Rafael Nadal pričao je o nekim potresnim detaljima iz svoje karijere.
Rafael Nadal je jedan od najboljih igrača u istoriji tenisa. Ima 22 grend slem trofeja, godinama se takmičio na najvišem nivou i vodio velike borbe sa Novakom Đokovićem i Rodžerom Federerom. Ostavio je veliki trag u sportu, a tako malo je falilo da nikada ne uzme reket u ruke ponovo i da sve batali i prije nego što je počelo.
Bilo je to prije punoljestva kada je od doktora saznao da ima neizlječivu bolest. "Povrijedio sam se kada sam imao 17 godina i rekli su mi da vjerovatno nikada više neću moći profesionalno da igram tenis. Naučio sam tada kako stvari mogu da se završe u momentu. Nije to bila neka mala pukotina u mom stopalu, već bolest kojoj nema lijeka, samo praćenje, Miler-Vajsov sindrom. šta to znači?", počeo je Nadal ispovest za "Players tribune".
Svašta mu je prolazilo kroz glavu. "Prolaziš od toga da u jednom momentu osjećaš najveću radost kada se budiš ujutru, do toga da ne možeš da hodaš. Danima sam plakao kući, ali je to bila velika lekcija za mene. Imao sam tu sreću da imam oca, koji je imao veliki uticaj na moj život, koji je uvijek gledao pozitivnu stranu. Govorio mi je 'naći ćemo rješenje, ako ne nađemo, ima drugih stvari u životu pored tenisa'. Nisam mogao ni da shvatim šta je to značilo, ali Bogu hvala. Poslije dosta bola, operacija, rehabilitacije, suza, rješenje je pronađeno i svih ovih godina uspio sam da se borim sa tim", objašnjava Nadal.
Rafa, slobodno idi i pecaj
Godinama prije te dijagnoze Rafa je na teži način shvatio koliko je važan trening, žrtvovanje, odricanje od određenih stvari da bi došao do uspjeha. "Nisam siguran tačno koliko sam imao godina, rekao bih da sam imao oko 12. U tim godinama obožavao sam da idem na pecanje, volio sam more, bilo je važan dio mog života. Taj osjećaj pored vode, sjedenje na stijenama sa porodicom i prijateljima ili vožnja čamcem po vodi, taj osjećaj mira."
A, onda je dobio "šamar" na jednom meču, pa onda i lekciju od strica Tonija Nadala. "Jedan dan sam otišao na pecanje, umjesto na trening i sutradan sam izgubio meč. Pamtim da sam plakao u kolima na putu do kuće i moj stric Toni, koji je tada imao ogroman uticaj na mene i zbog kog sam se zaljubio u tenis mi je rekao 'U redu je, to je samo jedan meč. Nemoj sad da plačeš, nema poente. Ako hoćeš da ideš na pecanje, idi, nema problema, ali ćeš gubiti. Ako hoćeš da pobjeđuješ onda moraš da radiš ono što je potrebno'. Bila je to prva važna lekcija za mene. Ako me ljudi vide kao perfekcionistu onda to dolazi od tog nekog unutrašnjeg glasa koji se sjeća te vožnje kolima do kuće. Taj glas me nikada nije napustio. Jednog dana mogu da budem na moru, danas i sutra... Moram da vježbam i treniram", zaključio je Nadal.