Svake godine naučnici otkriju na desetine novih virusa i to nije ništa neobično ili treba da nas brine. Većina njih nikada neće predstavljati opasnost za ljude, ali među njima se mogu "skrivati" i uzročnici naredne epidemije ili pandemije.
Zato stručnjaci smatraju da je od izuzetnog značaja da se potencijalno opasni virusi prepoznaju prije nego što počnu da se šire među ljudima.
Upravo iz tog razloga međunarodni tim naučnika sastavio je novi katalog virusa kako bi procjenili koji među njima imaju najveći potencijal da izazovu ozbiljne epidemije. Ideja nije da se predvidi koji će virus biti odgovoran za sljedeću pandemiju, već da se zdravstveni sistemi unapred pripreme za patogene koji predstavljaju najveći rizik.
Zašto je ovakav spisak važan?
Pandemija kovida pokazala je koliko svijet i zdravstveni sistemi mogu da budu nespremni kada se pojavi novi virus. Razvoj dijagnostičkih testova, lijekova i vakcina zahtijeva vrijeme, a tokom prvih mjeseci nakon izbijanja bolesti upravo je vrijeme najdragoceniji resurs.
Ako naučnici unapred znaju koje grupe virusa zaslužuju posebnu pažnju, moguće je razviti tehnologije, pratiti njihovo širenje u životinjskim populacijama i osmisliti strategije koje bi omogućile bržu reakciju u slučaju izbijanja nove zaraze.
Na novoj listi nalaze se dobro poznati patogeni, poput virusa gripa, koronavirusa, virusa ebole i nipaha, ali i veliki broj manje poznatih virusa za koje postoje naznake da bi jednog dana mogle da pređu sa životinja na ljude.
Naučnici podsjećaju da više od dve trećine novih zaraznih bolesti jesu zoonoze, odnosno da potiču od životinja. Širenje naselja, klimatske promjene, intenzivna poljoprivreda i sve češći kontakt ljudi sa divljim životinjama povećavaju vjerovatnoću da će se takvi događaji dešavati i u budućnosti.
Kako se procjenjuje rizik?
Nije svaki novootkriveni virus razlog za zabrinutost. Da bi procjenili koliko je neki patogen opasan, stručnjaci razmatraju više faktora.
Prije svega, važno je da li virus može da inficira ljude i koliko se on uopšte prenosi sa osobe na osobu. Zatim se procjenjuje koliko teške simptome izaziva, kolika je smrtnost, da li postoje vakcine ili efikasni lekovi, kao i koliko brzo virus može da mutira.
U obzir se uzimaju i ekološki faktori, poput rasprostranjenosti životinja i mogućnosti da virus dospe u područja sa velikom gustinom stanovništva. Upravo kombinacija svih ovih podataka omogućava naučnicima da izdvoje viruse kojima će potom posvetiti najveću pažnju.
Autori naglašavaju da cilj kataloga nije izazivanje straha, već unapređenje globalne spremnosti. Većina virusa sa liste vjerovatno nikada neće izazvati pandemiju, ali njihovo praćenje ubrzava odgovor ukoliko do toga ipak dođe.
Drugim riječima, novi katalog nije spisak virusa kojih bi trebalo da se plašimo, već svojevrsna mapa koja ima cilj da umanji rizike. Ona istraživačima i zdravstvenim institucijama pomaže da ograničene resurse usmjere tamo gde postoji najveća verovatnoća da će se pojaviti sljedeća velika prijetnja po javno zdravlje.
(EUpravo zato/ The Conversation)