji drug Milutin Aleksić je bio igrač kome se predviđala velika karijera, imao je veliki IQ i Parkeru je bilo zanimljivo da uđe u komunikaciju sa njim i sa mnom, sa ostalim igračima tu koji su bili talentovani", priča nam Đorđević.
Na kraju je Parker odveo Francuze do zlata ispred hrvatske generacije sa Zoranom Planinićem i Markom Popovićem, a Jugoslavija sa Blagotom Sekulićem, Jovanom Koprivicom i Milutinom Aleksićem bila je peta. U četvrtfinalu je jedna izgubljena lopta Dušana Đorđevića bila jedan od ključnih momenata. Kako je bilo to preživjeti mentalno sa 17 godina?
"Ono što je najvažnija stvar, imao sam momentalnu podršku od trenera. Na to se gledalo kao na nešto što se dešava i rekli su mi da ne dozvolim da utiče na mene", ističe on, pa navodi kakva je to bila posvećenost nacionalnom timu: "Ja to sada pokušavam da objasnim klincima, mi nismo imali nijedno ljeto slobodno! Od 13. godine do U20 selekcije mi smo svako ljeto bili po dva mjeseca na pripremama. Ali ti se nadograđuješ, družiš, izlaziš i zbog toga smo danas i toliko bliski svi iz tih godina."
"ALO GUROVIĆU... KAKO TO IGRAŠ!?"
Nakon seniorskih početaka u Radničkom sa Krsta, kaljenja na JUBA terenima i ranih epizoda u Rostovu i Sankt Petersburgu stigao je u Vojvodinu gdje ga je 2005. godine dočekalo nezadovoljstvo zbog reprezentacije. Naime, tih godina su svi u Novom Sadu mislili da je on zapravo - Milan Gurović!?
"To se stvarno dešavalo! To kada mi je čovjek dobacivao mislio je da sam brat Milana Gurovića, rekao mi je da javim bratu da je bio katastrofa, da je sramotno igrao... Ovo ostalo je bilo zaista nevjerovatno, ja sam bio šokiran. Niko me nikada do tog trenutka nije povezivao sa njim, a sada me i dan-danas pomešaju. Meni je fascinantno da nekome mogu da budem toliko sličan sa nekim ljudima, a pritom je ozbiljnih 10 santimetara razlike, ako ne i više", prisjeća se dobacivanja iz Novog Sada od tih dana Đorđević.
Poslije sezona u Bosni i Olimpiji otišao je u Krku, gdje ga je doveo trener koga je znao od malih nogu. Znao je Aleksandar Džikić koga dovodi, a znao je i Dušan Đorđević kod koga ide.
"Sigurno 13 godina, možda je bila i 12 kada me je trenirao. Upoznali smo se kada je došao u Beovuk i u isto vrijeme nam je bio pomoćni trener kadetske reprezentacije koja je već tada krenula da se stvara i redovno okuplja. Nažalost do tog odlaska u Krku nisam imao priliku u seniorima da radim sa njim. Dosta igrača je te godine stvarno imalo sezone života i to se pokazalo ne samo kroz lične sezone već i kroz fenomenalnu klupsku sezonu. Napravio je takvu selekciju, sve je funkcionisalo savršeno. Mi smo se toliko dobro uklopili. Krivo mi je samo za Fajnal for ABA jer tu nismo stigli do finala, ali ostalo ovo je jedna bajka", ističe nekadašnji plejmejker.
A Aleksandar Džikić ne bi bio Aleksandar Džikić da nema i nekih anegdota sa njim...
"Moji najbolji drugovi su imali kafić kod Arene i tu smo se to ljeto okupljali i on se sa nama družio. Tako se namjestilo, neko veliko društvo, ja vadim telefon i dobijam poruku da idem u Krku, a on sjedi pored mene. Ja mu kažem: 'Što ne kažeš?', a on pita: 'Šta pričaš bre?' Na svoju odgovornost me je doveo, ja nisam imao neku dobru sezonu prije toga u Olimpiji. Stvarno je na svoju odgovornost uzeo mene i nadam se da smo mu vratili, a vjerujem da jesmo."
DONIO JE EVROPSKI TROFEJ U LEONA ŠTUKELJA!
U ABA ligi je ovaj tim Krke završio kao treći, osvojio je prvenstvo Slovenije, a kako i ne bi. Jednostavno, trener je znao šta radi i napravio je nevjerovatnu hemiju u ekipi.
"Ja Džileta kroz te juniorske dane znam kao nekoga ko je bio fenomenalan individualni trener, instistirao je na ovim tehničkim stvarima. Kada smo došli zrele godine kada je taktika već trebalo da se uključuje u naše živote ja pamtim da smo mi radili neke vježbe i neke stvari koje dan-danas ne znaju igrači. Kada sam došao kod njega kao senior to sam vidio na jednom nivou pripreme taktičke gdje sam ja u svakom trenutku i u odbrani i u napadu znao koja je ideja. Moguće da smo mi igrali protiv bržih, jačih protivnika, jesmo. Ali ja sam znao šta da pokušam da uradim, koja je najbolja opcija za nas. to smo prihvatili svi kao jedan."
U ekipi sa Zoranom Dragićem, Edom Murićem, kao i Smiljanom Pavičem, Krisom Bukerom, Simonom Petrovom i Jurem Balažičem Krka je uspjela da osvoji i evropski trofej! A na putu do titule u Evročelendž kupu 2011. godine igralo se sa tri belgijska kluba, a sa Ostendeom u polufinalu!
"Jeste, tada su me vidjeli. Ja sam kontakt sa Ostendeom napravio pred polufinale i kako smo osvojili to se realizovalo. Ne samo ja, nego je dosta igrača otišlo u neke bolje klubove, napravili su ljepše karijere, zaradili su neki novac, baš je bila lijepa sezona", priča za MONDO Dušan Đorđević i priznaje da mu je to ostala najdraža sezona u karijeri dugoj dvije i po decenije.
"Stvarno jeste jer mi je bila i prva titula u seniorskoj košarci gdje sam osvojio državno prvenstvo koje sam gubio i u Bosni i u Olimpiji i nekako se fino namjestilo. To je bila lijepa prekretnica za odlazak dalje. Preokret se desio u manje od godinu dana, gdje sam ja bio jako nervozan i nezadovoljan oko svoje igre, ali najviše oko finansijskog dijela. Imam prethodnih pet klubova koji mi duguju novac, ulazim u ozbiljne godine jer nisam znao da ću da igram do 40. Međutim sve se preokrene u sedam-osam mjeseci. Čak se i ta dugovanja polako vraćaju preko sudova, BAT-ova i sve ide u nekom pravcu gdje shvatam da je to ono što sam želio. Da igram košarku, da zarađujem od toga, da uživam u njoj da osvajam trofeje i to ide nekako pravim putem."
BELGIJSKI DŽORDAN I DAN KAD JE CIJELI GRAD PLAKAO
Došao je u Ostende 2011. godine i tu zatekao Vesu Petrovića koji je tada već bio legenda kluba. Kada su nekoliko godina kasnije iz upotrebe u Ostendeu povukli Vesin dres, nije ni sanjao Dušan Đorđević da se to desiti i njemu! Kada je na kraju prošle sezone završio meč finala belgijskog šampionata i osvojio 12. uzastopnu titulu sa klubom, zvanični spiker je prišao i rekao mu: "Da li ti je jasno da će u Ostendeu da stoji tvoja statua kao Džordanova u Čikagu?"
"To je bio defintivno jedan od najemotivnijih trenutaka za mene. Idem za dvije nedjelje u Ostende jer mi dižu dres, ali ja prema tome za sada nemam ni izbliza osjećaj kao prema onome što se desilo na toj poslednjoj utakmici zato što...", govori za MONDO Dušan Đorđević, pa vrlo emotivno nastavlja: "Ne znam da li znaš cijelu priču. Ja sam bio povrijeđen i ušao sam posljednjih minut i po samo da bih nešto odigrao. Šutnuo sam iz nehata trojku i ta lopta uđe kao kap! Tu euforiju navijača, ljudi iz uprave koji su ozbiljni ljudi, neki su bivši političari, gdje ja vidim da oni plaču... Ne mogu da opišem! Ja sam i prije toga znao da je kraj, dvije-tri nedjelje prije toga mi se sve skupljalo. Meni to ne može ništa da nadomjesti. Ta statua, dizanje dresa, to sve zvuči nerealno i lijepo. Ti ljudi su prema meni bili toliko divni da mene stvarno za to baš briga. Ono što sam ja doživio kod njih, tih posljednjih minut i po i taj osećaj poslije gdje ja držim govor i vidim te ljude i tu emociju je ono što je meni bilo dovoljno da ja kažem sebi: 'Baš je vrijedilo!'"
A kao i uvijek u njegovom životu i karijeri i u Ostendeu je moralo da dođe do nevjerovatnog, filmskog obrta. Kada je došao u Ostende ekipa je igrala jako loše, a on je bio na rubu otkaza. Kada se u decembru 2011. promijenio trener i kada je tim preuzeo Hrvat Dino Đerđa - počela je priča o najvećoj legendi koju je parket u Ostendeu ikada vidio!
"To je ono o čemu smo pričali da je sreća jako važna, da je jako važan tajming u životu, da se nešto potrefi i namjesti. Đerđa je sigurno znao mene iz prethodnih sezona i znao je šta mogu i za šta sam sposoban. On je taj tip stare škole, koji insistira na taktici, da se igra timski tako da je on pretpostavio da će se to u jednom trenutku kroz njegove treninge vratiti na staro. Da će se vratiti taj timski duh koji smo bili potpuno izgubili i bio je u pravu. Za njega je to prirodno, on vidi, zna, pa i ja sad znam kad vidim da jedna loša utakmica ne može da poremeti neke dobre stvari koje su bile u prethodnih 20."
Ostende je sa Dušanom Đorđevićem na pleju 12 godina zaredom uzimao titulu u Belgiji, a uz to je on uzeo i sedam belgijskih kupova. Tri puta je bio MVP finala kupa, dva puta MVP lige... Da li je neki stranac uspio da ostavi toliki trag u nekom evropskom klubu? Teško!
"Ne znam ni sam kako to da objasnim, meni je to fascinantno. Pogotovo da ostanem negdje kao stranac 12 godina. Sve to u ovom trenutku djeluje nerealno. Jako puno je tu za mene učinio trener Đerđa koji je sve to prepoznao i u ovim poznijim godinama mi je davao šansu i držao me tu zbog nekog iskustva. Da pomognem mlađima, zbog načina treninga, načina na koji im prenosim kako treba trenirati, kako se treba ponašati u grupi, što je veoma važno za današnje mlade igrače. I dalje je meni to kao neki san. Da li sam ja to do kraja percipirao? Mislim da jesam. Uvijek ću biti zahvalan, ali kad čuješ da možda ne postoji ovakav slučaj... Vidjelo se da oni to cijene, jedna nerealna i privilegovana priča", ističe najlegendarniji košarkaš u istoriji Ostendea.
A hoće li biti suza na podizanju dresa pod svodove dvorane? "Ne znam, sad ne znam. Ja sam se emotivno ispraznio. Sad jedva čekam i drago mi je jer ide moja porodica, najdraže mi je što će oni da vide to i da budu dio svega toga. Ja sam nekako svoje emocije već doživio, ali videćemo. NIje isključeno, sigurno nije!"
"GLEDAJTE FIBA LIGU ŠAMPIONA... ZNATE KAKVIH TU IMA IGRAČA!"
Beograd je grad košarke i inače, a u 2024. posebno. Srbija ima dva evroligaša, izraelski klubovi igraju u Beogradu, a sada se u "Areni" odigrava u F4 Lige šampiona. A malo je košarkaša koji su u ovom takmičenju ostavili veći trag od našeg sagovornika.
"Ja sam prezadovoljan svojom karijerom. Uvijek nešto misliš, tražiš sebe i preispituješ se da li je moglo drugačije, da li su neke odluke mogle da budu bolje. Ja to stvarno nemam, makar sam u zrelim godinama išao stepenik po stepenik unapred. Imao sam i zadovoljstvo osvajanja titula, to mi je postalo tradicija. Između ostalog sam vezan i za FIBA jer sam sa Krkom uzeo tada jedino njihovo takmičenje FIBA Euročelendž. Druga stvar je što sam imao prilike da igram do 40. da radim sa mladim igračima i danas kada pričam sa njima vidim da su nešto naučili i pokupili od mene i to me stvarno ispunjava."
Sa sedam sezona je jedan od najiskusnijih u FIBA Ligi šampiona, sa 78 utakmica deveti na listi sa najvećim brojem nastupa, a sa 392 asistencije četvrti asistent ovog takmičenja iza neuništivog Marselinja Uertasa, nekadašnjeg pleja Crvene zvezde Džoa Reglenda i Dejvida Holstona.
"Drago mi je što su svi ispred mene vrhunski igrači protiv kojih sam igrao. Pogotovo pamtim Reglenda koji je bio fenomenalan, nevjerovatan je i sada. Mogu generalno da kažem da bih najviše istakao iz Lige šampiona to što sam igrao protiv takvih igrača. Mislim da se nije davala dovoljno pažnja Ligi šampiona, što je možda i normalno jer je Evroliga bila jača, pa možda i Evrokup. Ali ovdje je bilo mnogo dobrih klubova, pogotovo kad su Španci ušli. Bilo je tu ekipa koje su mogle da igraju Evroligu i takvih igrača kao što su Marselinjo Uertas i Džo Reglend, Dani Brizuela iz Unikahe..."
I na kraju - u sportu u kome se igrači penzionišu već od 30. godine, Dušan je potrajao do početka pete decenije. Zato za sve mlade igrače koji počinu svoje karijere ima recept kako da se i sa 40 igra košarka. Nije komplikovano, ali treba mnogo rada i prije svega - ljubavi!
"Ja vjerujem da je potrebna snaga i disciplina, ali sada kada vratim film kako sam bio sve stariji shvatao sam da imam najbolji posao na svijetu jer sam stvarno volio da igram košarku. Imao sam sreće da je moje tijelo genetski bilo jako čvrsto i da nikada nisam imao ozbiljne povrede. Takođe kada sam vidio da ulazim u ozbiljnije godine počeo sam sve više i više da vodim računa. Mislim da to treba i naglasiti. Kada kažem da sam počeo da vodim računa to su male stvari. Da se malo redukuje ishrana i da se pola sata - sat provede u radu na sebi van treninga na pripremi i prevenciji povreda. Ja sam na Evropskom prvenstvu u Zadru izgubio loptu koja nas je možda koštala prolaza dalje, ali su me treneri lijepo naučili i shvatio sam da je to samo jedna greška, da će sljedeći put da se desi obrnuto. Vjerujem u karmu, vjerovao sam u dobar trening i da će mi se vratiti. Dosta stvari je i do toga koliko ti vjeruje trener i koliko ti vjeruju saigrači i moraš da imaš sreće, mora malo i da ti se namjesti. Ali to je sve izašlo iz poštenog odnosa prema treningu, ljubavi prema košarci. A pogotovo je to bilo na ispitu kada sam igrao ovdje gdje naši klubovi funkcionisali po sistemu kašnjenja para, konstantnog problema u klubu... A to mi se namjestilo i po bivšoj Jugoslaviji da tako bude. U tim trenucima ti bude teško, ali ti se namjesti sreća, pa u klubu bude neki trener koji te poštuje, kao što je meni Džikić preokrenuo karijeru u Krki. Ali namjesti se samo zbog tog treninga, posvećenosti i ljubavi. Ja stvarno vjerujem da ta ljubav mora da bude prisutna. Mora da te radi da bi se to vratilo. Ako te neko tjera na to, ako su roditelji motivisaniji nego ti, nema tu uspjeha", završava svoju zaista filmsku priču za MONDO Dušan Đorđević.
Ovog petka i u nedjelju Tenerife, Unikaha, Mursija i Peristeri boriće se za trofej FIBA Lige šampiona u Beogradu, u Areni. Svratite do tamo jer ćete moći da vidite nekog novog Dušana Đorđevića. A to vrijedi vidjeti!
(MONDO, Nikola Lalović)
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!