Tih godina bio je zlatni dečko u domovini, a onda je morao da pobjegne u Jugoslaviju. Dopremljen je avionom, dobio je pasoš i trebalo je da postane prvi zlatni Jugosloven!
"Nije lako biti Srbin" bio je naslov teksta Aleksandra Mihajlovića u "NIN-u" krajem 1997. godine. Tada su se SR Jugoslavija i Srbija spremale da prvi put u istoriji dobiju olimpijskog šampiona i pobjednika Svjetskog kupa u ski skokovima! Na dan početka nove skakačke sezone u kojoj će se tituli nadati Norvežani, Austrijanci, Nijemci, Japanci, pa i Slovenci, mnogi su zaboravili na priču sa kraja devedesetih kada je zbog kokaina zlatni dečko austrijskih ski skokova zamalo postao Srbin!
"Austrijanac Andreas Goldberger, šampion u skijaškim skokovima, 'prevario' je sopstvenu državu i ekspresno postao naš čovjek. Ako dobije 'zeleno svetlo' FIS-a Jugoslavija očekuje prvu zlatnu medalju na zimskoj olimpijadi", navodi se u tekstu NIN-a,
I zaista te 1997. godine privatni avion kompanije "Red Bul" je sletio u Beograd, a u njemu je bi Andreas Goldberger. Tada 22-godišnji dvostruki osvajač Svjetskog kupa je uz pomoć proslavljenog srpskog tenisera Slobodana Živojinovića i po nekima državnog aparata Slobodana Miloševića odlučio je da postane Srbin i reprezentativac Jugoslavije! A kako se sve to desilo?
LETEĆI SRBIN - SVE ZBOG KOKAINA!
Dominirao je Andreas Goldberger svijetom ski skokova tada krajem devedesetih. Imao je dvije bronze sa Zimskih olimpijskih igara u Lilehameru, a uspio je i da osvoji Kristalni globus i bude pobjednik Svjetskog kupa u ski skokovima tri puta - 1993. 1995. i 1996. godine. A onda je priznao da je koristio kokain sa prijateljima u jednoj bečkoj diskoteci, pa mu ni negativan test na ovu supstancu nekoliko dana kasnije nije pomogao! Nekako je uspio da izbjegne suspenziju FIS-a, svjetske skijaške federacije, ali Skijaški savez Austrije nije htio da mu oprosti. Riješili su da ga suspenduju, ali kada je od FIS-a dobio informaciju da će mu biti dozvoljeno da se takmiči pod drugom zastavom riješio je da stane pod srpsku trobojku.
"U svjetskim razmjerama poznato je i to da Red Bul sponzoriše mnoge skijaše kao i skakačku zvijezdu Andreasa Goldbergera. Onog trenutka kada je saznao za mogućnost da Goldberger promijeni državljanstvo, u svjetskoj 'licitaciji' najbolje se snašao Živojinović (Slobodan, teniser, prim. aut.) preko čije se firme 'Grand Slam Group' u Beogradu obreo poznati Austrijanac", navodi se u tekstu "NIN"-a iz 1997. godine.
Kada je privatni avion "Red Bula" sletio u Beograd krajem 1997. godine iz njega su izašli Edi Federer i Andreas Goldberger. Otišli su pravo u Ljermontovu, jer ih je tamo čekao pasoš Jugoslavije na kome je pisalo - Andreas Goldberger! Plan je bio da Austrijanac nastupa pod zastavom Jugoslavije na Zimskim olimpijskim igrama u Naganu 1998. godine i da uzme zlato. Navodno je ovaj plan bio dio strategije vlade Slobodana Miloševića i pominjalo se da je i sam državni vrh uključen u cijelu operaciju, a to je podgrijano činjenicom da se u zakonu našla "rupa" prema kojoj je Goldberger mogao da postane Jugosloven!
"Tokom praznika završili smo sve zakonske formalnosti. Andreas je dobio jugoslovenski pasoš i ličnu kartu. I da pojasnim: u našem zakonu postoji tačka koja predviđa da izuzetni sportista, strani državljanin, može da ima naš pasoš. Tako da sa te strane nema nikakvih problema da Goldberger nastupa za Jugoslaviju", za NIN je tada izjavio Čeda Šoškić, suvlasnik u firmi "Grand Slam Group".
ON JE STRAŠNI ČETNIK KOJI DIŽE TRI PRSTA!
Nije ovo dobro primljeno u austrijskoj javnosti, pa su tamošnji mediji bukvalno "razapeli" svog dojučerašnjeg heroja. Nazivali su ga "glupim mladićem koji ima loše savjetnike" koji je preko noći "postao strašni četnik", a sam Andreas je često dobijao anonimne pozive i prijetnje! Iako slika iz Ljermontove nema, proširio se mit da je Austrijanac tamo dizao tri prsta, a ni izjava prenijeta u srpskim medijima nije pomogla da se javnost u centralnoj Evropi umiri...
"Kada sam vidio šta sve za mene čine moji novi prijatelji, uprkos protivljenju Austrijskog skijaškog saveza odlučio sam sada više nego ikada, da osvojim zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Naganu. To će biti moj najveći doprinos Jugoslaviji i prijateljima. U slučaju nepovoljne odluke FIS-a i potvrđivanju moje suspenzije, već sada sam odlučio da pauziram ovu godinu i onda se takmičim za Jugoslaviju!", rekao je Goldberger, koji je navodno potom na čistom srpskom rekao; "Dobar skok", što je izazvalo opšte oduševljenje.
Njegov menadžer Edi Federer je čupao kosu sa glave poslije ovakvih istupa njegovog mladog klijenta, jer je zapravo samo htio da dolaskom u Jugoslaviju ucijeni austrijski savez. Sa druge strane Austrijanci su prijetili da će mu zauvijek oduzeti austrijski pasoš. a zašto je Goldberger riješio da pregovara baš sa Jugoslavijom, ostaje misterija do današnjeg dana. Prijetili su Austrijanci i srpskom skijaškom savezu i na kraju istjerali svoje!
"Po propisima FIS-a, Austrijanci ne mogu da spriječe nastup Andreasa Goldbergera za Jugoslaviju. Međutim, ono sto mogu da učine, jeste da našoj federaciji uskrate neke pogodnosti. Na primjer, da ne dozvole našim skijašima 200 dana besplatnog treninga u Austriji, koji nam pripadaju. Takođe, da nam oduzmu organizaciju 'Bambi kupa' na kome se takmiče najmlađe kategorije skijaša, odnosno da nam oduzmu rejting koji smo mukotrpno stekli. Pa opet, kompanija 'Red Bul' je spremna da našem Savezu sve to nadoknadi velikom sumom novca", rekao je Čeda Šoškić 4. decembra 1997. godine.
IZDAO JUGOSLAVIJU I PAO U ZABORAV!
Na kraju je Andreas Goldbeger nastupao u Naganu, ali kao Austrijanac. Vratio se u domovinu, podvio rep, rekao da je sve bilo veliki nesporazum, ali je afera oko kokaina, suspenzije i Jugoslavije i te kako uticala na njega. Na kraju je u Naganu bio van tima Austrije u ekipnom takmičenju, na velikoj skakaonici nije skakao, a na maloj je bio tek 22.
Umjesto njega zlata su uzeli Jani Soinen i Kazujoši Funaki, a Austrijancima su dvije bronze donijeli Andreas Vidhelcl, Rajnhard Švarcenberger, Martin Helvart i Štefan Horngačer. Karijera mu je trajala dugo, do 2005. godine, ali nikada se nije vratio na nivo sa sredine devedesretih. Sada radi kao stručni konsultant i čak se dešava da sa go pro kamerom skače prije takmičenja kao dio TV programa.
Od kraja 1997. godine do danas Srbija nije imala ski skakače, a tada su se, bar na nekoliko dana, nadali da će im neko donositi titule.