Proslavljeni rukometaš, koji je deset godina nastupao za Borac, preminuo je sinoć u 60. godini...
Rukometni svijet ostao je sinoć u šoku – u 60. godini, od posljedica srčanog udara, preminuo je Zlatko Saračević, nekadašnji desni bek Borca i reprezentacije Jugoslavije…
Srmt ga je zatekla u Koprivnici, kao trenera Podravke, sa kojom je sinoć savladao Lokomotivu i napravio veliki korak ka tituli prvaka Hrvatske.
Na putu kući mu je pozlilo, hitna pomoć je brzo stigla na poziv trenera golmana Barbare Stančin, ali nažalost nije uspjela da ga spasi…
Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je svjetsku titulu prije tačno 35 godina u Švajcarskoj, a onda i bronzu na OI u Seulu dvije godine kasnije. U oba navrata saigrač mu je bio sadašnji trener Borac m:tela i još jedna rukometna legenda, Veselin Vujović, koji je sa "knedlom u grlu" govorio za MONDO.
"Ja sam pod jednim specijalnim stresom u posljednje vrijeme, prvo od one posljednje utakmice sa Borcem. Onda je prije nekoliko mjeseci preminuo Zlatko Portner, moj nekadašnji saigrač iz Metaloplastike, pa na kraju i Đorđe Balašević, kojeg sam lično poznavao i bio gost na koncertima, a evo sada i 'Sarač'... Bio mi je saradnik kad sam radio u Zagrebu, a kao igrači smo zajedno osvojili juniorsko i seniorsko svjetsko prvenstvo, te bronzu na Olimpijskim igrama 1988. godine. Nekako je to prirodno i sve nas to čeka, prirodan je put, ali nekako je rano..."
Kakav je Saračević bio kao saigrač, a kakav kao rival?
"Kao saigrač je bio izuzetno zahvalan jer je imao vanserijske golgeterske sposobnosti. Pomagao je u bitnim momentima, rasterećiao moju poziciju kad su bile važne utakmice. Uvijek je bio 'gladan' golova, govorili smo stalno da ima 'zsravo rame' ili 'haubicu', kojom je mogao da ispaljuje dok mu se 'cijev ne zagrije'... Uvijek smo se šalili na taj način... Kao protivnik je bio jako nezgodan. Mogao je postići gol iz nevjerovatnih pozicija. Imao je taj jedan specifičan skok ravno u vis, nije skakao u dalj, pa je znao da šutne pored ruke. Uvijek se spremala posebna taktika prema njemu. Nastupi u reprezentaciji bili su logičan slijed njegovog talenta i svega što je imao."
Prije tačno četiri decenije, Borac je, sa Saračevićem u timu, posljednji put postao prvak Jugoslavije. U godinama nakon toga, uslijedila je dominacija "Vujine" Metaloplastike.
"Kad to kažete, meni to sve budi još veće emocije, a posebno stvara još gorči ukus na ovu tragediju... Naravno, tako je sa svima koji su ga poznavali, koji su ga voljeli, koji su navijali za njega i njegove rezultate. Čudno je da je Borac toliko godina nakon toga ostajao bez titule kad je imao sve uslove i bio veliki klub i siguran sam da će odgovorni ljudi u klubu napraviti to da se Borac vrati na staze koje zaslužuje, prije svega na balkanskoj, a onda i evropskoj mapi. 'Sarač' je neko ko je ostavio bitan trag u Borcu i kad uzmete, pored njega, kolika je lepeza igrača otišla iz Borca koji su nosili dresove raznhi reprezentacija, onda vidite kakav je to bio rasadnik talenata i brend u evropskim razmjerama."
Nije "Sarač" bio samo "šmeker" na terenu, već i van njega, čemu u prilog govore brojne anegdote. Vujović je izdvojio jednu od njih.
"Uvijek je davao taktične primjere i primjedbe za neke detalje, bilo dobre ili loše. Sjećam se anegdote kada je Borac, uz Metaloplastiku, igrao Ligu šampiona. Metaloplastika je bila prvak Evrope, a onda je Jugoslavija dobila pravo da pošalje još jednog predstavnika u takmičenju. I onda poslije par kola, izvlačenje, svi čekamo rivala na žrijebu, kad kažu Metaloplastika – Borac. U Banjaluci svi razočarani što su natrčali na Metaloplastiku, koja je u tom trenutku dominirala, a 'Sarač' kaže: 'Pa šta, mogli smo i gore proći!' Oni kažu 'Kako, da li si normalan?' a on odgovara 'Pa mogli smo da dobijemo one otrcane zvijezde koje idu po svijetu!' Takav je uvijek bio, znao je u najtežim trenucima da se nasmije, da nađe riječ koja je adekvatna u tom momentu", zaključio je Vujović.