Frazom da su godine samo broj često nas tješe kada zađemo u zrelu životnu dob. Bio to kliše ili ne, dvoje najstarijih planinara iz banjalučkog Planinarskog društva „Abonos“ ruše predrasude kada je ovaj hobi u pitanju.
Drenka Banović (72) i Milutin Kralj (78) su dvoje istinskih zaljubljenika u planinarenje i inspirativan primjer ljudske vitalnosti i strasti prema prirodi. Iako su u poodmakloj životnoj dobi, ne dozvoljavaju godinama da ih uspore.
Njihova priča pokazuje da stvarno nikad nije kasno za zdrav i aktivan život.
Drenka se u svijet planinarenja upustila kada je imala 61 godinu. Prva planina na kojoj je počela njena avantura bila je Kozara. Nakon toga osvojeni vrhovi su se redali jedan za drugim: Romanija, Prenj, Visočica pa sve do Maglića, koji je sa 2.386 metara nadmorske visine najviša planina u BiH.
„Svi su nešto govorili, 'joj Maglić', kako je teško i zahtjevno. Meni uopšte nije bio problem“, priča Drenka.
Kada je stekla kondiciju odvažila se da osvaja vrhove van BiH, pa u svojoj „penjačkoj biografiji“ može da se pohvali Olimpom (2.918 metara, Grčka) i Musalom (2.925 metara, najviša planina Bugarske i cijelog Balkana), čije vrhove je osvojila sa 65 godina, zatim Pelisterom (2.601 - Sjeverna Makedonija), Triglavom (2.864 - Slovenija), Kajmakčalanom (2.521 - S. Makedonija).
„Žao mi je što se ranije nisam počela baviti planinarenjem. Ja sam htjela ali nisam znala kako. Uz pomoć jedne drugarice iz Doma penzionera malo sam se informisala i jednog dana sačekala autobus iz Banjaluke do Kozare i tako sam počela. To je bila staza duga oko 21 kilometar“, prisjeća se ona.
Na Olimp i Musalu popela se za pet dana, što je izuzetan rezultat za ove vrhove, a svakim narednim osvojenim vrhom iznenadila bi samu sebe.
„Najteži mi je bio Pelister. Ne zbog dužine već puta. Cijeli teren čini ploča na ploču. Mislila sam da neću moći sići sa vrha. Polako sam uz pomoć ostalih planinara uspjela da se vratim".
Nakon sličnih adrenalinskih avantura sada je malo "povukla ručnu", pa zbog zdravstvenih tegoba više ne ide često na planinarske ture kao ranije. Kondiciju održava svakodnevnom šetnjom, gdje dnevno pređe oko 15 kilometara.
„Na svakom pregledu iznenadim doktoricu. Šetnja mi prija, što zdravstveno tako i mentalno. Borim se“.
Najstariji muški član u ovom banjalučkom planinarskom društvu, upečatljivog imena i izgleda, Milutin Kralj, kojeg od milja članovi zovu „čika Milutin“, odrastao je okružen planinama u visokoj Krajini, između Šatora, Klekovače i Lunjevače.
U planinarskom stažu ima upisane osvojene vrhove Tatri (planinski lanac između Slovačke i Poljske), Musale i „domaćih“ planina. Od svega ipak ističe broja prijateljstva koja je stekao tokom planinarenja.
„Na planini Tatre smo bili oko nedjelju dana. Išli smo na nekoliko tura u tom vremenu i ono što me oduševilo je koliko Slovaci sve održavaju. Ni na jednoj stazi nisam vidio nikakvo smeće, čak ni čep od flaše. Na vrhu ima restoran u koji se namirnice donose pješke".
Priznaje da nikad nije bio ljubitelj ekstremnih planinskih tura, već da ga privlače one čije su staze nešto pitomije.
„Ne volim staze na kojima su stijene, penjanje i veranje. Što se tiče samog planinarenja, ne zna se šta je ljepše: druženje ili priroda. Mislim da nigdje ne postoji tolika solidarnost nego kod planinara. Ako vam nešto fali sigurno će vam neko pomoći. Nedavno sam na stazi kod Srpca imao nezgodu pa me je uhvati grč, odmah se četvoro klega stvorilo kraj mene i nudilo mi magnezijum. Postoji stvarno velika solidarnost, poslijediće se čokolada, sok, šator. Nema teških tema i svi se lijepo druže“.
Posebno zadovoljstvo i doživljaj je pogled koji se pruža sa osvojenog vrha planine, a koji je nagrada za uloženi napor i trud.
„Svi gradovi i metropole su slični, imaju zgrade, ulice, objekte. Ali na planinama je posebna priča. Svaka ima poseban pejzaž, pogled i panorame. To su doživljaji koji se urežu u pamćenje“, zaključio je on.
Drenka i Milutin ne samo da pokazuju snagu duha, već i podsjećaju sve nas da godine stvarno jesu samo broj i to što već imate značajan životni staž ne treba da vas obeshrabri da prestanete sa avanturama i istraživanjima.
Njihova priča je dokaz da ljubav prema prirodi i avanturi nemaju rok trajanja. Planinarenje i boravak u prirodi nisu samo fizička aktivnost, to je i "hiking" staza za dušu koja donosi osećaj slobode i zadovoljstva.
Njih dvoje svojim životnim navikama služe kao inspiracija ostalim članovima u planinarskom društvu i živi dokaz da su strast prema životu i prirodi nešto što nas može voditi tokom cijelog života.
(MONDO)