Srbija duže od decenije čeka rukometnu medalju, kako u muškoj, tako i u ženskoj konkurenciji. A kako da se to promijeni, govorili smo sa onima koji su te medalje osvajali.
Slavilo se u petak deset godina od najsjajnije srpske medalje i jedine u ženskom rukometu, ali kako je do njega došlo i kako to da deset godina kasnije Srbija jedva da se plasira na velika takmičenja? Zašto je ženski rukomet u priličnom zapećku, a zbog čega bi to trebalo da bude bitan?
"Ja mislim da nam je neophodna baza kroz školski sport, a onda klubovi sa mlađim kategorijama gdje bi se ozbiljno radilo sa njima, ali je poenta zadržati tu djecu koja počnu da se bave sportom. Jer ih jako puno to ni ne žele sada", počinje priču za MONDO Jelena Erić, najiskusnija u tom srpskom srebrnom timu.
A upravo zato što rezultata već godinama nema, to samo sa sobom vuče nedostatak finansiranja i ulaganja u ženski rukomet.
"Problem je definitivno što se rukomet nalazi na listi sportova koji nisu prioritetni od strane države zbog rezultata koje nemamo. Tako da u tom nekom smislu mnogo je teško tražiti, očekivati uspjeh od reprezentacije Srbije kada prije svega znamo da klupski rukomet nije na visokom nivou", ističe Andrea Lekić i osvrće se na svoju karijeru: "Ja kroz cijelu karijeru igram u klubovima koji su neke vrste državnih projekata. To je drugačije. Kod nas rukomet nije sport koji se mnogo gleda, a sa marketinške strane je neophodno da gledanost našeg sporta bude na visokom nivou. Onda sa te strane jako je teško i očekivati rezultate."
Ipak, postoje ženski sportovi u kojima Srbija ima kontinuitet – kako rada, tako i rezultata, ulaganja, odgajanja čak i publike... "Moramo biti negdje i realni. Mi nemamo takvu strukturu i takav sistem koji bi trajao godinama u poređenju sa ženskom odbojkom i ženskom košarkom koje godinama konstantno daju rezultate. To je neki sistem koji su oni razvili i jako, jako dobro njeguju. To je nešto što bismo mogli da prepišemo kao recept, p da vidimo šta je to što oni rade sistematski i šta bi to što bismo mogli da prepišemo od njih", ističe Lekić za MONDO.
A ZAŠTO ŽENSKI RUKOMET? DA BI BILI VELESILA!
Ženski rukomet je bio u fokusu dok je bilo rezultata, a rezultati su dolazili dok je Rukometni savez vodio Velimir Marjanović, Nakon četvrtog mjesta na Evropskom prvenstvu 2012. došlo je i drugo na Svjetskom prvenstvu. Ali zašto je on obraćao pažnju na ženski rukomet i zašto bi i sadašnji rukovodioci morali da vode računa o obje selekcije?
"Vi ste na mapi Evrope i svijeta vas cijene ako imate jednu jaku oblast. Ali to je daleko od toga da ste velesila. Velesila ste samo ako imate obje jake selekcije. Mi smo tada zahvaljujući oba rezultata bili tada na tim rang listama četvrti ili peti. Zato što se moralo razvijati i mi imamo uslove da razvijamo. Tada je Naisa osvojila Čelendž kup, koji je sada osvojila Vojvodina pa cijela Srbija priča o tome. Imalo je nade i tu napraviti nešto. Osvojili smo univerzitetsku medalju, mediteransku zlatnu gdje je isto Saša Bošković vodio tim, mi smo napravili cijeli jedan pokret. U želji znajući da mi ne možemo stalno da budemo u rezultatu. Mi smo mogli imati neki kontinuitet, ne pun kao velesila. ali svaki čas da imamo nešto, žene ili muškarce. Muškarci će osvojiti jednom u tri-četiri godine medalju ili plasman u osam, ali će i žene jednom. I onda će uvijek neko znati gdje je Srbija. A to je važno u EHF-u IHF-u. Ako ste samo u jednom dobri, ne vide vas stalno. I stvarno su se sada izdvojile te zemlje gdje su oba. A mi smo tada uspjeli da uđemo u par zemalja koje su u tom ciklusu imale obje medalje. Nas su u EHF-u posebno cijenili jer smo radili na oba fronta i zbog želje da razvijamo bazu", priča za MONDO Velja Marjanović koji ipak smatra da je Srbija bitan voz vjerovatno već propustila.
"To se moglo se zbog promjena u rukometu koje naši ljudi ne poznaju, zbog promjena u pravilima. To je izmijenilo rukomet, a tad smo mogli da uhvatimo korak. E zbog toga da uhvatim korak sam želio da sve bude jednako. Jednaka briga, jednake pripreme, jednake nagrade, jednaki uslovi treninga, jednak lični odnos kada im je potrebno nešto i za mušku i za žensku reprezentaciju. Probalo je da se uvijek pomogne koliko se može, jer svako ima neku situaciju gdje mu sigurno nešto treba, ali moraš da pokažeš neku pažnju, neku brigu, da bi se posijalo za budućnost. Malo smo izgubili taj korak, ali opet bi moglo ispočetka da se krene sa ženskom selekcijom. Može se, kao što se Rumunija prestrojila, kao što su Brazil i Holandija krenule od nule. Može se i sada, kao što smo i tada kretali sa dna."
BEZ SISTEMA NEMA REZULTATA
Srbija mora da napravi sistem ako želi da i na narednim prvenstvima da ne kreće od nule. Od nekih novih podmlađivanja i pobjeda samo nad timovima poput Čilea.
"Mi smo mlade napustile Srbije i počele smo rano da nastupamo u ozbiljnim evropskim klubovima. Ni tada nije bila jaka liga, poslije 2007/08 je dosta značajno oslabila, što znači da smo se generalno mi sve kalile u inostranstvu. To je taj trenutak u kome smo pribavljale to neophodno iskustvo 'preko bare'. Došle smo u igračke godine gdje smo zrele, a već smo imale ključne uloge u svojim timovima i to je onda današnja razlika u odnosu na današnje djevojke koje su tu. Većina njih igra u Srbiji, gdje Srbija nije na rukometnoj mapi Evrope i teško je pribaviti neophodno iskustvo za ovako velika takmičenja. Bez sistema nema ni rezultata, a taj sistem nije od juče nego je to nešto što mora da bude jako dugo njegovano. Kao što odbojka i košarka proizvode rezultate i sve je to nekako sistematski totalno drugačije kod njih nego kod nas. Treba vjerovatno obučiti stručni kadar, raditi strašno precizno sa mladim kadrovima, ali to zahtijeva jedan ozbiljan sistem i jedna ozbiljna finansijska ulaganja. To je dosta izazovna situacija", ističe Andrea Lekić.
I za kraj – ako hoće rezultat, treba se početi baš od tor rezultata napravljenog prije deset godina. Od Momira Ilića, Marka Vujina, Alema Toskića sa jedne strane i Andree Lekić, Jelene Erić, Dragane Cvijić, Katarine Krpež ili Katarine Tomašević sa druge strane.
"Ako hoćemo nešto da napravimo i kod muškaraca, a pogotovo kod žena, pa moramo na tom srebru graditi. Ne zato da bi neko govorio o Velji Marjanoviću, nego na toj medaljiu treba praviti dalje, na iskustvima te medalje. Kao što su mene Boričić i drugi ljudi učili, ja bih volio da sada druge ljude uče neki iskusni. Sada ima na čemu da se pravi, ali u skupštini i upravnom odboru moraju da budu ljudi koji će iznijeti prave informacije. A onda od informacija napraviš analizu i odlučiš šta ćeš da radiš. Tako se to radi, zato Slovenija ima neki kontinuitet. Oni su 90-ih napravili kontinuitet, a mi smo to napravili 2006. i taman kad smo napravili to je srušeno. То se pretvorilo u čekanje da ovaj gore donese genijalnu odluku. Pa ne može, koliko god da je pošten i savjestan, pa nije on čudotvorac, alhemičar, Koeljo, da napravi nešto ni od čega. To mora biti plod organizovanog rada koji se kroz dijelove rada saveza... To je urađeno sa ovim djevojkama. Žao mi je što na Evropskom nismo osvojili, mislim da smo zasluživali medalju na Evropskom prvenstvu, oteta nam je u polufinalu i u meču za bronzu", završio je ovu priču za MONDO Velja Marjanović. Sada još samo da ga neko posluša.