Tri muškarca i tri žene odolijevali su studeni, gladi i divljim zvjerima, ujedinjeni vjerom predaka i strahom od vanjskog svijeta.
U sibirskoj tajgi, na mjestu na kojem vladaju surovi klimatski uslovi, prije svega temperatura koja se spušta do šezdesetog podeljka ispod nule, 240 kilometara udaljenom od najbližeg naselja, uz najjače i najizdržljivije životinje, tri muškarca i tri žene odoljevali su studeni, gladi i divljim zvjerima, ujedinjeni vjerom predaka i strahom od vanjskog svijeta.
Ekstremna subarktička klima čini sibirsku tajgu gotovo nemogućom za život. Sibir, jedna od najrjeđe naseljenih regija svijeta, kojoj su nekadašnji radni logori obezbijedili nadimak "Staljinov prsten smrti", svoju negostoljubivost kao da kompenzuje velikim mineralnim bogatstvom.
Upravo je potraga za tim bogatstvom, u ljeto 1978. godine, ovdje dovela grupu sovjetskih geologa. Dok su helikopterom nadletali guste šume u blizini granice s Mongolijom, pilot je ugledao nešto što nije trebalo biti ondje: tragove ljudske prisutnosti.
Sat vremena kasnije, kad je grupa stigla do drvene kolibe, njeni članovi nisu ni slutili da će otkriti jednu od najneobičnijih priča dvadesetog vijeka. Njihov dolazak nije ostao nezapažen - na dovratku, virio je starac dugačke, raščupane brade, obučen u stare krpe. Naučnici su ga ljubazno pozdravili, na što je ovaj, nakon kraće pauze, odvratio: "Pa, kad ste već putovali toliko dugo, bio bi red da vas pozovem u kuću".
Kad su prešli njegov kućni prag, istraživačima se učinilo kao da su se vratili u srednji vijek - u mračnoj prostoriji bilo je ledeno, pod je bio prekriven korama krompira i ljuskama oraha, a jedini izvor svjetla dolazio je kroz prozore. U uglu jedine prostorije, stajale su dvije žene, koje su kroz suze vikale nešto o grijehu i kazni.
Sljedećeg dana, nakon što su naučnici podigli logor u blizini, do njih je došao čovjek iz kolibe. Dvije žene, i dalje prestrašene ali ne više u panici, pratile su ga na sigrunoj udaljenosti. Ponuđenu hranu starac je ljubazno ali odlučno odbio. "Nije nam dozvoljeno", dao je objašnjenje koje nije govorilo ništa. Vidjevši s kakvim zanimanjem posmatra hljeb na njihovom stolu, naučnici su ga pitali je li ga ikad jeo. "Ja jesam", odvratio je, a potom, pokazavši prema dvema ženama, dodao: "Ali moje kćeri nisu… Štaviše, nikad ga nisu ni vidjele".
Starac ispričao nevjerovatnu priču
Toga dana, starac - koji se predstavio kao Karp Likov - ispričao je došljacima nevjerovatnu priču svoje porodice. Geolozi su saznali da je porodica Likov pune četrdeset dvije godine živela u izolaciji - bili su toliko odsječeni od svijeta, da nisu znali ni da se vodio Drugi svjetski rat. Karp Likov pripadao je tzv. "Starim vjernicima", fundamentalnom ogranku ruske pravoslavne crkve. Kad su 1917. godine preuzeli vlast u Rusiji, boljševici su počeli proganjati članove ove grupe. Porodica Likov, koja je živjela na selu, uspjela je izbjeći čistke sve do 1936. godine. Kada je na njihovo imanje upala grupa naoružanih muškaraca, Karpovog brata, kojeg su jedinog zatekli, su ubili. Preostali članovi porodice shvatili su da za njih života tamo više nema. Karp i njegova supruga Akulina s djecom su se zaputili tamo gdje ih niko neće tražiti - u Sibir.
Nakon dugog putovanja s devetogodišnjim sinom Savinom i dvogodišnjom kćeri Natalijom, svili su dom u Velikom ništavilu, u kolibi koju su muž i žena svojeručno izgradili. Par je u ledenoj pustoši dobio još dvoje djece, sina Dimitrija 1940. i kćer Agafiju 1943. godine.
Svi članovi porodice imali su britku inteligenciju i izuzetnu fizičku snagu, osobine koje su im omogućile da toliko godina opstanu u surovim uslovima. Sinovi su se, tokom godina, razvili u vješte lovce: Savin je životinje po snijegu znao loviti bos, a Dmitrij im je krzna gulio improvizovanim alatom. Kćeri, koje su međusobno komunicirale na teško razumljivom jeziku, preuzele su uloge kuvarica i dadilja. Sva djeca znala su čitati i pisati.
Jedina zabava koju je porodica imala bilo je okupljanje oko vatre te prepričavanje svojih snova. Na nogama su nosili kaljače izrađene od drveta, a odjeću, bezbroj puta zakrpljenu, učvršćivali su nitima konoplje. Tajga im je nudila obilje čistih, ledenih brzaka, ali ne i mnogo hrane. Bilo je godina kad su preživljavali hraneći se bobicama i mahovinom.
Najteže je bilo 1961. godine
Te godine, snijeg je neočekivano pao u julu, pa je sve što je porodica uzgojila u svom vrtu, propalo.
Naučnici su se u logoru zadržali pune tri godine. Članove porodice, s kojima su razvili blizak prijateljski odnos, upoznali su s mnogim čarima civilizacije.
Godine 1981., u razmaku od samo nekoliko nedjelja, troje od četvoro djece starog Karpa Likova podleglo je bolestima. Iako nikada nije dokazano što im je presudilo, kobnim se najvjerovatnije pokazao susret s patogenima s kojima se ranije nisu susreli pa tako ni na njih mogli razviti imunitet. Geolozi su pokušali nagovoriti preživjele članove porodice, Karpa i Agafiju, da se vrate s njima u civilizaciju, ali oni su to odbili.
Karp je umro 1988. godine, a kćerka ga je sahranila nedaleko od njihove kolibe. Agafija, danas 77-godišnjakinja, još uvijek živi u Sibiru sama. Naučnici su je posjećivali dugi niz godina, dobila je donacije od nekoliko ruskih moćnika, pa čak i posjetila civilizaciju u šest navrata, ali ostala je dosljedna u nameri da kosti ostavi u sibirskoj pustoši.
"Ovo je moj dom, jedini koji sam ikad poznavala", objasnila je jednom od rijetkih posjetilaca žilava kći tajge.
(MONDO/povjest.hr)