Vladimir Lučić pričao je o reprezentaciji Srbije i otkrio šta mu je najveća žal u karijeri. Mnogo mu je krivo što nije više igrao za nacionalni tim.
Vladimir Lučić (36) ima dugu i uspješnu karijeru, da nije bilo povrede leđa vjerovatno bi bila još bolja. Sada je otkrio neke stvari koje mnogi nisu znali. Jedna od stvari za kojima najviše žali je to što nije igrao više u reprezentaciji Srbije i što je imao nesporazum sa tadašnjim selektorom Saletom Đorđevićem.
"Jedina žal koja će postojati, gledajući moju karijeru je to što nemam neki veći uspjeh sa reprezentacijom u smislu medalja. Ono što smo doživjeli 2017. godine i poraz od Slovenije u finalu u Istanbulu. Sve šta se događalo te godine, kako su nas ljudi dočekali, privilegije i počasti, sve to je nestvarno. Vidi se to tada, imao sam sreću da se to vidi svih godina. Ta grupa ljudi, reprezentacija i to što se doživi kroz tih mjesec i po dana nemaš priliku da doživiš u sezonama u klubovima. Nikad taj odnos u klubu nije ni blizu iskren kao u reprezentaciji, bar iz mog ugla. Najbliža prijateljstva imam iz Partizana, okumili smo se Gagi i ja, čujem se sa Leom i Žoom, čujem se sa Gordom, bio sam sa Bogdanom na moru. Kad se sezona završi, ne čujete se dva mjeseca, pokazuje da to nije toliko blisko", rekao je Lučić u podkastu "X&O's chat" kod Edina Avdića.
Nije išao na Svjetsko prvenstvo 2014. godine i tri godine nije bio u nacionalnom timu, vratio se 2017. kada je Srbija izgubila u finalu od Slovenije.
"Ostaće žal, taj nesporazum sa Saletom koji sam imao. Na neki način nisam bio dio reprezentacije. Rio, pa prije toga onaj poraz od Litvanije. Nekako se uvijek namjestilo da te bitne utakmice, kada sam bio dio reprezentacije, to je bila Španija u Kini, Argentina. Italija u Berlinu i Pragu.. Po mom nekom gledanju uvijek postoji ta jedna utakmica koja okrene. Nama je to bio poraz od Rusije 2017. godine, Bogdan je imao loš meč, izdvojio se malo iz ekipe, bio je nezadovoljan. Razgovarali smo, stavio je tim na leđa i doveo do finala. To se desilo protiv Australije u Parizu. Da se ekipa nije skupila i pobijedila, vjerovatno bi bio debakl, pitanje ko bi od igrača došao na pripreme za Eurobasket."
"Kad sam ocu rekao..."
Naježio se dok je pričao o igranju za nacionalni tim i koliko to znači i njegovoj familiji. Posebno kada je rekao da se povlači iz reprezentacije.
"U Srbiji ćeš naići na osudu ako daš bilo kakav razlog da ne igraš za reprezentaciju. U Njemačkoj je to normalno. Imao sam relativno normalne roditelje, šalim se, bili su normalni u vidu ophođenja prema mojoj karijeri. Ali sam osjetio dozu razočaranosti kada sam svom ćaletu rekao prošle godine da odustajem od reprezentacije. Jesmo rodoljubi i patriote, igranje za Srbiju je posebno. Evo, naježio sam se", dodaje Lučić.
Zašto nije otišao u NBA ligu?
Pričao je Vladimir i o tome zašto nije otišao u NBA ligu, a imao je ponude.
"Imao sam ponudu Nju Orleans Hornetsa prije Valensije, ali nisam zvanično znao za to. Nuđeni su mi odlasci u Ljetnju ligu, dvije ili tri godine zaredom. Završavali smo sezone u junu, a 1. jula je počinjala reprezentacija kod pokojnog Dude. Sa jedne strane Dule, sa druge Duda. Nisam bio nikada kao ovi klinci, da zovem Dudu i da mu kažem "e, idem u Ljetnju ligu'. Mislim, zalediš se kad se pojavi. Birao sam reprezentaciju, gradio sam evropsku karijeru. Zvuči malo loše, ali u moje vrijeme je odlazak u NBA bio nemoguć. Ne znam koji broj mladih igrača je sa tom lakoćom odlazio. Vjerovatno je Jokićev potpis promijenio. Sve što je postigao i postiže, otvorilo je mišljenje nekih skauta i generalnih menadžera, da postoji u Evropi neko ko može da bude lice franšize ili NBA lige."
Šta mu je najveća greška u karijeri?
Ispričao je kapiten Bajern Minhena i da je jedna od najvećih grešaka u karijeri bila to što je izabrao Valensiju kada je odlazio iz Partizana.
"Mislim da mi je to bila greška iz igračkog dijela. Bio je pun pogodak iz ugla ljudi koje sam upoznao, saigrače, prijatelje, sve oko košarke je bilo dobro. Ali, u tom trenutku odlazak iz Partizana gdje sam igrao Evroligu pet godina, u Evrokup ekipu. ACB liga, tamo nije sistemska košarka, trener Perasović koji ne obraća pažnju na detalje. Bio je preteča modernog trenera, da budeš agresivan u odbrani, igraš i ne razmišljaš mnogo. Mnogo mi je trebalo vremena da se naviknem na to. To su bili treninzi od 12 do pola 2 i to mi je bilo ništa. Imao sam povredu u reprezentaciju, ekipa u Valensiji je bila formirana, moj prvi odlazak u inostranstvo."
Možda je mogao da ode u Pirej, da obuče crveno-bijelo, ali je i sam svjestan da bi to bilo tšeko.
"Par dana kasnije se otvorio Olimpijakos kada je Papanikolau otišao u Barselonu i taj sistem Olimpijakosa, iako bi mi prelazak iz Partizana tamo da bi bilo pitanje da li bi do toga došlo, ali bi to bio sistem koji bi mi odgovarao. Samo sam čekao da poslije pet godina, gdje sam bio na ivici, da odem iz Partizana. Na ivici u smislu prezasićenja i mentalnog i fizičkog. Vjerovatno povreda leđa nije došla sama po sebi, vjerovatno to prvo neko opuštanje, pa ta prva povreda u karijeri. Sa ove sad tačke, mislim da je to povezano...", zaključio je Lučić.
BONUS VIDEO:
(MONDO)