Naš fotograf Vladimir Tadić prošle sedmice osvojio je prvu nagradu u kategoriji "Sportska fotografija" na svjetskom fotokonkursu HIPA u Dubaiju, a za Mondo je podijelio iskustva i utiske sa ovog prestižnog takmičenja.
Svečana dodjela nagrada održana je 11. novembra u impozantnom Muzeju budućnosti, a radi se radi se o međunarodnom fotografskom takmičenju Hamdan bin Mohammed bin Rashid Al Maktoum International Photography Award (HIPA) u okviru kojeg postoji više kateorija. Konkretno - sport, za koju je Vladimir nagrađen, važi za dinamičnu kategoriju koja slavi entuzijaste koji vješto hvataju energiju, dramu i duh koji sport čine uzbudljivim za gledanje i još uzbudljivijim za fotografiranje.
Vladimir je naš višestruko nagrađivani fotograf, planinar i avanturista iz Čelinca koji je do sada fascinirao kadrovima prirodnih ljepota širom Republike Srpske i BiH, a čije su fotografije izlagane i nagrađivane na izložbama umjetničke fotografije u više od 30 zemalja na čak šest kontinenata.
Ovog novembra je, na temi “Snaga”, stigao i do pustinje Ujedinjenih Arapskih Emirata i to sa fotografijom koja prikazuje proglašenje pobjednice evropskog bokserskog prvenstva za kadete u sportskoj dvorani Borik u Banjaluci.
Nagrađena fotografija ne samo da izaziva emociju kod publike, nego je i snažno prikazuje. Možeš li opisati zašto si baš nju izabrao da bude kandidat na temi “Snaga”?
Prvo sam se dvoumio da li da je uopšte pošaljem, jer djevojčice na fotografiji nisu potpuno pokrivene, a pomislio sam da bi to u arapskim zemljama moglo biti problem. I pored toga odlučio sam da je pošaljem, jer nije tipična sportska fotografija i upravo bi zbog toga mogla da se izdvoji. Pored snažnog emotivnog kontrasta u njoj je vidljiva i ona najdublja snaga, ljudska.
Ova fotografija i njen nastanak nije svojstvena tvom dosadašnjem radu (fotografisanje ljudi, zatvoren prostor, buka, gužva...) Kolika je razlika između fotografisanja ovakvih događaja i krajolika? Šta je izazovnije?
Razlika je ogromna. U prirodi imam mir, prostor i vrijeme da osjetim ambijent i pričekam ili uhvatim savršen trenutak. U dvorani je sve suprotno: buka, gužva, brze promjene, jako svjetlo i nepredvidiva dinamika. Tada mi sve liči na bojno polje sa sve dimom, rovovima, bodljikavom žicom i borbom za goli život. Malo sam iskarikirao ali kod sporta moraš biti potpuno prisutan, brz i spreman da u djeliću sekunde zabilježiš trenutak koji se nikad više neće ponoviti. Obje vrste fotografije nose svoje izazove, boravak u prirodi zna biti surov a sport traži posebnu vrstu koncentracije i reakcije.
Kakva su tvoja iskustva s različitim vrstama fotografije: portretna, pejzažna, komercijalna?
Fotografija krajolika je moj osnovni izraz i ona me je najviše oblikovala. Međutim ta vrsta fotografije, po mom iskustvu, nije baš najbolje cijenjena na konkursima umjetničke fotografije. Nastojim da odgovorim na sve teme različitih konkursa ali najbolje mogu da odgovorim na temu krajolika, prirode i aktivnosti na otvorenom. Tu se najviše oslanjam na osjećaj, svjetlo i atmosferu. Za ostale teme na raspolaganju imam manji broj vrhunskih fotografija pa se tada oslanjam na instinkt i iskustvo koje sam stekao kroz učešća na fotografskim konkursima i žiriranja izložbi umjetničke fotografije.
Vladimir Tadić nakon nagrade u Dubaiju: Emotivni kontrast i ljudska snaga u fotografiji koja je osvojila svijet
Šta smatraš najvećim dostignućem ili priznanjem u dosadašnjem radu?
Najveće dostignuće je taj unutrašni rad koji ispunjava čovjeka osjećajem stavaralaštva. Poseban je osjećaj kada taj rad nadahnjuje ljude da se pokrenu, istražuju, izađu u prirodu, da je cijene i stvarno dožive. Naravno, priznanja i nagrade mi mnogo znače, ali ništa ne može da zamijeni osjećaj kada ti neko kaže da je zbog tvoje fotografije poželio da posjeti neko mjesto u svojoj zemlji i da se poveže sa prirodom na pravi način. Kad radiš nešto zbog čega te ljudi blagosiljaju, znaš da si na dobrom putu...
Da li se na našem prostoru dovoljno cijeni i poštuje autorstvo?
Mislim da se autorstvo sve više prepoznaje, ali da i dalje ima prostora da se unaprijedi. Često se podrazumijeva da je fotografija samo slika, a zaboravlja se da iza nje stoje znanje, iskustvo, vrijeme i ulaganje. Važno je da pričamo o tome i da gradimo kulturu poštovanja prema radu autora.
(Mondo)
