Današnji dan jedan je od najvećih u istoriji srpskog sporta.
Današnji dan, 20. avgust ostaće upamćen kao jedan od najznačnijih u istoriji srpskog sporta.
Prije tačno četiri godine, srpska vaterpolo reprezentacija ostvarila je san svoje i svih prethodnih generacija od raspada SFR Jugoslavije i popela se na olimpijski tron.
Bio je to najdominantniji tim koji je Srbija imala (ne samo u vaterpolu) i zaključno sa tim odličjem postala je vladar svih takmičenja. Nije bilo titule koju od te večeri srpski momci nisu imali u svojim rukama.
Koliko je samo tu bilo emocija i koliko je to odličje bilo dugo čekano...
U finalu Olimpijskih igara u Atini protiv Mađarske prethodna, sjajna generacija Vujasinovića, Šapića, Savića, Ikodinovića, Ćirića i ostalih asova ispustila je vođstvo 7:5 pred posljednju četvrtinu. Potom je u Tokiju 2008. izgubila od Amerikanaca, koje je dobila "sto" puta prije toga i još "sto" puta poslije toga.
U Londonu 2012. su Italijani "odnijeli finale", pa je uteha bila bronza u duelu sa Crnogorcima. Ipak, i tada je ostao gorak ukus, jer je cilj uvijek bio onaj zbog koga su 2004. praktično plakali sa srebrom oko vrata...
Naravno, zlato.
Tog 20. avgusta 2016. snove generacija su ostvarili ovi igrači i stručni štab.
Branislav Mitrović, Gojko Pijetlović (golmani), Dušan Mandić, kapiten Živko Gocić, Sava Ranđelović, Miloš Ćuk, Duško PIjetlović, Slobodan Nikić, Milan Aleksić, Nikola Jakšić, Andrija Prlainović, Filip Filipović i Stefan Mitrović.
Stručni štab: Dejan Savić (selektor), Uroš Stevanović (trener), Vladimir Pavlović (trener), Stefan Ćirić (trener/skaut), Bladimir Harhaji (doktor), Vladimir Radović (fizioterapeut).
Mjeriće se vreme srpskog vaterpola na prije i poslije Rija. "Neponovljivi", kako ih je nazvao doajen srpskog novinarstva i vaterpolo hroničar Dejan Stevović u svojoj knjizi, u Brazilu su još jednom pokazali od čega su napravljeni i da im ni pritisak kao planina ne može ništa.
Te godine to su dokazali i u Beogradu, gdje su osvojili zlato na Evropskom prvenstvu u Štark areni gde im je praktično i prije finala organizovana ceremonija proslave, a onda su isto ponovili i u Južnoj Americi, samo na mnogo dramatičniji način.
Sumnja je prejaka riječ, jer u njih niko nije mogao da sumnja, ali su svi bili zabrinuti kada je srpski tim u prva dva kola odigrao neriješeno protiv Mađarske (13:13) i Grčke (9:9), a potom izgubio od Brazila (5:6). Sve crvene lampice su bile uključene, pobijeđena je Australija (10:8) a i dalje se pamti dramatičan početak protiv Japana.
Da, protiv Japana su "delfini" igrali utakmicu u kojoj su morali da pobijede, a azijski tim je poslije prve četvrtine vodio 5:2 i potom imao kontru da poveća tu prednost. Kako je to samo napeto bilo! Srećom, stvari su brzo postavljene na svoje mjesto, Filip Filipović je dao šest golova i "delfini" su ušli u sljedeću fazu zauzevši posljednje mjesto koje tamo vodi.
A onda su kockice počele da se slažu.
Španci su pali u četvrtfinalu 10:7, Italijani u polufinalu 10:8, a uz svo poštovanje Hrvatskoj, najvećem rivalu Srbije u ovoj deceniji, u finalu je od rane faze bilo jasno da je došlo vrijeme da Srbi stave olimpijsko zlato oko vrata.
U utakmici u kojoj je taj tim ušao u vječnost najefikasniji je bio Dušan Mandić sa četiri pogotka, Filip Filipović i Duško Pijetlović postigli su po dva, a Slobodan Nikić, Živko Gocić i Stefan Mitrović po jedan...
Svi članovi te generacije upisali su svoje ime u besmrtne heroje srpskog sporta i tu će ostati zauvijek. A svaki 20. avgust će nas sjećati na njihov usjpeh i na ono što jesu i što su bili - NEPONOVLJIVI!
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.
Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka MONDO portalu.