U Hrvatskoj se proslava "Oluje", akcije etničkog čišćenja i masovnih zločina nad srpskim narodom, iz godine u godinu pretvara u veličanje ustaštva i izlive mržnje prema Srbima, saopšteno je iz Dokumentaciono-informacionog centra "Veritas".
Obećanja o zaštiti manjinskih nacionalnih prava, koja su hrvatski zvaničnici dali prilikom ulaska Hrvatske u EU prije deset godina, pretvorila su se u svoju suprotnost, a srpska zajednica je postala još minornija, obespravljenija i napadanija.
"Na sve to, međunarodna zajednica ćuti, kao što je ćutala i prije 28 godina, a Hrvatsku `nagrađuje` prijemom u NATO-u i EU, a od 1. januara ove godine i u šengensku i evro zonu", ističu iz "Veritasa".
U saopštenju se navodi da su 4. avgusta 1995. godine oružane snage Hrvatske, uz odobrenje SAD i podršku NATO, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane i takozvane Armije BiH, izvršile agresiju na Srpsku autonomnu oblast Krajina (Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju), u sastavu tadašnje Republike Srpske Krajine.
Na evidenciji "Veritasa" nalaze se imena 1.893 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije i poslije nje, od čega 1.236 ili 65 odsto civila, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina.
Među žrtvama se nalazi 557 žena ili 29 odsto, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od "crnih" rekorda građanskog rata devedesetih prošlog vijeka na prostorima prethodne Jugoslavije.
Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 1.262 ili 67 odsto lica, dok se na evidenciji nestalih vodi još 631 lica ili 33 odsto, od čega 476 civila ili 75 odsto, među kojima 242 žena ili 51 odsto.
Oko 1.500 pripadnika Srpske vojske Krajine preživjelo je zarobljavanje, od kojih su mnogi suđeni i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora zbog krivičnih djela ratnog zločina.
Oko 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile.
Krajina je opustošena, opljačkana pa porušena i zapaljena. Nisu bili pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički spomenici.
Ova agresija, pod kodnim nazivom "Oluja", sprovođena je, kao uostalom i one koje su joj prethodile ("Miljevački plato", "Maslenica", "Medački džep" i "Bljesak"), po taktici "spržene zemlje", što je polovinom novembra 1995. godine doseglo razmjere potpunog zatiranja srpske zajednice u Krajini.
Savjet bezbjednosti UN, osim "snažne osude hrvatske vojne ofanzive velikih razmjera" nije donio, ni ovoga puta, bilo kakve kaznene mjere protiv agresora.
Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN, pod nazivom sektori "Jug" i "Sjever", i da su predstavnici Republike Srpske Krajine dan prije u Ženevi i Beogradu prihvatili prijedlog međunarodne zajednice o mirnom rješenju sukoba.
Protiv krajiških Srba /oko 230.000 žitelja sa oko 30.000 vojnika/ bilo je angažovano oko 200.000 vojnika, od kojih je direktno u operaciji učestvovalo 138.500 pripadnika Hrvatske vojske, MUP-a i Hrvatskog vijeća odbrane.
Ako se tome dodaju snage takozvane Armije BiH i NATO, agresora je bilo više nego stanovnika u Krajini, a omjer vojnika bio je najmanje sedam na prema jedan u korist agresora, tako da je za nekoliko dana neravnopravne borbe slomljen otpor Srpske vojske Krajine.
Narod zapadne Krajine, njih preko 220.000, poučen "istorijskim iskustvom", kreće u dotad najveću srpsku "seobu" ka Srbiji, na istok braći po vjeri i naciji.
"Veritas" ukazuje da, i kada je prestao svaki otpor Srpske vojske Krajine, agresor je ubijao ljude koji nisu htjeli ili mogli sa svojih vjekovnih imanja, ali i one u izbjegličkim kolonama, i do Une i preko Une, duboko u teritoriju tadašnje Republike Srpske.
Četvrt vijeka kasnije, američki ambasador u Hrvatskoj iz vremena "Oluje" Piter Galbrajt objelodanio je da je lično prije sastanka u Ženevi Hrvatima dao "zeleno svjetlo" za napad na SAO Krajinu zbog procjene da se Srbi iz Republike Srpske i Republike Srpske Krajine spremaju da napadnu zaštićenu enklavu "Bihaćki džep".
Od nekoliko do sada procesuiranih pripadnika oružanih snaga za ratne zločine nad Srbima iz vremena "Oluje", hrvatski sudovi su pravosnažno osudili dvije osobe etničkog Albanca Božu Bačelića alijas Redžu Đinđića i etničkog Srbina Rajka Kričkovića.
I Sud BiH sudio je i osudio jednog pripadnika takozvane Armije BiH Šefika Alića za ratni zločin nad četvoricom pripadnika Srpske vojske Krajine, koje je po zarobljavanju na Suvoj međi na teritoriju tadašnje Republike Srpske Krajine, uz njegovu saglasnost, ubio mudžahedin iz sastava iste jedinice.
"Veritas" podsjeća da je, nakon što je Sud za ratne zločine u Beogradu 3. juna 2022. godine potvrdio optužnicu za granatiranje izbjegličke kolone krajiških Srba 7. i 8. avgusta 1995. godine na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti protiv četvorice visokih hrvatskih oficira i pilota, taj proces zastao, dok se ne utvrdi da li su optuženima pozivi za ta ročišta uručeni ili im je pokušana dostava.
Hrvatska je poručila da ne priznaje tu optužnicu i da neće postupati po zamolnici iz Srbije.
Prvostepenom presudom u Haškom tribunalu zbog zločina počinjenih tokom i nakon akcije "Oluja" osuđena su trojica hrvatskih oficira, na čelu sa Antom Gotovinom, ali su drugostepenom presudom oslobođeni.
Međunarodni sud pravde je u obrazloženju presude iz februara 2015. godine operaciju "Oluja" okvalifikovao kao akciju etničkog čišćenja - Hrvati su htjeli srpsku teritoriju bez Srba očekujući da oni sami odu, a ne da ih "unište u cjelosti ili djelimično", ali ni to sve skupa, po ocjeni suda, nije doseglo nivo genocida, jer nedostaje "genocidna namjera".
(Srna)