Ljetnje računanje vremena počinje 30. marta 2025. godine.
Ljetnje računanje vremena počinje u posljednjoj nedjelji marta, a ove godine pomjeranje kazaljki biće 30. marta u dva sata poslije ponoći, kada će se kazaljke pomjeriti na tri, odnosno jedan sat unaprijed. Zimsko računanje vremena, koje podrazumijeva vraćanje sa tri na dva sata ujutru, očekuje nas 26. oktobra.
S obzirom da smo se pozdravili sa zimom, pred nama je ljetnje računanje vremena i duži dan.
Zašto se pomjeraju kazaljke?
Pomjeranje sata, poznato još i kao ljetnje i zimsko računanje vremena, uvedeno je iz jednog razloga - uštede energije. Tokom ljetnjih mjeseci sat se pomjera unaprijed, dok se tokom zimskih mjeseci vraća unazad. Na taj način smanjila bi se potrošnja energije, jer ljudi imaju više sati dnevne svjetlosti u periodima kada su aktivni. Međutim, prema brojnim naučnim tvrdnjama, ova metoda više nije toliko efikasna, ali mnoge zemlje širom svijeta i dalje zadržavaju ovaj sistem.
Kada je počelo pomjeranje kazaljki?
Američki naučnik Bendžamin Frenkin se često smatra začetnikom ove prakse da se jedan sat svjetlosti pomjeri sa ujutru na uveče, kako bi ljudi mogli više da koriste dnevnu svjetlost jer je još u 18. vijeku, nakon što je shvatio da gubi svoja jutra u Parizu spavajući, predložio da Francuzi pucaju iz topova u zoru kako bi probudili ljude i smanjili potrošnju svijeća noću.
Tokom velikog dijela 19. vijeka, vrijeme se određivalo prema suncu, a ljudi koji su upravljali satovima u svakom gradu i naselju stvarali su stotine različitih "sunčanih vremena" tako da je vrijeme svuda bilo različito.
Moglo je biti podne u Njujorku, 12:05 u Filadelfiji i 12:15 u Bostonu. To je izazvalo probleme željezničkim kompanijama koje su pokušavale da na vrijeme dostave putnike i robu, jer niko nije mogao da se složi čije je vrijeme tačno. Tokom 1840-ih, britanske željeznice su uvele standardno vrijeme kako bi smanjile konfuziju. Američke kolege su ubrzo i same uspostavile ovaj sistem kako bi izbjegle saveznu intervenciju.
U Sjevernoj Americi, koalicija poslovnih ljudi i naučnika odlučila je o vremenskim zonama, a 1883. godine, željeznice SAD i Kanade su uvele četiri vremena (istočna, centralna, planinska i pacifička) kako bi pojednostavile uslugu.
Kada je pitanje vremenskih zona bilo riješeno, nije prošlo dugo prije nego što je Franklinova ideja o ljetnjem računanju vremena prepravljena za industrijski svijet.
Engleski građevinac Vilijam Villet je pozvao britanske zakonodavce da pomjere satove kako bi ostvarili ekonomske koristi. Ova odluka je usvojena 1916. godine, a Njemačka je bila prva evropska nacija koja je uvela ovu politiku u pokušaju da smanji troškove energije.
U Rusiji poslije rata nisu zaživjele promjene, sve do 1981. godine. Taj običaj je, ipak, trajao samo 30 godina, jer je 2011. Rusija prestala da koristi sezonsko vrijeme. U Zapadnoj Evropi sedamdesetih godina postalo je uobičajeno da se prelazi na ljetnje računanje vremena, a 1996. proširilo se na cijelu EU, koja je 2002. uvela i preciznu proceduru.
Astronomija, inače, prepoznaje jedino zonsko vrijeme, dok su sva ukazna vremena, stalna ili sezonska, stvar politike.