Anja Šišić, tinejdžerka iz Sarajeva, iako ima samo 19 godina, punih osam se profesionalno bavi konjičkim sportom.
Konji su u savremenom dobu automatski znače luksuz i prestiž.
Sportovi koji imaju veze s konjima su u pravilu "rezervisani" za one sa dubljim džepom, ali i tzv. aristokratijom i elitom u svakom društvu.
Možda tako i nije u bosanskohercegovačkom, ali je nesporno da samo istinski ljubitelji životinja mogu da se bave konjičkim sportom zbog neophodnosti uspostavljanja povjerenja između čovjeka i konja uz posebnu vrstu komunikacije na osnovu tumačenja govora tijela.
Ljubav na prvi pogled s konjima desio se Anji Šišić, 19-godišnjoj Sarajki, koja je kao trogodišnja djevojčica zajahala konja i od tada je gotovo stalno u sedlu.
"Već 13 godina sam u ovom sportu, a profesionalno pet godina manje. Prvi put me deda popeo na divljeg konja na planini kao trogodišnju djevojčicu i od tada sam zaljubljena u te plemenite životinje. Još kad mi je otkriven dijabetes u šestoj godini, počela sam internzivnije da se družim i jašem konje. Rečeno mi je da će mi druženje s konjima pomoći da se nosim s tom bolešću, posebno kad je riječ o mom psihičkom stanju", rekla je Anja u razgovoru za MONDO.
Prvi klub joj je bio Rakovica, ali tamo nije naišla na razumijevanje nadležnih u klubu jer je insistirala na takmičenjima, pa je odlučila da promijeni sredinu gdje će joj biti omogućeno da pokaže svoje jahačke sposobnosti.
"Otišla sam u Konjički klub Ilidža 2022 u Butmiru i tamo je bio trener koji mi je dozvolio da se družim i jašem konje do mile volje".
Za razliku od srpskog košarkaša iz Denvera Nikole Jokića, čiji se konji takmiče u kasačkim trkama, Šišić je najprije objasnila konjičke discipline i otkrila na kojoj se ona takmiči.
"Postoji dresurno jahanje, prepone, endurans i brze trke na kratkim distancama od 1.200 - 1.400 metara. Dosad sam se takmičila u enduransu odnosno daljinskom jahanju na stazama od 20 do 60 kilometara. U zavisnosti na koju sam se odlučila, staza se ponavlja poslije 20 kilometara uz pauzu od 10-ak minuta da se konji i džokeji napiju vode i malo odmore. U toj disciplini džokejima je zabranjeno da koriste bič za razliku od prepona i brzih trka. Mene dresursko jahanje nije interesovalo, ali je ta disciplina vjerovatno najzahtjevnija jer se gleda položaj konja, položaj jahača, svaki sekund je važan, noge, ruke, leđa, apsolutno sve".
Prema njenim riječima konjički sport jeste jako skup za prosječne građane BiH.
"Nekad je luksuz bio imati dobar auto, a danas je biti vlasnik rasnog konja. Takođe i oprema je jako skupa, a o konjima da i ne govorimo. To su velike cifre. Konkretno moj konj vrijedi 50.000 KM ili više, ali nije na prodaju. U prosjeku u BiH konji koštaju oko 20.000 KM, istina mogu se kupiti jeftinije neujahani konji, ali to zahtijeva dosta vremena, treninga i truda da biste spremili konja za neko takmičenje. Sami treninzi i članarina u klubu iznose 400 KM, ja sam jedina u klubu napredni jahač, pa imam popust od 100 KM. Inače godišnja članarina za održavanje kluba iznosi 120 KM. Plus naravno morate da kupite i svoju opremu za konja - sedlo, uzde, podsedlice...".
U Sarajevu postoji pet-šest klubova, postoje i konjički klubovi u Bihaću, Nevesinju, Banjaluci...
"Takmičila sam se dosad pet puta i svaki put osvojila prvo mjesto u enduransu sa jako dobrim prolaznim vremenom. Čak sam ostvarila rekord, 20 kilometara sam prošla za sat vremena iako je prosjek duplo veći".
Uskoro će ponovo uskočiti u sedlo i biti jedina i najmlađa djevojka na trci u Butmiru.
"Sredinom maja biće održane druge galopske trke poslije dosta godina i pripremam se zajedno sa svojom Amal, arapskom kobilom i jedino sam žensko dijete koje će se takmičiti na toj trci. Najmlađa sam i jedina djevojka na takmičenju i nadam se da ću ostvariti dobar rezultat", zaključila je mlada Sarajka.