U znak sjećanja na preminulu suprugu, Subotičanin Mirko Zahora njihovim 27 godina starim "stojadinom" zaputio se na jedinstveno putovanje dugo 6.000 kilometara kroz sve republike bivše Jugoslavije.
Njegov cilj nije bio ni slava, ni korist već ljubav, sjećanje i zahvalnost prema životu koji su dijelili.
Gubitak drage osobe u čovjeku budi bol i tugu koji se na neki način moraju prevazići kako bi život mogao da krene dalje svojim tokom. Nažalost, Mirko Zahora je to osjetio na sopstvenoj koži. U trenucima kada je sve djelovalo idealno, njegova supruga se razboljela i ubrzo preminula. Život, međutim, ne može da se predvidi. Od planova da zajedno obiđu sve bivše republike nekadašnje Jugoslavije, Mirko je ostao sam. Ipak, nije se predao, odlučio je da, u znak sjećanja na svoju suprugu, skoro godinu dana poslije njene smrti, 5. juna, sam krene na putovanje dugo 6.000 kilometara, piše Subotica.com
"Ovo je priča u kojoj se prepliću gubitak voljene osobe, jugonostalgija, ljubav prema prirodi i putovanjima kroz predijele od kojih zastaje dah. Htio sam da predstavim Jugoslaviju u kojoj smo živjeli na jedan lijep način. Supruga i ja smo obožavali putovanja, ali smo uvijek birali mjesta koja okružuje priroda. U njoj smo pronalazili mir, zadovoljstvo i tišinu. Ovo putovanje sam želio da nastavim u njeno ime. Isplanirali smo ga mjesecima ranije, ali je ona iznenada preminula. Na neki način sam htio da joj se odužim za 28 godina braka koje smo proveli zajedno i mislim da sam u tome uspio", kaže Mirko.
Put je trajao 15 dana. Uspio je da obiđe sve republike bivše države i napravi nevjerovatan video o prirodnim ljepotama koje su, po njegovim riječima, krasile najljepšu zemlju na svijetu u odnosu na njenu veličinu. Krenuo je iz Subotice, preko juga Srbije, Tare, Zlatibora i Uvca, zatim kroz Kosovo i Metohiju do krajnjeg juga Makedonije. Put ga je dalje vodio kroz Crnu Goru i Dubrovnik, potom kroz Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju, da bi se preko Zagreba i Osijeka vratio u Suboticu.
"Cilj mi je bio da zabilježim gotovo sve prirodne ljepote bivše Jugoslavije, i mislim da sam u tome uspio. Namjerno u videu nisam naveo nazive mnogobrojnih lokaliteta, jer smatram da su sve te ljepote činile jednu jedinstvenu državu koje, nažalost, više nema. Obišao sam sve nacionalne parkove i trudio se da snimam rano ujutru, kada su gužve bile manje da bih "uhvatio" samu prirodu bez turista i posjetilaca. Pored prirode snimao sam i tvorevine ljudskih ruku, mostove, brodove, tunele i puteve koji povezuju sve ove destinacije. Svakog dana sam prelazio peške oko 20 kilometara do nepristupačnih predjela gdje se nije moglo prići automobilom. Popeo sam se i na Triglav, bez planinarske opreme, jer sam tim činom želio da simbolično zaokružim stih iz pjesme „Od Vardara pa do Triglava“. Najveći utisak na mene ostavila je Slovenija, dolina rijeke Soče, sa prelijepim potocima tirkiznih boja, mnogobrojnim vodopadima i planinskim vrhovima.
Njegov vijerni „stojadin“ izdržao je sve. Uspio je da savlada i najteže uspone, mnogobrojne krivine, kanjone, klisure i raznorazne saobraćajne situacije i na kraju da ga sigurno vrati kući.
"Stojadina sam izabrao jer je to naš prvi i jedini automobil. Kupili smo ga novog 1998. godine, u prvoj godini braka, i do danas je sa nama. Prije puta sam ga u potpunosti sredio i nije me iznevjerio ni na jednom kilometru. Putovali smo njime po Austriji, Rumuniji, čitavoj Mađarskoj i bivšoj Jugoslaviji a sada je prešao i ovih 6.000 kilometara bez problema. Osim toga, „stojadin“ je i simbol nekadašnje Jugoslavije, jedan od najpoznatijih i najprodavanijih automobila tog vremena. Za mene ima ogromnu sentimentalnu vrijednost i ne postoji cijena za koju bih ga prodao. Dok sam živ, biće sa mnom, da me podsjeća na sve lijepe trenutke koje smo supruga i ja dijelili".
Tokom puta imao je podršku svih svojih najbližih, a najviše sestre Zlate, koja mu je danas najveći oslonac u životu.
"Sestra se u početku uplašila kada sam joj rekao da planiram da idem sam, ali me je maksimalno podržala. Svi su vjerovali u mene ponosni kao i uvijek. Tek kada sam završio posljednje kilometre i stigao kući, osjetio sam olakšanje, sreću i neizmjernu zahvalnost "stojadinu" što je izdržao, supruzi što je "bila uz mene" i sudbini za uspješno obavljenu misiju, jer mnogo toga je moglo da krene po zlu. Uspio sam da ostvarim sve što sam zamislio i da zaokružim priču koja, nažalost, nije mogla da se završi zajedno sa mojom suprugom. Vjerujem da je bila uz mene tokom čitavog putovanja i znam da bi i ona bila ponosna", prisjetio se Mirko i dodao: "Imam samo jednu želju, da ovaj video dopre do žitelja svih bivših republika jer sigurno bi i oni bili ponosni što žive u tako lijepim državama. Zato ko god ovo pročita, neka moju poruku proslijedi dalje, gest koji ništa ne košta, a toliko mnogo znači".
Pogledajte Mirkov emotivni video:
(Mondo)