„Kada vidite osmijeh te djece, roditelje koji su nasmijani uprkos 16-časovnoj operaciji djeteta, onda totalno promijenite razmišljanje. Tad shvatite kome je zapravo teško“.
Ovim riječima priču za Mondo počinje doktorica Jasminka Vučković, direktorica Fonda solidarnosti „Duša djece“ zahvaljujući kojem je do sada 627 djece iz Republike Srpske otišlo na liječenje u inostranstvo.
Na trećem spratu Fonda zdravstvenog osiguranja, iza vrata kancelarije dočeka vas njen topao osmijeh, a na zidovima nekoliko priznanja, ali i crteža djece koja su liječena daleko od kuće. Najveća nagrada su joj, kaže, povratne informacije koje dobije od roditelja liječene djece.
„Kad shvatite da se oni u tom danu kad je operacija, pored porodice, sjete i vas i jave vam da je sve prošlo dobro, onda mislim da je to najveći uspjeh koji smo mogli postići. Puno je tu djece i treba ih držati negdje i u glavi i u duši. Meni je to lično najveća satisfakcija“, rekla je Vučkovićeva koja je po drugi put imenovana na mjesto direktora ovog fonda.
Dodaje i nekoliko institucionalnih uspjeha koji nisu beznačajni.
„Dobili smo plaketu od premijera Srpske, odlikovanje predsjednika Srbije. Prepoznati smo kao institucija koja kontaktira klijente, a ne oni njih i mislim da je tu suština onoga što radimo. Svi smo okrenuti tome da kad dijete ode na liječenje nastavimo komunikaciju, pitamo kako su i treba li im nešto. Kad vidite osmijeh tog djeteta koje zagrli onog medu koji je postao naša maskota, natjera nas sve da promijenimo razmišljanja i shvatimo kome je zapravo teško“, istakla je Vučkovićeva.
A doći do ovog šta je Fond solidarnosti danas, nakon šest godina postojanja nije bilo lako.
„Kad smo počeli nismo imali ništa sem zakona i trebalo je naći način kako ga implementirati. Kao i svaki zakon, kad se napiše, a nemate ništa u sistemu, onda život pokaže kako i šta treba prilagoditi, šta i na koji način definisati novim propisima“, kaže naša sagovornica.
Naglašava da je, iako su u startu imali jasan izvor finansiranja, postojala neizvjesnost kada su u pitanju bile uplate radnika.
„Bili smo tada malo zastrašeni da li ćemo imati dovoljan priliv sredstava, radnici su mogli reći da ne žele da izdvajaju u Fond solidarnosti. Međutim, nekako s vremenom, mislim da smo stekli povjerenje stanovništva i zaposlenih i broj onih koji podnose zahtjev da budu oslobođeni davanja u Fond je sve manji, a samim tim i priliv sredstava veći“, kaže Vučkovićeva.
Finansiranje je, kako kaže, i sada stabilno uprkos inflaciji. Broj onih koji su odustali od izdvajanja u Fond solidarnosti je simboličan.
„Period inflacije nije poremetio finansiranje. Mi smo ove godine imali simboličan broj onih koji su plaćali, pa tražili da se oslobode izdvajanja. Imali smo veći priliv sredstava, nadam se zbog povjerenja koje smo stekli, ali i tome da se svako malo povećanje plate održava na procenat koji ide u Fond. Imali smo veće izdvajanje iz budžeta gradova i opština, a procenat od kupovine službenih automobila zavisi od same kupovine. Mi smo uspjeli sa MUP-om dogovoriti da se takva auta ne mogu registrovati dok se ne uplati tih pet odsto za Fond solidarnosti“, kaže Vučkovićeva i dodaje da je ipak period pandemije korona virusa bio najveći izazov u dosadašnjem radu.
„Tada smo imali porodice koje su ostale „zarobljene“ u inostranstvu, pa su na liječenju morali ostati duže od planiranog, a sve to je trebalo nekako platiti. Tada smo tražili mišljenje Ministarstva zdravlja i naš upravni odbor je donio odluku da Fond solidarnosti finansira troškove smještaja i prevoza“, kaže direktorica Fonda solidarnosti.
U toku pandemije, ističe, počeli su izradu novog pravilnika kako bi proširili prava i omogućili da i po prestanku pandemije nastave plaćati troškove prevoza i smještaja za roditelje liječene djece.
„Imali smo slučaj majke koja je sa djetetom ostala na liječenju u Americi, a valjalo se vratiti. Nisu mogli mrdnuti ni sa jednog aerodroma i tada smo zvali sve koje smo znali i koji bi možda mogli pomoći. Bilo je olakšanje kad su sletjeli u Zagreb, a onda smo se sjetili šatora koji su tada bili na granici u Gradišci. Molili smo nadležne da puste sanitet sa tom porodicom kako ne bi završili u tom šatoru, jer oni dolaze sa teškog liječenja“, prisjetila se Vučkovićeva.
Ističe da je bilo dosta teških slučajeva, koji ostave ožiljke i koji će uvijek ostati u sjećanju, ali da je ipak više onih lijepih, kada čuje da su neka djeca nakon liječenja zaljubljena, neka uspješni sportisti...Ima i onih koji se ne jave, ali im ona ništa ne zamjera.
„To je razumljivo, mi ih podsjećamo na neki težak period života koji žele da zaborave i to je sasvim u redu. Ali ipak je više onih koji nas doživljavaju kao drugu porodicu, pa smo tako već drugu godinu zaredom organizovali izlet na kojem okupimo svu djecu kako bi se zajedno družili i bar jedan zaboravili na sve“, rekla nam je Vučkovićeva.
Kraj našeg razgovora nije prošao onako kako smo zamislili. Uz naš pozdrav i želju za sreću u daljem radu, direktorici Fonda solidarnosti stigla je poruka od roditelja jedne djevojčice. Nažalost, ona najgora. Suza u krajičku njenog oka pokazala je da ovo nije samo posao, već podrazumijeva mnogo ljubavi, saosjećanja, posvećenosti, ali i tuge.
(Mondo)