Nagrađivana američka fotografkinja Karine Aigner i bivša glavna urednica fotografije za časopis National Geographic Kids, govorila je za Mondo o svom profesionalnom putu i izazovima sa kojima se često suočava.
Sa Aigner smo razgovarali povodom nagrade koju je dobila na prestižnom fotografskom takmičenju Hamdan bin Mohammed bin Rashid Al Maktoum International Photography Award (HIPA), održanom 11. novembra u Dubaiju. Osvojila je prvo mjesto u kategoriji “Generalno – Boja”, za fotografiju mužjaka jaguara u Nacionalnom parku Yasuni.
“Veličanstveni mužjak jaguara luta kroz glinovito područje u dubinama Amazona, njegove blatnjave šape ostavljaju mekane otiske na mahovinom prekrivenoj obali. U vlažnom mraku, pjegavo krzno jaguara svjetluca nasuprot grubih stijena i plitke talasaste vode. Čak i sa udaljenosti od preko 30 metara, njegov prodorni pogled izaziva strahopoštovanje, što je rijedak javni nastup prije nego što se tiho vrati u gustu šumu”, opisao je žiri nagrađenu fotografiju.
Aigner je za Mondo navela da je samouki fotograf i da nikada nije uzimala nikakve časove. Iz svoje biografije je izdvojila da je jedno vrijeme napustila SAD i podučava engleski na Tajvanu. Potom je putovala, vratila se u Njujork i radila razne poslove, a kasnije bila urednik fotografije u National Geographic Kids.
“Usput sam nastavila fotografisati iz zabave ne samo divljinu, nego i potrete, životinje, prirodu … 2011. sam napustila National Geo i posvetila se samo fotografiji”, navela je.
Ovo što stvarate graniči sa genijalnošću. U čemu je tajna? Postoji li magični savjet?
Magični savjet bi mogao zvučati veoma jednostavno i glupavo – praksa, praksa, praksa. Ako ne izađete i ne fotografišete, nećete postati bolji. Nećete naučiti šta je dobra fotografija. Pokažite svoje fotografije urednicima, javnosti. Ne možete raditi u balonu. Ponekad pomislite “ovo je dobro”, ali kad vaš rad pogledaju drugi, kažu “pa i nije nešto”. Ali, ako vam niko ne kaže, nećete imati prostora da napredujete.
Šta je najbolji feedback? Nagrada, pohvala, promjena u društvu…?
Kroz svoj rad, pričam teške priče o odnosu između čovjeka i prirode. Čovjek uništava prirodu. Stalno se pitam – da li moje fotografije prave promjenu? Prave li razliku? Kada pogledam svijet - ne vidim je. Ono gdje vidim promjenu je kada me neko kontaktira, primjera radi preko Instagrama i kaže: “Imam zmiju u dvorištu, a ne želim je ubiti jer sam gledao vaše slike. Ipak, ne želim je ni ovdje. Možete li mi pomoći?” Tada znam da pravim razliku. Možda ne onu kojoj sam se nadala, ali promjenu u mikro prostoru.
Ispričaću vam nešto. Bila sam nedavno u Londonu na otvaranju izložbe moje prijateljice, takođe fotografkinje. Kada me je ugledala, predstavila me svima, spomenula moje nagrada… Bilo mi je na momenat neprijatno, pomislila sam: “O bože, zašto to radiš, ovo je tvoje veče”.
Kasnije tokom večeri mi je prišla jedna gospođa i rekla da želi da razgovaramo. Podsjetila me na fotografije pčela koje sam napravila prije par godina. Rekla je da je psihijatar i da ih stalno koristi u dječijoj psihijatriji u radu sa djecom koja imaju problema. Dodala je: “Pokazujem im te slike i tražim od njih da mi objasne šta vide”.
Bilo je to na neki način ironično jer se dogodilo dan nakon što sam vodila duboke unutrašnje borbe – da li moje fotografije prave promjenu. U tom momentu… (suze)
Oprostite, nisam imala namjeru da Vas rasplačem.
Ne, ne. Postavili ste jako važno pitanje. U tom momentu sam znala da pravim promjenu, možda ne uvijek na način kako ja to zamišljam.
Šta je esencija dobre fotografije?
Momenat. Morate prepoznati pravi trenutak. I biti spremni za njega. Ako niste, nećete ga uhvatiti. Postoje mnogi momenti, ali je uspjeh uhvatiti pravi.