Sovjetski Savez je kreirao Objekt 279, tenk od gotovo 60 tona u obliku letećeg tanjira s četiri gusenice, napravljen za borbu nakon nuklearne apokalipse.
- Sovjetski Savez je krajem pedesetih godina razvio Objekt 279, neobični tenk sa četiri gusjenice napravljen za borbu nakon nuklearne eksplozije.
- Vozilo je imalo oklop debljine preko 300 milimetara i oblik nalik letećem tanjiru.
- Uprkos naprednoj tehnologiji, projekat nikada nije ušao u masovnu proizvodnju
Krajem pedesetih godina prošlog vijeka, na vrhuncu Hladnog rata, sovjetski inženjeri iz fabrike Kirov u Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu, započeli su razvoj jednog od najbizarnijih i najfascinantnijih tenkova u vojnoj istoriji – Objekta 279.
Razvoj je počeo 1957. godine pod vođstvom inženjera L. S. Trojanova, a dvije godine kasnije nastao je prototip dizajniran za ekstremnu misiju – nastavak borbe i napredovanja na bojištu razorenom nuklearnim eksplozijama, scenariju koji su sovjetski generali tada smatrali veoma mogućim u slučaju Trećeg svjetskog rata.
Koncept ovog tenka bio je podjednako sumoran koliko i genijalan. Sovjetska vojna doktrina, oblikovana iskustvima iz Drugog svjetskog rata, bila je opsjednuta idejom duboke ofanzive – probijanjem neprijateljskih linija i munjevitim prodorom oklopnih jedinica prema zapadnoj Evropi prije nego što bi NATO uspio da se reorganizuje.
Međutim, takvo napredovanje podrazumijevalo bi prelazak preko terena pretvorenog u radioaktivnu pustinju, sa zemljom prekrivenom kraterima i udarnim talasima sposobnim da prevrnu tenk. Objekt 279 bio je najradikalniji odgovor na taj problem.
Tenk za kraj svijeta
Sovjetski Savez je tako stvorio gotovo 60 tona teško oklopno vozilo neobičnog oblika, nalik letećem tanjiru, sa čak četiri gusjenice, osmišljeno da preživi i nastavi borbu nakon nuklearne apokalipse.
Do kraja pedesetih godina i SAD i SSSR već su raspolagali hidrogenskim bombama, a vojni planeri obje strane smatrali su upotrebu nuklearnog oružja na bojištu gotovo neizbježnom. Ratne strategije više nisu podrazumijevale samo pobjedu, već i pitanje kako nastaviti ratovanje nakon atomske detonacije.
Konstruktori su sebi postavili zastrašujuće pitanje: kako napraviti tenk koji će ostati funkcionalan i zaštititi posadu tačno na mjestu gdje je eksplodirala nuklearna bomba?
Odgovor je zahtijevao potpuno novi pristup konstrukciji – od oblika trupa do načina na koji vozilo dodiruje tlo.
Oblik letećeg tanjira
Prvo što privlači pažnju kod Objekta 279 jeste njegov neobični trup – zakrivljen i spljošten, gotovo elipsoidnog oblika, zbog čega podsjeća na leteći tanjir.
Taj dizajn nije imao estetsku svrhu, već je bio rezultat inženjerskih proračuna usmjerenih na preživljavanje nuklearne eksplozije.
Zaobljena forma trebalo je da omogući da udarni talas atomske eksplozije sklizne preko vozila umjesto da ga prevrne. U praksi je cijeli trup funkcionisao kao svojevrsni aerodinamički štit protiv nuklearnog udara.
Istovremeno, zakrivljene površine povećavale su efektivnu debljinu oklopa i smanjivale mogućnost direktnog pogotka projektila. Oklop je bio impresivan čak i prema današnjim standardima – prednji dio kupole imao je do 305 milimetara zaštite, dok je na trupu dostizao 269 milimetara.
Četiri gusjenice umjesto dvije
Još neobičnije od samog trupa bilo je rješenje hodnog sistema.
Za razliku od gotovo svih drugih tenkova, Objekt 279 nije imao dvije, već četiri gusjenice, raspoređene u dva para.
Ovakva konfiguracija omogućila je ravnomjerniju raspodjelu mase vozila teškog skoro 60 tona, čime je pritisak na tlo smanjen na svega 0,6 kilograma po kvadratnom centimetru.
U kombinaciji sa hidropneumatskim oslanjanjem, tenk je mogao prelaziti preko dubokog blata, snijega, kratera i razorenog terena bez zaglavljivanja – upravo onakvog kakav bi ostao nakon nuklearnog bombardovanja.
Ogromna vatrena moć
Objekt 279 nije bio samo pokretna tvrđava, već i izuzetno moćno oružje.
Njegovo glavno naoružanje bio je top M-65 kalibra 130 milimetara, sposoban da uništi gotovo svaki tadašnji zapadni tenk na velikim udaljenostima.
Vozilo je imalo i poluautomatski sistem punjenja, koji je omogućavao brzinu paljbe od pet do sedam granata u minuti, kao i koaksijalni mitraljez kalibra 14,5 milimetara.
Za kraj pedesetih godina tehnologija ugrađena u ovaj tenk bila je izuzetno napredna – uključivala je stabilizator paljbe za gađanje u pokretu, optički daljinomjer, infracrveni sistem za noćno osmatranje i zaštitu posade od nuklearnih, bioloških i hemijskih agenasa.
Zašto nikada nije proizveden?
Iako je Objekt 279 bio tehnološki impresivan, nikada nije ušao u masovnu proizvodnju.
Njegova najveća prednost - četiri gusjenice - istovremeno je predstavljala i najveći problem. Sistem je bio komplikovan, skup za održavanje i veoma težak za servisiranje na terenu.
Manevrisanje vozilom bilo je otežano, posebno prilikom skretanja, a logistički zahtjevi bili su ogromni.
Presudni udarac projektu ipak je došao iz političkog vrha Sovjetskog Saveza.
Tadašnji lider Nikita Hruščov smatrao je da su teški tenkovi preskupi i zastarjeli u eri raketnog i nuklearnog naoružanja. Krajem pedesetih godina ograničio je razvoj novih tenkova na maksimalnu težinu od 37 tona, čime je praktično ugasio projekat Objekta 279.
Simbol straha Hladnog rata
Danas je Objekt 279 ostao jedan od najneobičnijih vojnih projekata ikada napravljenih i simbol paranoje Hladnog rata.
Sa trupom nalik letećem tanjiru, četiri gusjenice i oklopom gotovo nevjerovatne debljine, ovaj tenk predstavlja fascinantan podsjetnik na vrijeme kada su svjetske sile ozbiljno planirale kako voditi rat nakon nuklearne katastrofe.
(N1/MONDO)