Ispovijesti sportista iz izbjegličke kolone: Prognani kao djeca iz Krajine, zauvijek pamte zločin

Na današnji dan prije 26 godina hrvatska vojska ušla je u gotovo prazan Knin i istakla svoju zastavu, a sve dok su kolone Srba iz tih krajeva protjerivane sa svojih ognjišta.

Dan ranije, tačnije 4. avgusta 1995. godine, počela je operacija "Oluja" čiji je cilj bio zauzimanje teritorije Republike Srpske Krajine, po cijenu ubijanja i proterivanja srpskog stanovništva, pa nam i dalje djeluje nezamislivo da se taj čin danas slavi u Hrvatskoj, i to uz ustaške zastave i simbole.

Tako je hrvatska zlatna olimpijka Matea Jelić tim povodom podigla hrvatsku zastavu na Kninsku tvrđavu, istakavši da je "sve urađeno časno", iako je rođena u Kninu dvije godine posle "etničkog čišćenja".

Tokom zločinačke akcije "Oluja" proterano je više od 220.000 Srba, a među njima bilo je i danas poznatih ličnosti, od kojih mnoštvo sportista. Zajedno sa svojim porodicama bježali su ka Srbiji i BiH, pokušavali da izvuku "živu glavu", ali ni danas ne zaboravljaju šta se zaista desilo tokom akcije koju Hrvatska slavi.

Jedan njih je fudbaler Miloš Degenek koji je rođen 1994. u Kinu, a samo godinu dana kasnije majka i otac morali su da stanu u kolonu i izbave ga prije nego što bude kasno.

"Znam iz priča roditelja, babe i dede da smo devet dana išli traktorom. Tada smo imali samo hljeb i mleko. Otac nikada poslije 'Oluje' nije otišao u Dalmaciju. Mene su dvojica deda odvela u Orlić kad sam imao deset godina. Kad sam otvorio vrata rodne kuće, počeo sam da plačem iako sam bio beba kad su me odnijeli odatle. Valjda se to osjeti, sve ono što su mi roditelji pričali, kako smo otišli, sve ono što sam video na snimcima, sve je probudilo emocije u meni. Znam da su neke priče krajiških Srba mnogo teže i bolnije od mojih jer ima ljudi koji su izgubili svoje najmilije", ispričao je Degenek u jednom intervjuu.

"'Oluja' nikad ne sme da se zaboravi! Nikad! Treba da se sjećamo, da je obilježavamo. Mi Srbi nikad ne smijemo da odgajamo našu djecu da mrze neki drugi narod. Mi to i ne radimo. Igram za Australiju, a za njenu reprezentaciju igraju katolici, muslimani, pravoslavci… Sjajno se slažem sa svima", zaključio je Degenek.

Još jedan srpski sportista porijeklom iz Knina igrao je za Australiju. U pitanju je bivši košarkaš Aleks Marić koji je rođen u Sidneju, pošto su njegovi roditelji pobjegli iz zavičaja, međutim u "Oluji" mu je ubijen deda.

"Deda mi je ubijen početkom 'Oluje' u kući u Sonkoviću kod Šibenika. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su tek posljednjeg dana novembra 2012. iz zajedničke grobnice na lokaciji Sveta Mara kod Šibenika zajedno sa posmrtnim ostacima još 31 osobe. Nijedan rat ne može da se zaboravi ili da se pređe preko toga. Ne daj Bože nikom da doživi ono što je moj narod doživio, da dijeli sudbinu moje porodice, rodbine, prijatelja… Jako me ljuti kada neki misle da je to bila šetnja Srba kroz neku šumu. Kao da se ništa nije dogodilo, a Hrvati, kao i svjetski mediji, zaboravljaju koliko je hiljada Srba prognano sa ognjišta ili, još gore, koliko ih je ubijeno", pričao je pre nekoliko godina Marić.

"Kao da su Srbi najgori na svijetu, kao da smo mi sami krivi za sve što nam se dogodilo, a da protiv nas nije niko. Kao da nismo ljudi, da nemamo zemlju, poštovanje, vjeru, naciju, Srbiju".

Sjajni košarkaš Ognjen Dobrić je poput Degeneka rođen 1994. godine u Kninu, ali ne pamti ratna dešavanja. Od roditelja je čuo priče o zlokobnoj akciji "Oluja" i smatra da takve stvari nikada ne bi trebalo da se zaborave, pa je zbog toga ponosan i na nadimak "Kninska kobra".

"Iskreno, samo sam rođen u Kninu sticajem okolnosti. Rat je bio, jedina bolnica koja je radila, moji su živjeli u Šibeniku. Mijenjali smo lokacije. U avgustu 1995. smo krenuli u Srbiju sa kolonom. Imao sam 10 mjeseci, ne sjećam se ni Knina ni ničega. Nemam saznanje o tome. Ali, drago mi je kada pričaju o tome. Drago mi je da slušam priče o tome. Osjećam se kao da sam pripadnik tamo naroda dole. Moji imaju korijene odatle, kulturu iz Dalmacije. Prenijeli su na mene moji...", ispričao je nedavno Dobrić u intervjuu za klupski sajt.

Svjedok golgote u Republici Srpskoj Krajini bio je i bivši košarkaš Predrag Šuput. Rođen je u Gospiću 1977. godine, pa se vrlo dobro sjeća ratnih dešavanja...

"Budi samo ružne uspomene. U početku napada, mislilo se kod nas u Šoganovcima kod Korenice da se samo povlačimo. Niko ništa nije ponio, nešto malo stvari. Većina se smjestila po prikolicama, nekoliko ljudi sa traktorima su nas povezli, poslije smo im bili mnogo zahvalni. Mene je majka poslala sa komšijama, htjela je da sačeka oca koji je bio na položaju. Međutim, otac nije ni silazio kući jer su mu rekli da nikog nema u selu. Tek poslije pet dana, nas dvojica smo se sreli u Prijedoru i shvatili da je majka ostala sa starijim mještanima. Srećom, Hrvati kada su ušli nisu im ništa uradili. Nisu naišli oni najgori, pa su preživjeli. U drugim mjestima bilo je ubijanja. Hvala Bogu, mi smo na kraju svi izvukli žive glave", ispričao je u jednom intervjuu Šuput koji je za vrijeme pogroma imao 18 godina.

Zanimljivo je da je u toku uzbudljive karijere igrao i u Hrvatskoj.

"Da mi je neko devedesetih rekao da ću u budućnosti igrati u zagrebačkoj Cedeviti, rekao bih da nema šanse da se to desi. Ali eto, vidiš šta ti je život... Idu dani, sve se zaboravlja. Nisam htio da razmišljam o tome što sam izbjegao iz Like i nisam promijenio vjeru. Meni majka živi u Korenici, tu mi je i brat. A opet, od rata je prošlo 20 godina. Ako smo ljudi, moramo da praštamo. Pobornik sam teze da narod na ovim prostorima mora da živi zajedno. Nekako je to normalno, jer su i u Srbiji i u Hrvatskoj isti problemi. Narod je nezaposlen, razmišlja samo kako da preživi", pričao je Šuput.

Srpska odbojkašica Marta Drpa rođena je 1989. godine u Kninu, a već sa šest godina morala je sa svojom porodicom da bježi sa ognjišta i dobro pamti strašne scene i strah u kostima.

"Imala sam šest godina i bila sam svesna da rat traje, bombardovanja nisu bila ništa novo za mene. Mama me je odvela u kupatilo jer je tamo najsigurnije, obukla mi farmerke, ljubičastu majicu i omiljene patike, zbog kojih sam tih dana bila sva bitna, pošto nisu imale pertle već čičak, a print Mikija Mausa na njima ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Majka mi je rekla: 'Idemo u sklonište', a ja sam mislila da će bombe prestati da padaju za koji sat i mi ćemo se vratiti u stan u centru Knina, iznad apoteke", prisjetila se Marta u jednom intervjuu.

"Nakon nekoliko sati u skloništu stigla je vijest da je Knin pao, da moramo da bježimo iz grada, gdje ko može… Moj otac, vječiti patriota, koji je bio ranjen, na štakama, u tom momentu uporno je odbijao da idemo bilo gdje jer ko smije njega da istera iz njegove kuće i slično. Srećom, mama je bila pametnija. Ne sjećam se koliko je trajao put, znam da mu nigdje nije bilo kraja, sećam se kolone, vrućine, žeđi, staraca na traktorima, djece koja plaču. Sjećam se da mi je konstantno bilo muka, da sam cijelim putem povraćala, a najveći problem mi je bio što sam povratila u bakinu kuhinjsku krpu jer baka je uvijek bila pedantna žena. Mislila sam kako će me sigurno kazniti zbog tog mog nedjela, nesvjesna činjenice da mi zapravo idemo iz domova u nepoznato, da se nikad nećemo tamo vratiti, da smo preko noći sve izgubili. Imam prijatelje sa svih strana bivše Jugoslavije, nikoga ne mrzim, nikoga konkretno ne krivim, meni je samo žao naroda. I našeg i vašeg i njihovog. Naroda. Bespovratno uništenih domova, uništenih generacija, onih preživjelih koji nikad više poslije rata nisu zapravo živjeli. Zato ne želim da se ovaj zločin zaboravi. Jer bojim se, ako se zaboravi - desiće se opet", rekla je bivša reprezentativka.

Svoje porijeklo nikada nije krio ni golman Milan Borjan. Aktuelni čuvar mreže Crvene zvezde emigrirao je poslije pogroma u Kanadu, za čiju reprezentaciju brani, a zauvijek će pamtiti zločin kome je svjedočio sa sedam godina.

"Sjećam se te kolone gdje su majke plakale, bake očajno zapomagale za ostavljenim sinovima, muževima, očevima. Mi djeca nismo tada bili svjesni šta se dešava, vidjeli smo samo da nam gore kuće, igrališta na kojima smo se do juče bezbrižno igrali, bili smo uplašeni, žedni i gladni...Danas svi mi koji smo preživjeli tu strašnu, nepreglednu kolonu nosimo velike ožiljke i rane. Neki od nas nikada se nisu oporavili", pričao je Milan Borjan koji je devedesetih živio preko puta stadiona Dinara.

Jedan od onih koji su uspjeli da pobjegnu prije početka akcije "Oluja" je bivši fudbaler, sada trener, Vladimir Buač. Rođen je 1984. godine i bio je potpuno svjestan šta se u tom trenutku dešavalo.

"U Novi Sad sam došao iz rodnog Knina samo neki dan prije zloglasne 'Oluje'. Sa sestrom Sanjom krenuo sam posjetu tetki u Petrovaradin. Sve je izgledalo normalno dok na televiziji nismo vidjeli vijesti o napadu na Knin. Danima smo, prestravljeni, čekali bilo kakvu vest o bratu Milošu, mami Smilji i ocu Mirku koji su ostali tamo. Kad su, najzad, izmrcvareni i užasnuti stigli u Petrovaradin, od mene nije bilo srećnijeg djeteta na svijetu. Svi su bili živi i zdravi. Od tuge me je spasla porodična sloga, igranje fudbala i prijateljstvo sa vršnjacima iz Petrovaradina", ispričao je on.