Erdogan obilato koristi promenljivu politiku SAD, kao i neodlučnost EU, priča za DW stručnjak za Tursku Ginter Zojfert. Prema medijskim napisima, u utorak je poziv Angele Merkel jedva spriječio početak rata Grčke i Turske.
Sve glasnije se zvecka oružjem nakon najava Ankare da će poslati istraživački brod "Oruk Reis" u blizinu grčkog egejskog ostrva Kastelorizo koje se nalazi svega tri kilometra od turskog kopna. Tu bi, prema najavama, turski brod mjesec dana trebalo da ispituje potencijalna podvodna nalazišta prirodnog gasa i nafte.
Taj predio Grčka smatra svojim teritorijalnim vodama i zonom u kojoj ekskluzivno ima pravo da istražuje i eksploatiše podmorje.
Vojske obje zemlje su u pojačanoj pripravnosti i, prema saznanjima lista Bild, samo je posredovanje njemačke kancelarke Angele Merkel u utorak uveče spriječilo otvoreni sukob. Kako taj list piše, turski vojni avioni su nadlijetali Kastelorico, grčki su takođe bili u vazduhu, i tek je telefonski kontakt kancelarke sa Erdoganom i grčkim premijerom Kirjakosom Micotakisom preduprijedio vojni sudar
Pregovori jedino rješenje
"Može se pretpostaviti da će Erdogan nastaviti svoju politiku vojnog bockanja", kaže za DW Ginter Zojfert iz berlinskog Centra za primjenjene turske studije. On je uvjeren da turski predsjednik neće odustati od bušenja podmorja u oblasti koju Grčka reklamira za sebe, baš kao što je ušao u oblast na koju Kiprani polažu pravo.
"Da li će zato doći do rata, zavisi od toga kako se Grčka bude ponašala: da li će ponuditi Turskoj pregovore ili ne", nastavlja Zojfert. "I zavisi od toga kako će se postaviti EU i prije svih SAD. Na poslijetku su i Grčka i Turska članice NATO i tu bi velike članice NATO trebalo da se upletu kao posrednici."
Zojfert smatra da su pregovori jedino rješenje za suprotstavljena tumačenja pomorskog prava. Dok Grčka smatra da more oko njenih ostrva spada u grčke teritorijalne vode - makar ostrva bila tik uz tursku obalu - Turska tvrdi da to ne podrazumijeva ekskluzivno pravo na energente.
Neodlučnost EU i SAD
Dok se EU za sada ograničila na saopštenja i prijetnje sankcijama Turskoj, Sjedinjene Države su u teškoj poziciji, smatra Ginter Zojfert. "Sa jedne strane imaju dosta konflikata sa Turskom - pomislite samo na tursku nabavku ruskog protivraketnog sistema S-400. Sa druge strane, SAD pokušavaju da suzbiju uticaj Rusije u istočnom Sredozemnlju i Libiji i to uz pomoć Turske. Vašington izgleda još nije odlučio da li želi primarno da se pozicionira protiv Rusije ili da primarno disciplinuje Tursku."
"Erdogan obilato koristi tu tamo-vamo politiku SAD, kao i neodlučnost EU", zaključuje Zojfert.
Zojfert, raniji novinski dopisnik iz Turske i predavač na univerzitetima u Istanbulu i Nikoziji, podsjeća da je EU svojevremeno imala koherentnu politiku prema Turskoj u okviru pregovora sa tom zemljom o pristupanju Uniji. "Kako je taj proces bio veoma normativno ustrojen - naime prema primjeni demokratskih reformi u Turskoj - sve države EU su mogle da stanu iza njega", kaže Zojfert.
No to je propalo. "Sada su u prvom planu mnoge pojedinačne teme - izbjegličko pitanje, energetska politika, uloga Turske u Siriji i Libiji. U svim tim pitanjima pojedine države EU imaju različite pozicije u skladu sa nacionalnim interesima", dodaje Zojfert.
Erdoganov cilj je "velika Turska"
Na pitanje novinara DW da li je slučajnost to što se istog dana (petak, 24. juli) održava prva islamska molitva u Aja Sofiji koja je pretvorena u džamiju, planira odlazak turskog broda u blizinu grčkog ostrva i obilježava godišnjica ugovora iz 1923. kada je definisana granica Turske i Grčke, Zojfert kaže:
"To nije slučajno. Politika gospodina Erdogana ima za cilj stvaranje velike Turske. Radi se o Turskoj koja se ne orijentiše prema Zapadu kao Turska Kemala Ataturka, već Turskoj koju prožimaju istorija i imperijalna veličina Osmanskog carstva", navodi ovaj stručnjak.
Erdoganov moto je, kaže, da Turska postane najjača sila u regionu u vakuumu koji nastaje povlačenjem SAD i slabošću EU, te da Turska zastupa interese sunitskih muslimana na Bliskom istoku. "Praktične posljedice te politike su naoružavanje turske vojske i militarizacija spoljne politike u istočnom Sredozemlju. Ta politika ima i velike simboličke dimenzije poput pretvaranja Aja Sofije u džamiju."