Selektor Hrvatske Ivica Tucak, jedan od najvećih stručnjaka na svijetu, u životnoj ispovijesti govorio do koske iskreno o svemu kroz šta je prolazio i prolazi. Pričao je i o bolu zbog porodične tragedije, zbog kojeg se više ne plaši smrti. "Mogu da završim priču".
Legendarni selektor reprezentacije Hrvatske Ivica Tucak, koji je zbog svojih uspjeha i poruka poznat i rado prihvaćen u cijelom regionu, govorio je veoma emotivno i iskreno o svom životu, padovima, strahovima i o čestoj temi - prijateljstvu sa Dejanom Savićem.
U periodu dominacije Srbije i Hrvatske svjetskim vaterpolom, Savićev i Tuckov tim redovno su se sretali u najvećim finalima i njih dvojica su svojim primjerom uvijek slali sjajne poruke. Bio to susret u zgradi srpskog Saveza u Beogradu, na zajedničkoj konferenciji, na utakmici ili na bilo kom javnom mjestu - uvijek bili primjer ljudskosti.
"Prije svega, mislim da je to normalno. U ta vremena igranja finala Srbije i Hrvatske on je bio izbornik ili selektor Srbije, gospodin Dejan Savić, pa su to vjerovatno onda mediji potencirali zbog odnosa Srbije i Hrvatske. Za mene bi to u sportu trebalo biti normalno, van sporta ne moram da ponavljam da je to osobit lik i ličnost, strašan dečko - načitan, obrazovan momak, pun informacija, živa enciklopedija".
"Kad smo sjeli u društvu, pa kada je on počeo da priča Goranu Bogdanu o kinematografiji, dečku koji je završio dva fakulteta, a on ne vjeruje. Sada je na klupi Crne Gore i imaćemo sparing pred EP u Beogradu, smatram ga za vrhunskog trenera, dvostrukog olimpijskog šampiona, kapa dole, ali on je prije svega čovek, taj čovjek nema pred sobom naziv 'Srbin', 'Crnogorac', 'Hrvat', on je Dejan Savić, ljudina", rekao je Tucak u LOOK podkastu.
Uvijek poštovanje prema Srbima, nacionalizam ne priznaje
Tucak je vaterpolo legenda koja je je svojevremeno igrala u Crvenoj zvezdi i koji je Srbima uvijek pružao ruku da čestita i kada mu je bilo najteže. Utakmice sa Srbijom naziva uvijek "predivnim" i naglašavao je Hrvatima kada bi reprezentativci Srbije igrali "viteški". Takođe, poznata je i njegova izjava da ne može da ne voli nekoga zato što je iz Srbije.
"Volim Hrvatsku iznad svega, rekao sam to milion puta. To je moja domovina, obožavam je, to je vrh, ali ja ne mogu nekoga ne voljeti samo zato što je iz Srbije ili ne znam odakle. Bez obzira na to što se u prošlosti dogodilo, konkretno u slučaju srpskog selektora Dejana Savića, ponosan sam što smo prijatelji. Smatram da je riječ o savršenom gospodinu, živi isti način života kao i ja, veliki smo prijatelji. Zašto se ne bismo slagali, ja volim njega koji voli svoju Srbiju isto onako kao što ja volim svoju Hrvatsku. Znam da su u vrijeme rata mnogi doživeli tragedije i izgubili drage ljude. Uvažavam sve to i prihvatam, ali zaista mislim kako je došlo vrijeme da počnemo da živimo normalno. Nacionalizam, što je to?! Ako to znači voljeti svoje, onda sam nacionalista, ali gledati bilo koga drugog drugačijim očima zato što je Srbin, Afrikanac... to je totalna glupost. Može se onda mrziti neko zato što je u horoskopu Jarac. Čovjek je čovjek, bez obzira na to odakle je. U Šibeniku žive mnogi koje ja ne volim i koji ne vole mene, pa mi to što su oni Hrvati ništa ne znači", govorio je on svojevremeno za Jutarnji list.
"Nesrećom, nisam imao priliku da stvorim porodicu"
Tucak je bez ustezanja govorio o veoma teškim temama i privatnim stvarima. U njegovom glasu i riječima se veoma osjeti ogromna bol zbog gubitka trogodišnje ćerke nesrećnim slučajem u Šibeniku.
"Ako si u poslu uspješan, ako imaš neki uspjeh koji potvrđuje da to radiš dobro, to je super, ali prave vrijednosti uspjeha kompletnog su nešto drugo - da si normalan, kompletan, da su ljudi radosni i srećni da te vide. Da si ti srećan kada vidiš prave. Za mene je to uspjeh. Porodica"
"Nažalost, putem nesrećnih okolnosti nisam imao priliku da stvorim svoju porodicu, djecu. Porodica je temelj života. I danas kada vidim bilo koje dijete, to izaziva u meni posebnu emociju. To su temelji života, da dijete izvedeš na pravi put. Danas mi je kao treneru temelj da svog igrača stavim na pravi put. Nije uopšte bitno da li je dobar igrač. Jednog dana kada odem da kažu da su imali zadovoljstvo da rade sa mnom kao čovjekom, trenerom. To je puno vrednije od svjetskog, olimpijskog zlata. Većina tih momaka će siguran sam reći, naravno biće i onih koji misle drugačije, teško je voditi grupu ljudi najboljih u svom poslu, najsrećniji bih zaista bio da veliki dio tih igrača kaže da su srećni sa mnom raditi kao sa čovjekom, a onda kao trenerom".
"Sa operacije sam otišao na trening Hrvatske"
Jedan od najtežih trenutaka u životu bio mu je poraz u finalu Evropskog prvenstva u Zagrebu 2023. godine, golom Španca Alvara Granadosa u završnici meča.
"Ja sam 2023. godine u decembru imao intervenciju na srcu, hitnu. Ugrađivanje stenta. Razmišljalo se i o drugom stentu, ali su hvala Bogu stali na jednom i to je bilo 10-15 dana pred početak Evropskog prvenstva u Hrvatskoj, u Dubrovniku i Zagrebu".
"To je danas postala rutina, nije sada ugrađivanje stenta nešto značajno, da ne shvati neko pogrešno. Istog dana sam izašao iz bolnice i sutradan otišao na trening, koji sam odradio. Počinje poslije toga Evropsko prvenstvo, plovimo dobro, Dubrovnik, Zagreb, bilo bi 30.000 ljudi da je moglo da stane na finalu. Ali život ti šalje poruke i niko te nikada ne pita i tada osjetiš...", ugrize i danas za usnu Tucak.
"Dešava nam se finalna utakmica, ja sam u tom medicinskom stanju u kojem jesam, ne preporučuje mi se izlaganje riziku bilo kakvom, ali ja vodim reprezentaciju. Rekao sam da sam spreman i da umrem na klupi, nikakav problem, prošao sam mnogo toga u životu i neće niko pretjerano da žali za mnom", počeo je on.
"Dakle, dešava se finalna utakmica i ne znam da smo ikad odigrali takve tri četvrtine kao u finalu, masakrirali smo Špance, izrazite favorite. U četvrtoj četvrtini malo 'ovo', malo 'ono', jasno je meni šta se tu desilo, naravno i našom, svojom krivicom, pa i mojom lično izgubimo tu utakmicu - na način kako iztubiš jednom u sto godina. Da onaj mali frajer Granados zalijepi šraubu sa 10 metara, šok i izgubimo 9:10"
"Ne ostaje niko, reći će samo - ko mu je*e mater"
"I sad zamisli to stanje u kojem sam bio poslije utakmice, gde su mi došli doktori i fizioterapeut, jer nisam dobro, blijed, fali mi vazduha, na rubu suza, čak su i krenule, nemaš šta da kriješ. Spreman si da pucaš sebi u glavu pištoljem... I tada, prijatelju, nema nikoga. Niko!".
Taj osjećaj potpune usamljenosti u teškom trenutku prati ga do danas.
"Ostaje niko. Čak i nekakav, hajde nije bitan sad detalj, ali ono sa ljudske strane - nema nikoga. Imao sam prijatelje koji su umrli, pa onaj što se vratio iz kome kaže 'nema ništa, mrak je'. Tako jedno sat, dva, tri, pa do sutra ujutru, nema nikog. Zatvorio sam se u svoju prostoriju, kasnije došao u hotel. Bila je to noć kad je kolega Zlatko Dalić došao sa nama, htjeli smo da proslavimo zlato, desilo se šta se desilo. Zlatko mi je rekao 'Prijatelju, srebro čovječe Božiji'. Jedno dan, dva, tri, ti si sam i osjećaš se žalosno jadno. Davno sam to naučio, svega sam svjestan, šta je uspjeh, neuspjeh... Pričamo o rezultatu. Ništa me više ne može iznenaditi. Kada osvojiš zlato imaš pet miliona poruka, prijatelja, poziva, tapšanja, a kada se izgubi, njih tri i po miliona reći će - ko mu je*e mater. Toga sam svjestan.
Tucak je priznao da je i teške porodice situacije ostavljao po strani zbog posvećenosti sportu koji voli.
"Danas kada vidiš situacije, pokopao sam svog oca, doslovno pokopao, stavio ga u zemlju, sjeo u auto i sa Pericom Bukvićem odjurio u Dubrovnik na utakmicu Svjetske lige 2015. godine. Doslovno odjurio. Stavio oca u odijelu, sjeo i ... I naravno da će neko reći da je to moj dio posla i da me niko ne tejra, za to sam plaćen, ali postoje stvari koje su vrijednije za mene od uspjeha u sportu. Sa tim stvarima brodim svakodnevno i neretko pustim suzu, oni koji znaju - znaju da to nastojim sam, pa ako treba i da udarim glavom u zid".
"Nemam porodicu i djecu, mogu da završim priču"
"Smrti se ne bojim i više je razloga zašto je tako. Jedan od razloga je to da nažalost nisam imao privilegiju da imam porodicu i djecu kao neki normalni ljudi, samim tim mogu da završim svoju priču. Prošao sam puno u životu. Baš puno, puno i ne bojim se. Bojim se bolesti, teške i što svi kažu, ako treba umrijeti - umri muški, što je naravno nemoguće. Smrti se ne bojim, nije me ni briga. I onda pokušavam, nije me ni briga, pokušavam da radim sve da napravim neku prevenciju toga, ali ko će to danas znati, postoje ljudi koji nikad nisu zapalili cigaretu, pa imaju rak pluća. Naravno da su to manji brojevi, ali imam taj porok i volim da pušim, rekao sam sebi da ću ostaviti, ali ne mogu", rekao je Tucak, čije riječi uvijek izazivaju najveću pažnju - s razlogom.