U operaciji Oluja protjerano je više od 220 hiljada Srba iz Hrvatske, odnosno iz Republike Srpske Krajine, a među tom djecom bili su i srpski sportisti Miloš Degenek, Milan Borjan, Aleks Marić, Ognjen Dobrić i drugi. Ovo su njihove ispovijesti.
Na današnji dan 1995. godine, u ranu zoru, hrvatska vojska započela je zločinačku operaciju "Oluja" čiji je cilj bio zauzimanje teritorije Republike Srpske Krajine, po cijenu ubijanja i protjerivanja srpskog stanovništva. Tokom ove akcije, koja se danas slavi u Hrvatskoj, ubijeno je ili nestalo oko dvije hiljade ljudi, a protjerano je više od 220 hiljada Srba koji su potom rasijani širom tadašnje Jugoslavije, ali i inostranstva.
Među tom djecom bilo je mnogo onih koji su danas poznate ličnosti, mnoštvo sportista, koji ni na koji način nisu zaslužili da im vojna intervencija obilježi djetinjstvo. Zbog toga su imali traume, a ne kriju da ih je to i očvrsnulo za odrasli život i iskušenja.
Mi smo se na 31. godišnjicu Oluje podsjetili priča onih sportista koji su zajedno sa svojim porodicama bježali ka Srbiji i Bosni i Hercegovini pokušavajući samo da "izvuku" živu glavu dok su pucali ka njima, bombardovali ih... Ni danas ne zaboravljaju šta se desilo prije više od tri decenije i to su uvijek spremni da podsjete.
Miloš Degenek
Jednu od najpotresnijih priča iz Oluje ima fudbaler Miloš Degenek. Rođen je 1994. u Kninu, odrastao je u Orliću, a samo godinu dana kasnije majka i otac morali su da stanu u kolonu i izbave ga prije nego što bude kasno. I dan-danas, kao u pjesmi koja je prije godinu dana zbog serije "Tvrđava" ponovo oživjela, i oni pamte "maramu plavu".
"Znam iz priča roditelja, babe i dede da smo devet dana išli traktorom. Tada smo imali samo hljeb i mleko. Otac nikada poslije 'Oluje' nije otišao u Dalmaciju. Mene su dvojica deda odvela u Orlić kad sam imao deset godina. Kad sam otvorio vrata rodne kuće, počeo sam da plačem iako sam bio beba kad su me odnijeli odatle. Valjda se to osjeti, sve ono što su mi roditelji pričali, kako smo otišli, sve ono što sam vidio na snimcima, sve je probudilo emocije u meni. Znam da su neke priče krajiških Srba mnogo teže i bolnije od mojih jer ima ljudi koji su izgubili svoje najmilije", ispričao je Degenek u jednom intervjuu.
"Oluja nikad ne smije da se zaboravi! Nikad! Treba da se sjećamo, da je obilježavamo. Mi Srbi nikad ne smijemo da odgajamo našu djecu da mrze neki drugi narod. Mi to i ne radimo. Igram za Australiju, a za njenu reprezentaciju igraju katolici, muslimani, pravoslavci… Sjajno se slažem sa svima", zaključio je Degenek koji je u karijeri igrao za Crvenu zvezdu, Minhen 1860, TSC i brojne druge klubove, priznajući da je imao jako teško detinjstvo.
"Počeli smo iznova u Aranđelovcu, gradu 70 kilometara južno od Beograda. Miran, prelijep gradić blizu Bukulje i Venčaca. Ono što je bilo još ljepše je to što si mogao da govoriš sa svima, sve ljude si poznavao. Ali 1999. godine NATO je bombardovao tadašnju Jugoslaviju iz razloga koje nikada neću moći da razumijem. Bilo mi je šest godina. Igrao bih se sa prijateljima u dvorištu ili na igralištu. Onda bih čuo sirene. To bi značilo da se sprema napad. Morao bih da odem u sklonište kakvih je zbog istorijskih konflikata bilo u većini starih zgrada u Srbiji. Nekad bismo dole bili i po 48 sati. Nije bilo dnevnog svjetla. Živjeli smo kao psi, na konzerviranoj hrani. Ali najgora stvar je bila nesigurnost. Ako bi i uspio da zaspiš, nisi znao da li ćeš sljedećeg jutra da se probudiš", pričao je Degenek svoje iskustvo Austrlijancima.
"Ne znaš ni da li ćeš opet vidjeti svoje roditelje. Osjećalo se kako se tlo trese svaki put kada padne bomba, i mogla je da se čuje buka. Bilo je bezbjednije u skloništu, ali samo ako se zgrada ne sruši. Ružno je reći, ali viđao sam leševe, osjećao sam te bombe kako udaraju, iskusio sam njihovu silinu. Nijedno dijete ne bi trebalo to da preživljava, a opet to se i dalje dešava širom svijeta".
"Mrzim rat. Mnogo. Bilo je to odvratno iskustvo. Mnogi su bespotrebno umrli. Djeca, nevini ljudi. Ne znam zašto. Nisam političar. Znam samo da sam mrzio sve to. I sada kada neko priča o ratu, ja ćutim".
Aleks Marić
Još jedan srpski sportista porijeklom iz Knina igrao je za Australiju. U pitanju je bivši košarkaš Aleks Marić koji je rođen u Sidneju, pošto su njegovi roditelji pobjegli iz zavičaja, međutim u Oluji mu je ubijen deda.
"Deda mi je ubijen početkom 'Oluje' u kući u Sonkoviću kod Šibenika. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su tek 31. novembra 2012. iz zajedničke grobnice na lokaciji Sveta Mara kod Šibenika zajedno sa posmrtnim ostacima još 31 osobe. Nijedan rat ne može da se zaboravi ili da se pređe preko toga. Ne daj Bože nikom da doživi ono što je moj narod doživio, da dijeli sudbinu moje porodice, rodbine, prijatelja... Jako me ljuti kada neki misle da je to bila šetnja Srba kroz neku šumu. Kao da se ništa nije dogodilo, a Hrvati, kao i svjetski mediji, zaboravljaju koliko je hiljada Srba prognano sa ognjišta ili, još gore, koliko ih je ubijeno", pričao je prije nekoliko godina Marić.
"Kao da su Srbi najgori na svijetu, kao da smo mi sami krivi za sve što nam se dogodilo, a da protiv nas nije niko. Kao da nismo ljudi, da nemamo zemlju, poštovanje, vjeru, naciju, Srbiju".
Podsjetimo, Aleks Marić je karijeru počeo u Granadi, potom je bio u Partizanu u kome je "eksplodirao" i bio dio najbolje petorke Evrolige, poslije čega je nastupao za Panatinaikos, Lokomotivu Kubanj, Makabi Tel Aviv, Galatasaraj i brojne druge klubove. Karijeru je završio 2017. godine u Bahreinu.
Ognjen Dobrić
Srpski reprezentativac Ognjen Dobrić je poput Degeneka rođen 1994. godine u Kninu, ali ne pamti ratna dešavanja. Od roditelja je čuo priče o zločinačkoj akciji Oluja i smatra da takve stvari nikada ne bi trebalo da se zaborave, pa je zbog toga ponosan i na nadimak "Kninska kobra".
"Iskreno, samo sam rođen u Kninu sticajem okolnosti. Rat je bio, jedina bolnica koja je radila, moji su živjeli u Šibeniku. Mijenjali smo lokacije. U avgustu 1995. smo krenuli u Srbiju sa kolonom. Imao sam 10 mjeseci, ne sjećam se ni Knina ni ničega. Nemam saznanje o tome. Ali, drago mi je kada pričaju o tome. Drago mi je da slušam priče o tome. Osjećam se kao da sam pripadnik tamo naroda dole. Moji imaju korijene odatle, kulturu iz Dalmacije. Prenijeli su na mene moji...", ispričao je prije nekoliko godina Dobrić u intervjuu za klupski sajt.
"Lutali smo po Srbiji, jer nismo imali bilo koga. Išli smo naslijepo. Znali smo da idemo prema Srbiji, bez ijednog dinara smo krenuli, pa gdje nas put odvede. Kolona je išla zajedno do granice, a poslije su se ljudi razdvajali na sve strane. Prva noć mene kao bebe u Srbiji bila je u Sremskoj Mitrovici.Mi smo lutali na razne strane, sve dok nismo našli mamine roditelje, koje je primila jedna porodica na Kosmaju. Oni su malo prije nas otišli, snašli se i obezbijedili nam krov nad glavom. Dobri ljudi su i nama pomogli i nisu nam ništa naplatili. Dali su nam jednu malu prostoriju, malo veću od šupe. To je za nas u tom trenutku bilo sve, jer ništa više nismo imali. Tu smo napravili bazu dok nismo stali na noge i odatle smo se preselili u Mladenovac", pričao je Dobrić za "Meridijan Sport".
"Imali smo svakakvih informacija o ocu, čak i da je poginuo... Milion priča je bilo. Majka i brat su sve preživljavali, a ja sam bio mali, tako da, srećom, nisam bio svjestan. Bili su to veoma ružni dani za našu porodicu. On nas je kasnije tražio, jer nije imao pojma gdje smo. Išao je od mjesta do mjesta, tražio spiskove, raspitivao se... Poslije, ne znam ni ja koliko dana, uspio je da nas nađe".
"Način na koji smo živjeli i kako su me moji roditelji vaspitali izgradio me je. Naučili su me da uvijek moraš da se boriš i da nema odustajanja u bilo kojim okolnostima. Mi smo kao porodica za kratko vrijeme iz situacije da smo imali sve došli do toga da nemamo apsolutno ništa. Sve što si imao izgubio si i dolaziš u Srbiju sa bukvalno nula dinara i moraš da kreneš ispočetka. Oni su najzaslužniji za moj put, jer mi nikada nisu dali da odustanem. Zato sam uspio", dodao je on.
Predrag Šuput
Svjedok golgote u Republici Srpskoj Krajini bio je i bivši košarkaš Predrag Šuput. Rođen je u Gospiću 1977. godine, pa se vrlo dobro sjeća ratnih dešavanja... Stariji je od mnogih sportista sa liste i bio je punoljetan kada je Oluja započela tog ljeta u Krajini, što ne može da zaboravi.
"Budi samo ružne uspomene. U početku napada, mislilo se kod nas u Šoganovcima kod Korenice da se samo povlačimo. Niko ništa nije ponio, nešto malo stvari. Većina se smjestila po prikolicama, nekoliko ljudi sa traktorima su nas povezli, poslije smo im bili mnogo zahvalni. Mene je majka poslala sa komšijama, htjela je da sačeka oca koji je bio na položaju. Međutim, otac nije ni silazio kući jer su mu rekli da nikog nema u selu. Tek poslije pet dana, nas dvojica smo se sreli u Prijedoru i shvatili da je majka ostala sa starijim mještanima. Srećom, Hrvati kada su ušli nisu im ništa uradili. Nisu naišli oni najgori, pa su preživjeli. U drugim mjestima bilo je ubijanja. Hvala Bogu, mi smo na kraju svi izvukli žive glave", ispričao je u jednom intervjuu Šuput koji je za vrijeme sukoba postao punoljetan.
Zanimljivo je da je u toku uzbudljive karijere igrao i u Hrvatskoj. Nastupao je za Spartak, Vojvodinu, Partizan, Hemofarm i Brose, da bi karijeru završio baš u Cedeviti.
"Da mi je neko devedesetih rekao da ću u budućnosti igrati u zagrebačkoj Cedeviti, rekao bih da nema šanse da se to desi. Ali eto, vidiš šta ti je život... Idu dani, sve se zaboravlja. Nisam htio da razmišljam o tome što sam izbjegao iz Like i nisam promijenio vjeru. Meni majka živi u Korenici, tu mi je i brat. A opet, od rata je prošlo 20 godina. Ako smo ljudi, moramo da praštamo. Pobornik sam teze da narod na ovim prostorima mora da živi zajedno. Nekako je to normalno, jer su i u Srbiji i u Hrvatskoj isti problemi. Narod je nezaposlen, razmišlja samo kako da preživi", pričao je Šuput.
Marta Drpa
Srpska odbojkašica Marta Drpa rođena je 1989. godine u Kninu, a već sa šest godina morala je sa svojom porodicom da bježi sa ognjišta i dobro pamti strašne scene i strah u kostima.
"Imala sam šest godina i bila sam svjesna da rat traje, bombardovanja nisu bila ništa novo za mene. Mama me je odvela u kupatilo jer je tamo najsigurnije, obukla mi farmerke, ljubičastu majicu i omiljene patike, zbog kojih sam tih dana bila sva bitna, pošto nisu imale pertle već čičak, a print Mikija Mausa na njima ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Majka mi je rekla: 'Idemo u sklonište', a ja sam mislila da će bombe prestati da padaju za koji sat i mi ćemo se vratiti u stan u centru Knina, iznad apoteke", prisjetila se Marta u jednom intervjuu.
"Nakon nekoliko sati u skloništu stigla je vijest da je Knin pao, da moramo da bježimo iz grada, gdje ko može... Moj otac, vječiti patriota, koji je bio ranjen, na štakama, u tom momentu uporno je odbijao da idemo bilo gdje jer ko smije njega da istjera iz njegove kuće i slično. Srećom, mama je bila pametnija. Ne sjećam se koliko je trajao put, znam da mu nigdje nije bilo kraja, sjećam se kolone, vrućine, žeđi, staraca na traktorima, djece koja plaču. Sjećam se da mi je konstantno bilo muka, da sam cijelim putem povraćala, a najveći problem mi je bio što sam povratila u bakinu kuhinjsku krpu jer baka je uvijek bila pedantna žena. Mislila sam kako će me sigurno kazniti zbog tog mog nedjela, nesvjesna činjenice da mi zapravo idemo iz domova u nepoznato, da se nikad nećemo tamo vratiti, da smo preko noći sve izgubili".
"Imam prijatelje sa svih strana bivše Jugoslavije, nikoga ne mrzim, nikoga konkretno ne krivim, meni je samo žao naroda. I našeg i vašeg i njihovog. Naroda. Bespovratno uništenih domova, uništenih generacija, onih preživjelih koji nikad više poslije rata nisu zapravo živjeli. Zato ne želim da se ovaj zločin zaboravi. Jer bojim se, ako se zaboravi - desiće se opet", rekla je bivša reprezentativka.
Marta Drpa danas ima 37 godina i prethodnu sezonu provela je u azerbejdžanskom Turanu, a tokom karijere nastupala je za Crvenu zvezdu, Cirih, Železničar, Spartak, Targovice, Vićencu, Potsdam, Junajted volejbal, Jenisel, Bekečabu, Prometej i PAOK.
Sava Lešić
Sava Lešić je godinu dana stariji od Marte i takođe se sjeća pogroma iz Republike Srpske Krajine. Rođen je 23. februara 1988. godine u Kninu, odakle je morao da pobjegne u Srbiju, u Požarevac.
"U suštini generalno se sjećam, kroz maglu se sjećam tih nekih stvari. Mi kao porodica smo hvala Bogu svi živi i zdravi. Ali smo pretrpjeli dio života u kome smo osjetili ogromne posljedice, pre svega tu mislim na moje roditelje. U trenutku si preko noći ostao bez svega što si stvarao cijeli život", prisjetio se se Sava Lešić za MONDO odlaska iz Knina.
"Završili smo u Požarevcu jer je očeva sestra, moja tetka, živjela tu i ona nam je dosta pomogla. Mi smo imali tu sreću da smo tada imali nekoga ko nam je dao neku bezrezervnu pomoć. Ali je bilo dosta više primjera gdje su ljudi živeli u dosta lošim uslovima. Generalno, i dan danas neki ljudi koji su izbjegli iz Krajine žive na rubu egzistencije. Reći 'hvala' je malo, ali ne postoji nijedan drugi način da se zahvalimo na tome što nam se neko našao", rekao je tada Sava Lešić.
Inače, bivši košarkaš Partizana i Crvene zvezde, kao i brojnih drugih klubova u regionu i inostranstvu, prije četiri godine imao je vrlo neprijatnu situaciju u Hrvatskoj, kada je optužen da je navodno udario policajca i njegovog sina čekićem.
"Prije ulaska u selo Kosovo pored Knina htio sam da obiđem auto njemačkih registracija koji mi nije dozvoljavao da ga obiđem i prelazio je u moju traku. U tom trenutku je dolazilo vozilo iz suprotnog smjera gdje su sekunde dijelile mene i moju porodicu od katastrofalnog udesa", pričao je Lešić za "Sportal".
"Međutim, odmah je krenulo vrijeđanje na nacionalnoj osnovi gdje je ona rekla da smo mi četnici i da joj je muka od nas. Supruga je izašla iz kola, djevojčica od 13 godina je skočila na nju i krenula da je čupa. Razdvojio sam ih, ušli smo u kola, krenuo ka našem zaseoku i primijetio da me to vozilo prati i slika auto konstantno. Kada smo stigli kući poslije nekih 30 minuta došla su dva automobila i izašla su dva čovjeka jedan srednjih godina i jedan mlađi. Tada kreću da traže po dvorištu auto i kada je mlađi vidio moj auto krenuo je da viče: To je taj to je taj, a stariji: Ubili ste mi majku 1995. godine sad ću vas pobiti sve i krenuo je da udari mog brata", dodao je Lešić koji je rekao da je potom reagovao u samoodbrani.
Milan Borjan
Svoje porijeklo nikada nije krio ni golman Milan Borjan. Bivši kapiten Crvene zvezde emigrirao je poslije pogroma u Kanadu, za čiju reprezentaciju je sve do skoro branio, a zauvijek će pamtiti zločin kome je svjedočio sa sedam godina.
"Sjećam se te kolone gdje su majke plakale, bake očajno zapomagale za ostavljenim sinovima, muževima, očevima. Mi djeca nismo tada bili svjesni šta se dešava, vidjeli smo samo da nam gore kuće, igrališta na kojima smo se do juče bezbrižno igrali, bili smo uplašeni, žedni i gladni... Danas svi mi koji smo preživjeli tu strašnu, nepreglednu kolonu nosimo velike ožiljke i rane. Neki od nas nikada se nisu oporavili", pričao je Milan Borjan koji je devedesetih živio preko puta stadiona Dinara.
Skoro svake godine, Borjan se putem društvenih mreža oglasi i podsjeti na zločinačku akciju Oluja: "Oni slave. Mi pamtimo. I učimo djecu da nikad ne zaborave. Svako u amanet nek' ostavi svom sinu, srpsku trobojku da zavijori u Kninu", pisao je on.
Podsjetimo, Borjan je imao vrlo čudan karijerni put i profesionalno je počeo da se bavi fudbalom u Južnoj Americi, gdje je bio na probi u Boki Juniors, bio je i u Urugvaju, dok je u Kvilmesu započeo karijeru. Bio je potom na golu Rada, Sivaspora, Vasluija, Ludogoreca, Radničkog, Korone, a onda je 2017. godine napravio potez života dolaskom u Crvenu zvezdu za koju je nastupao sve do 2024. Bio je njen junak mnogih evropskih poduhvata, dok je od 2024. u Al Rijadu iz Saudijske Arabije.
BONUS VIDEO:
(MONDO, Milutin Vujičić)