Peđa nije bio višedimenzionalan igrač. Nije mogao da pokriva više pozicija, ali ovu koju je pokrivao - to je radio fenomenalno. Krilo u tijelu šutera. Jedan od onih čistih šutera kojih je toliko malo.
"Peja for three. From the corner and a foul. Are you kidding me?"
"Here is a long three. Peja Stojakovic and gooooood! Peja at the horn and you must like that basketball!"
"Nothing but a bottom of the net. Oh my goodness!"
Ovo su samo neki od komentara na šutersku kliniku srpskog snajpera pod imenom Predrag Stojaković. Ako Ameri imaju svoj snajper na koji su ponosni, Barrett M82 ili M95, onda mi imamo naš na koji smo svi ponosni - PS16.
Naš nije ispaljivao metke, već dalekomentne trojke koje su pogađale samo dno mrežica širom NBA lige, a prije toga širom Starog kontinenta. Čovjek koji nije imao toliko pažnje od domaćih medija, a posebno što ga je dugo pratio glas kako nije patriota, što zaista nema veze sa životom.
Peđa nije bio višedimenzionalan igrač. Nije mogao da pokriva više pozicija, ali ovu koju je pokrivao - to je radio fenomenalno. Krilo u tijelu šutera. Jedan od onih čistih šutera kojih je toliko malo. Kada gledate takve šutere stičete utisak da je lako izaći na parket i ubacivati koševe. Na stranu što nije tako, nego nije ni malo lako.
Samo odrastanje Stojakovića nije bilo ni malo lako. Peđa je rođen u Požegi, ali ne u zlatiborskom kraju, već u Slavoniji. Sa 14 godina, kada je trebalo da nastavi školovanje, on je školsku klupu zamijenio prevoznim sredstvom kojim je morao prinudno da se iseli u Srbiju.
Da apsurd bude veći, otac Miodrag je pričao da je imao ponudu od čak 450 hiljada maraka za kuću, a da su dva mjeseca poslije ostali bez svega. Iz velike kuće prešli su u garsonjeru od nepunih 30 kvadrata. Od namještaja su imali eksere na koje su kačili stvari, koliko god da su ih imali.
Peđa je kao klinac grabio svaku priliku da pogleda neku od rijetkih NBA utakmica koje su se prenosile. Imao je sreću da gleda vladavinu najvećeg među košarkašima. Iako su se roditelji trudili da ga smjeste u krevet, on bi raširenih očiju čekao All star vikend kako bi na jednom mjestu vidio sve zvijezde. Tada je počeo da zamišlja da će se naći na parketu.
Bolest starijeg brata je bila dodatna teškoća koja ih je snašla. Peđa potpisuje za Zvezdu, koja im daje stan na korišćenje. Peđa, i pored raskošnog talenta, nije imao previše minuta u dresu Zvezde. U šampionskoj ekipi se nije naigrao. Glavnu riječ su vodili Nebojša Ilić, Dejan Tomašević i Aleksandar Trifunović.
Nakon Zvezde, šansu mu je dao PAOK. Cijela porodica se preselila u Solun, gdje je Peđa pokazao zašto je PAOK, inače bratski klub beogradskog Partizana, vjerovao u njega i njegove sposobnosti.
"Bio sam član mnogih timova, ali najviše uzbuđenja osjećam i najviše ljubavi u PAOK-u. Želim najboljem timu na svijetu da uvijek bude na vrhu! PAOK jeste i uvijek će biti u mom srcu", rekao je Peđa na proslavi 90 godina postojanja.
Da li je u pitanju atmosfera, da li su u pitanju navijači kluba, da li su u pitanju uspjesi? Vjerovatno sve je dalo tu krajnju formulu ljubavi koju Peđa osjeća prema grčkom klubu koji ga je lansirao u košarkašku orbitu.
Sa grčkim klubom osvojo je Kup Radivoja Koraća u sezoni 93/94. Na putu do finala "stradali" su Skavolini i Panionios. U finalu je čekao još jedan vanserijski talenat na čelu italijanskog tima. Ni jedan, ni drugi nisu svoje karijere razvili u Srbiji, već u inostranstvu.
Dejan Bodiroga je dominantno, uz Fućku, Lampleya i Calavitu, doveo Stefanel do finala. Stojaković se tek borio za svoje mjesto pod suncem, kada su glavnu riječ vodili Prelević, nestvarni Zoran Savić i dominantni Walter Berry. Još jednom je stigao do finala evropskih kupova, ali su tada izgubili od Taugresa (sadašnje Baskonije) predvođenih Ramonom Rivasom i Marselom Nikolom.
Posebno se pamti trojka za pobjedu u polufinalu grčke lige protiv Olimpijakosa, čime je okončao petogodišnju vladavinu crveno-bijelih iz Pireja. Peđa je osim prve sezone i dijelom druge sezone, postao prva poenterska opcija PAOK-a, pored legendarnog Prelevića.
U posljednje dvije sezone je bilježio preko 20 poena po meču, prije nego što je riješio da se preseli preko okeana. Do tada je osvojio grčki kup. Bio je MVP grčke lige i dva puta biran za najboljeg aktera All star utakmice. Pored toga u sezoni 97/98 bio je prvi strijelac Evrolige.
U sezoni kada je Partizan otišao na Final Four, PAOK je ispao u Top 16 rundi od Albe iz Berlina. U sezoni kada je Alfonso Fordu dijagnostifikovana leukemija zbog koje smo kasnije ostali bez velikog čovjeka i igrača, po kome je nagrada kasnije dobila ime, Peđa je postao najbolji strijelac Evrope. Golobradi momak je bio najefikasniji igrač elitnog takmičenja.
Peđa je na drafu biran kao 14. pik od strane Kingsa, u nadi da će u njemu dobiti dodatnu municiju koji će dodati kao produžetak na revolver u rukama Mitcha Richmonda. U međuvremenu, Peđa je ostao još dvije godinu u Evropi, a Richmond je trejdovan u Washington. To je bio idealan trenutak da Evropu zamijeni Amerikom.
Na tom draftu 1996. desilo se da je sitni, mršavi momak sa koledža koji je postao centarska Meka, postao prvi pik na draftu. Jedna od boljih klasa koja nije do kraja razvila svoj potencijal. Steve Nash, Stephon Marbury, Shareef Abdur Rahim, Ray Allen, Antoine Walker, pa prvi iza najvećeg, Kobe Bryant. I među svima njima nekoliko Evropljana, gdje je Peđa napravio najuspješniju karijeru.
Stojaković je dobio povjerenje Petriea i uprava. Do njegovog dolaska u Kingse, promijenjena su dva trenera da bi stigao Rick Adelman, koji je na čelu Kingsa stigao do najvećih uspjeha franšize.
Draft je bio uobičajeno čudan, jer navijači nisu željeli evropskog talenta, već domaću zvijezdu. Svi su gledali prema Johnu Wallacu sa Syracusea.
Kingsi su propustili sve te "velike talente", uzeli Peđu, a ostalo je istoriju koje se svi rado sjećamo. Dolazak je bio jako prijatan, jer ga je tamo sačekao Vlade Divac koji je bio jedan od igrača sa kojima su Kingsi željeli da izgrade novi tim za velika djela.
U skraćenoj sezoni, sa prvom zvijezdom tima, Chrisom Webberom i novim rukijem, spektakularnim Jasonom Williamsom, igra Kingsa je bila pravo osvježenje na zapadu. Asistencije iza leđa Divca i Webbera bile su prava poslastica. White chocolate je dijelio sve samo ne regularne asistencije. Svaka je bila začinjena nekim posebnim miksom, da li je to laktom, kroz noge, uglavnom nije mogla da bude obična.
Svi su se ludo zabavljali, stigli do plej-ofa i pet utakmica sa Džezerima, gdje je Stokton riješio četvrtu utakmicu kojom je donio preokret i servirao pobjedu u petoj utakmici. Adelman je mirno sve posmatrao, ali je bilo jasno da su potrebne dodatne promjene u timu kako bi krenuli naprijed.
Probali su na Nickom Andersonom, potvrđenim strijelcem one odlične ekipe Orlanda na čelu sa Shaqom i Pennyjem. Peđa je opet dobijao šansu sa klupe, ali je njegov učinak bio sve bolji. Kingsi su opet zapeli na prvoj stepenici i opet pet utakmica. Zaista, nedostajale su sitnice. Ali ta sitna "štelovanja" ekipe budu nekad od presudnog značaja.
Konačno je Peđa dočekao svojih pet minuta. Ekipa koja je krenula da pravi neki novi show time, ali ne u Los Anđelesu. Peđa je postao drugi strijelac tima, odmah iza neprikosnovenog Webbera. Skočio je na čak 20 poena po meču. Kingsi su postali druga najproduktivnija ekipa iza Spursa. Čekala su ih lijepa vremena, kao i Peđu.
Peđa je u glasanju za igrača koji je najviše napredovao bio drugi iza Tracy McGradyja, što je samo po sebi veliki uspjeh, jer je Tracy imao fanstastičnu individualnu sezonu. Iza njega su ostala imena poput Nowitzkog, Mariona, Nasha, Barona Davisa i drugih. Peđa je postajao prava zvezda.
Tri godine zaredom, a samo godinu dana poslije Divca, Peđa je zaigrao na All star meču. Tako je uz Novickog dijelio rekord Evropljanina koji je vezao tri uzastopna učešća. Dirk je kasnije nanizao mnogo više, ali je od starta sa Peđom, sa kojim je došao iste godine u ligu, bio praktično izjednačen.
Evropljani nisu bili zanimljivi kao pojava na All staru, sve dok Detlef Schrempf nije probio tu barijeru, na šta se nadovezao Rik Smits, pomenuti Divac, te je onda krenula malo masovnija pojava evropskih i generalno vanameričkih igrača na All staru, kako se liga otvarala globalno.
Sve do sezone u kojoj je trejdovan za Rona Artesta, Peđa je svake sezone stizao do plej-ofa sa Kingsima.
Individualno je najbolju sezonu imao 2003/04. kada je ubacivao preko 24 poena uz 43 odsto uspješnosti za tri poena. Sezona bez Webbera, jer je zbog povrede propustio najveći dio sezone, u kojoj ih je zaustavio tadašnji MVP lige, brutalni Kevin Garnett, doveo je Stojakovića u ulogu lidera Kingsa.
Može se diskutovati na temu Stojakovićevog uticaja na igre Kingsa u plej.ofu. Mnogi su ga vidjeli kao slabu kariku kada se rješava meč i dodatak da je imao m*** imenjaka Danilovića, napravio bi čuda u NBA ligi. Mogu reći da je to tačno, koliko i netačno.
Nekako se posebno inspirisan bio protiv Jute, valjda on zna zašto. Tada bi njegov šuterski potencijal u plej-ofu dolazio do punog izražaja. Znao je protiv Džezera da ide do 60 odsto uspješnosti šuta za tri. Da je tako bilo protiv većine rivala u plej-ofu, gdje bi bio kraj Kingsima.
"Nepostojanje" Stojakovića u seriji sa Lejkersima je možda bio hendikep koji je Kingse uopšte doveo u situaciju da idu na sedam utakmica. Naravno, pored čuvene sudijske krađe i emotivnog raspada Kingsa u sedmoj utakmici, Stojakovićevi dalekometni šutevi su nedostajali više nego išta. Povreda još u seriji protiv Dalasa je bila kobna.
Peđa u toj seriji protiv Lejkersa i to što je igrao nije bio svoj. Posebno je upečatljvi trenutak kada Hedi Turkoglu vraća povratnu za Stojakovića koji je sam kao duh. Peđa se diže i promašuje sve. Šut bi bio vjerovatno za pobjedu. Ali je to samo djelić, jer su u sedmoj svi bili očajni, ne samo Peđa. Da je igrao zdrav prve četiri utakmice, potpisujem da Lejkersi ne bi vidjeli finale.
Ovo je ujedno bila i najbolja šansa Kingsa da osvoje titulu, jer je Istok bio izuzetno slabiji u odnosu na Zapad. Žal za tom serijom je velika, mnogim od nas na nivou reprezentativnih neuspjeha. Kingse smo svi gledali kao "srpski" tim u NBA ligi. Posebno što su za njih igrali momci koji su bili nenametljivi, skromni, timski igrači, onakvi kakve mi Srbi volimo. Ok, osim Webbera, mada je i on mnogo promijenio svoj pristup igri u Kingsima.
Peđa je među svima imao posebno mjesto za sve navijače u Srbiji. Svi su čekali da potegne praćku i da se čuje dobro poznato booomba! Te iste bombe su granatirale obruče na All star vikendu, gdje je Peđa pozivan da učestvuje u brzom šutiranju trojki.
Peđa je dvije godine zaredom osvajao titulu najboljeg trojkaša na All staru. Time je postao tek peti igrač koji je osvojio bar dva puta zaredom takmičenje u trojkama. Jedino su Larry Bird i Craig Hodges to uradili tri puta zaredom. Peđa je zabilježio jedan od najbolji rezultata dok se šutiralo 30 puta.
I pored svega toga, pored nekih nestvarnih šuteva, pobjedničkih ili onih "relaksirajućih" Peđu rijetko pominju u diskusijama kao jednog od najboljih šutera lige. Tu su imena Reggie Millera, Ray Allena, Stepha Curryja, Larry Birda, Dirka Nowizkog, ali rijetko, rijetko ko pomene Stojakovića.
Ako je Glen Rice bio čovjek sa najčistiim šutem, savršenim izbačajem, pa i Klay Thompson - Peđa nije imao najpravilniji izbačaj, ali je njegov šut bio toliko lagan, toliko je sve to izgledalo glatko da ste mogli da pomislite da neko navodi loptu do obruča.
Kada je stigao u Kingse dočekao ga je Vlade Divac i kao neka vrsta mentora upoznavao ga sa dobrim i lošim stranam lige. Odlazak Divca bio je signal za Stojakovića da potraži sreću na drugoj strani, ali je za to čekao dvije sezone. Trejd je tražio odmah po odlasku Divca, što je bio početak kraja "Greatest Show on Court" ekipe. Na kraju su ga Kingsi poslali u Pejserse u zamjenu za Artesta.
Tamo je proveo samo jednu sezonu, da bi se preselio u dres tima u kome je Divac doživio drugu mladost. Treću je doživio u Kingsima. Može se reći da je i za Peđu ovo bila neka vrsta preporoda, ali su povrede leđa i vrata već počele da utiču da učinak.
U kolijevci džeza, Peja je svirao neke od svojih najboljih melodija. Tamo je oborio svoj rekord po broju poena, kada je u utakmici protiv Bobketsa postigao 42 poena. Zanimljivo da je trojke šutirao 5/10, kao kod prethodnog rekorda od 41 poena u dresu Kingsa. Time je dugo držao rekord za igrače iz Srbije, koje je Jokić oborio sa 47 poena.
Kao treći igrač Hornetsa, iza Chrisa Paula i Davida Westa, Stojaković je bio jako dobro kotiran kod navijača. Svi su čekali dolazak u halu i teledirigovane pasove Paula do Stojakovića, poslije kojih bi se očekivalo surovo "cijepanje" mrežice.
Onda je došla turbuletna sezona, kada se poslije južnjačke rapsodije preselio u Kanadu. Odigravši samo dvije utakmice za Toronto (vjerovatno bi mislili da je fotomontaža kada biste ga vidjeli u tom dresu), otpušten je. To je iskoristio Dalas i tako je Peđa stigao kod svog prijatelja, velikog Dirka. Konačno su se spojila dva velemajstora šuta.
Peđa je bio veliko pojačanje na putu do titule. Srpski snajper je posebno bio inspirisan protiv Lejkersa, servirajući im osvetu, gdje je pored Terryja i Nowitzkog priredio pravu šutersku kliniku. Lejkersi nisu znali odakle Dalas sipa trojke. Njih trojica su šutirali čak 67 odsto u toj seriji.
Na kraju je NBA karijeru krunisao titulom. Njegova posljednja utakmica je bila šampionska, onako kako je ovaj pošteni momak i vanserijski strijelac zaslužio. Ako nije bila sa Kingsima, onda je sa Dalasom dovoljno dobra kompenzacija.
I to je jedna strana medalje, kako je to obično sa našim igračima. Ova druga strana zna da bude dosta gorka, nezgodna, nepredvidiva, puna osuda i loše biranih riječi. Lično mi je drago što se donekle izmijenila paradigma patriotizma srpskih sportista. Sada je više onih koji su na strani Jokića, nego protiv. Toga nije bilo toliko u Peđino vrijeme.
Nikada ga nije pratila reputacija patriote, možda zato što nije bio bučan, niti medijski interesantan. Istina je, zapravo, da je Peđa bio istinski posvećen reprezentaciji. Nikada nije odbijao poziv, osim ako bi ga zaista povreda spriječila. Nije se štedio i moguće da bi mu mala pošteda donijela još neku dobru godinu karijere.
U Indijanapolisu, kada smo osvojili svjetsko zlato, Peđa je odabran u najbolju petorku šampionata sa Nowitzkim, Ginobilijem, Yao Mingom i čuvenim Perom Cameronom. Peđa je bio prvi strijelac tadašnje Jugoslavije, ujedno i najefikasniji u istorijskog pobjedi protiv Dream Teama.
U tužnim momentima istorije reprezentacije kada su najveće zvijezde otkazale, zaista najveća među njima, Peđa Stojaković, pojavio se na Evropskom prvenstvu. Ostaće misterija (možda neko i zna odgovor) zašto više nije obukao dres reprezentacije, jer je Peđa prilično zatvoren tip i ne želi da priča o tome.
Stalno je navodio da je velika odgovornost na igraču i obaveza da predstavlja svoju zemlju. I to treba da bude usađeno svakom našem mladom košarkašu, bez obzira kolika je zvijezda sada, a sigurno nije veća od Stojakovića. Trenutno je Jokić u toj poziciji velike zvijezde NBA lige, na mjestu na kome je Stojaković već bio.
Ko god mu bilo šta zamjera, nema pokriće za to. Podmetnuo je leđa kada drugi nisu željeli ili mogli, ista ta leđa zbog kojih je sa 33 godine prekinuo karijeru. Peđa je pobjednik, jer da nije, ne bi mogao da dođe do takvih visina iz 30 kvadrata bježeći od rata. Sramota je reći bilo šta drugo.
A sada malo detalja koji dodatno pokazuju kakav igrač je Peđa bio. Prvi Evropljanin koji je završio u Top 4 prilikom MVP glasanja. Jedan je od tri igrača koji su osvojili NBA titulu, svjetsko i evropsko prvenstvo. Druga dvojica su Pau Gasol i Toni Kukoč. Sa samo 20 godina je bio najbolji strijelac Evrope. Više poena od njega, a da su evropski igrači, postigli su samo Nowitzki i Gasol.
Peđa je bio šuterska mašina. Tu nema nikakve rasprave. Ne bi smjelo da je ima. Čak i pored nekarakteristične tehnike šuta, kod Peđe je sve bilo prirodno. Šutere sa ružnom tehnikom obično izbjegavate, njegova "ružnoća" u tehnici je bila jedinstvena ljepota.
"On je jedan od Evropljana koji su utabali put meni i ostalima. Ne samo zbog dolaska u ovu ligu, nego ulogu Evropljana u NBA ligi. Pokazali su da najbolje ne dolazi samo sa koledža. Najbolji mogu doći iz cijelog svijeta", rekao je Kristaps Porzigins.
Kada su Kingsi podigli dres sa brojem 24 Peđa je i zvanično otišao u legendu. Možda će i njega više cijeniti preko "velike bare", nego kod kuće. Prešao je put od izbjeglice do All stara i najboljih petorki najbolje košarkaške lige. Pravda će donekle biti zadovoljena, kada se među prezimenima koje djeca pominju na basketu - Đorđević, Danilović, Divac, Bodiroga, Jokić, Bogdanović, čuje i Stojaković.
Mi znamo da imamo jednog košarkaškog boga koji se preziva Bodiroga, ali imamo i Peđu Stojakovića. On nije bog, običan je momak, ali vanserijski igrač.
Budite deco kao Peđa.
Bićete vrhunski.